Hrvatska narodna banka obavlja iste funkcije kao i bilo koja druga središnja banka, s tom razlikom da je Zakonom o Hrvatskoj narodnoj banci definiran samo jedan cilj koji ona mora ispunjavati, a to je stabilnost cijena. Da bi bilo koja središnja banka, pa tako i Hrvatska narodna banka, mogla ostvariti taj cilj, bitno je da bude neovisna. Neovisnost, drugim riječima, možemo opisati kao institucionalnu izolaciju središnje banke od političkih pritisaka koji mogu potaknuti ili čak prisiliti središnju banku da na primjer tiska novac kako bi se financirala državna potrošnja. Budući da je uobičajena posljedica takvih aktivnosti inflacija ili čak hiperinflacija, ekonomska znanost davnih se dana usuglasila da je neovisnost središnjih banaka izrazito važna za održavanje makroekonomske stabilnosti u zemlji.

Stupanj te neovisnosti izrazito varira od zemlje do zemlje. Po pitanju neovisnosti prednjači Europska centralna banka koja kreira zajedničku monetarnu politiku za 19 zemalja članica Eurozone. Logično je stoga da je toj banci potrebna iznimno visoka neovisnost kako bi se zaštitila od pritisaka koji mogu dolaziti iz pojedinih zemalja članica nezadovoljnih karakterom zajedničke monetarne politike. S druge strane, mnoge središnje banke razvijenih zemalja poput Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Japana, Koreje i Australije imaju značajno niži stupanj neovisnosti u odnosu na Europsku središnju banku, no one bez obzira na to uspješno upravljaju monetarnim sustavima svojih zemalja.

Budući da je konsenzus oko pitanja neovisnosti središnjih banaka postignut, fokus znanosti preusmjeren je na pitanje transparentnosti središnjih banaka. Nekoliko je razloga zašto je