I dalje aktualni hrvatski premijer Andrej Plenković malo-pomalo dobiva protukandidate i protukandidatkinje kada je riječ o mogućim čelnim ljudima Vlade nakon sljedećih izbora. Predsjednik SDP-a Peđa Grbin ističe da je čelni čovjek njegove stranke uvijek kandidat za premijera, ali ipak dodaje da o tome odlučuju isključivo građani. Potpredsjednik Mosta Nikola Grmoja nešto je širi u projekcijama mogućih premijera ili premijerki te kao prvo ime ističe Mostovu neovisnu saborsku zastupnicu Mariju Selak Raspudić, zatim njezina supruga Ninu Raspudića, a tek nakon njih predsjednika Mosta Božu Petrova. Platforma Možemo! teško će pak za premijera kandidirati zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, ali je koordinatorica ove političke platforme Sandra Benčić agilnim obnašanjem dužnosti saborske zastupnice postala najizglednijom kandidatkinjom za mjesto u budućoj Vladi. Naravno, pobijedi li na sljedećim izborima koalicija u kojoj će se naći mjesta i za platformu Možemo! Za njezina drugog koordinatora, potpredsjednika Skupštine Grada Zagreba Teodora Celakoskog, malo je tko uopće čuo osim kada je sočno opsovao kolegicu iz redova SDP-a, potvrdivši koliko je kratak put od uličnog aktivista do političkog uličara. Možda i prvi čovjek Domovinskog pokreta Ivan Penava ima ambiciju participirati u Vladi, samo nije jasno bi li ta Vlada bila nužno bez HDZ-a ili ne.

Ostale oporbene stranke, koje su se okupile na nedavnom 'oporbenom zasjedanju Sabora', potaknute više od milijardu kuna teškom aferom u Ini, ionako mogu samo statirati u međusobnom oponiranju vlasti predvođene HDZ-om i – krajnje šarolike oporbe. Potonju se u ispitivanjima javnog mnijenja u postocima iznad pet prepoznaje kroz SDP, platformu Možemo!, Most i Domovinski pokret. Kada bi se samo te četiri stranke odlučile za zajednički izborni ili poslijeizborni pakt protiv HDZ-a, stranka Andreja Plenkovića vratila bi se u oporbu u kojoj je posljednji put bila 2015. Međutim takav je zajednički oporbeni nastup gotovo nemoguć i to ne samo zbog ključnih ideoloških razmimoilaženja, nego i zbog nesposobnosti pojedinih oporbenih stranaka da artikuliraju vlastite političke poruke i djelovanje te da se međusobno programski i organizacijski koordiniraju. Jednostavno nije dovoljno to da su suglasne oko toga da HDZ nakon izbora treba sići s vlasti. Pravi bi problem nastao kada bi ovako šarolika oporba s programskim, kadrovskim i komunikacijskim deficitima uopće došla na vlast.

Pritom HDZ, koji de facto jednostranački vodi državu u kojoj je moguće da strateški važna tvrtka s gotovo 45-postotnim vlasništvom u rukama države u veoma kratkom vremenu izgubi više od milijardu kuna zbog katastrofalnog modela upravljanja i suspektnog kriminala, zaslužuje obnoviti oporbeni status. I to na barem osam godina, koliko priželjkuju u oporbi. U bilo kojoj konsolidiranoj demokraciji s funkcionirajućim modelom političke odgovornosti afera poput aktualne u Ini dovela bi do krize vlasti, masovnijih prosvjeda te jačanja oporbe. U Hrvatskoj je sve upravo suprotno. Vlast pokazuje da je jača nego prije, prosvjedi se svode na okupljanje politički i društveno marginalnih skupina, a oporba nakon neočekivane prilike za koherentno djelovanje ne može održati na okupu ni ideološki bliske stranke. Ako primjerice SDP i Možemo! ne mogu zajedno obnašati vlast u Zagrebu i Puli, kako li bi tek zajedno djelovali u istoj Vladi? Je li uopće moguće zamisliti Vladu u kojoj bi o energetskoj, zdravstvenoj, obrazovnoj i vanjskoj politici zajedno odlučivali Grbin, Selak Raspudić, Benčić i Penava? SDP-ovka Sabina Glasovac i mostovac Grmoja ne slažu se ni oko toga kada počinje život. Kako bi se onda njihove stranke složile oko toga kako taj isti život u Hrvatskoj učiniti boljim?

Možda bi se na vlasti, makar nakratko, utišale njihove ideološke suprotnosti, ali temeljni problem hrvatske oporbe nisu političke ideje, nego bezidejnost u tome kako ono za što se zalažu pretvoriti u ostvariv politički program. SDP je dvaput bio na vlasti i oba puta je izgubio nakon samo jednog mandata. Mostu su birači okrenuli leđa i u Metkoviću nakon samo jednog mandata upravljanja gradom, a dvaput su osigurali vlast HDZ-u unatoč čuvenom deponiranju potpisa Petrova kod javnog bilježnika. Tko kaže da ne bi i treći put, uz nekog drugog predsjednika HDZ-a, a ne Plenkovića, koji ih je doslovce izbacio iz Vlade. Platforma Možemo!, čije je upravljanje Zagrebom pokazalo da je kudikamo lakše prakticirati ulični teatar-aktivizam nego na vlasti osmišljenu komunalnu i kadrovsku politiku, itekako mora paziti da s Plenkovićevom vladom ostvaruje međusobno korisnu suradnju, što nužno otupljuje oštricu prema HDZ-u. Stoga će platforma Možemo! prije odustati od suradnje sa zagrebačkim, pa i nacionalnim SDP-om, nego od institucionalne suradnje s vladajućim HDZ-om. Tim više jer ni zagrebački SDP ne vidi smisla participirati u gradskoj vlasti u kojoj su otpočetka bili nepotrebni. Tako je suradnja dvije lijeve oporbene stranke nakon Pule blizu prekida i u Zagrebu. Poruka biračima posve je jasna. Otkako je Grbin postao predsjednikom SDP-a, socijaldemokrati su se raskolili na dva saborska kluba, ubrzo i na dvije stranke, a njegova se verzija stranke u tri od četiri najveća hrvatska grada praktički svela na političke statiste, bilo uz bok tamošnjim vladajućim strankama, bilo u oporbi.

I birači desnih oporbenih stranaka višekratno su dobili poruku da i u tom dijelu političkog spektra teško surađuju ne samo pojedine stranke, nego i pojedinci unutar istih stranaka. Od posljednjih parlamentarnih izbora u srpnju 2020. višekratno su se dijelili u Domovinskom pokretu i Hrvatskim suverenistima, a teško je zamisliti da bi ove dvije stranke prije pristale na poslijeizbornu koaliciju s SDP-om nego s HDZ-om. Možda afera u Ini danas djeluje odbijajuće prema HDZ-u, ali za godinu-dvije zemlja će ionako rješavati neke druge probleme. Potencijalna antikorupcijska koalicija oporbenih stranaka, čije je obrise dalo spomenuto saborsko okupljanje jedanaest zastupničkih klubova, prije djeluje kao ad hoc akcija dok je 'roba vruća' nego kao dugoročno isplanirano političko djelovanje. K tome, kada opravdane kritike na korupciju kao sustavno generirano ponašanje u domaćem političkom, društvenom i gospodarskom životu začini komunikacija u kojoj se političkog suparnika uspoređuje sa 'štakorima' i 'žoharima', kako je to učinio predsjednik posve marginaliziranog HSS-a Krešo Beljak, onda ni vlast opterećena korupcijskim skandalima ne djeluje najlošije. Pritom Beljak nije objasnio zašto je njegov HSS na nedavnim izborima u Splitu predizborno koalirao s tamošnjim 'štakorima' i 'žoharima'. Dok god nezanemariv dio hrvatskih političkih stranaka vode 'lumpenpolitičari', na biralištima će biti sve manje onih koji žele donositi odluke.

Ne dogode li se nepredvidivi obrati, Hrvatska na birališta izlazi tek u 'superizbornoj' 2024. godini, kada se trebaju održati europski, parlamentarni i predsjednički izbori. Dva puta kada je HDZ izgubio većinu u Hrvatskom saboru, 2000. i 2011., već su dvije godine uoči parlamentarnih izbora djelovale prepoznatljive oporbene koalicije. U kolovozu 1998. dogovorena je suradnja SDP-a i HSLS-a te je rezultirala uvjerljivom pobjedom tih stranaka na izborima u siječnju 2000., a u srpnju 2009. suradnja SDP-a, HNS-a, IDS-a i HSU-a, koja će dovesti do pobjede na izborima u prosincu 2011. To znači da su oporbeno raspoloženi birači imali dovoljno vremena upoznati i s modelom suradnje oporbenih stranaka i s imenima koja su to vrijeme figurirala kao budući nositelji vlasti. Današnji je SDP daleko od svoga koalicijskog potencijala iz 1998. i 2009., a još dalje od izbornih rezultata ostvarenih 2000. i 2011. Kada se vodeća oporbena stranka, makar to bila u ispitivanjima javnog mnijenja, ne može ni približiti vladajućoj stranci opterećenoj silnim aferama, onda prvo treba promijeniti vodstvo i sadržaj te stranke. Iz današnje je perspektive lakše zamisliti novi mandat Plenkovića na čelu Vlade nego dolazak Grbina na premijerski položaj. Još je teže zamisliti da taj položaj izbori netko iz Mosta ili platforme Možemo!, a da se o Domovinskom pokretu niti ne govori. Je li onda oporbeno okupljanje uzaludno? Nije, odluči li oporba prvo značajnije promijeniti sebe, a zatim stranku na vlasti. U suprotnom, slavit će se u HDZ-u.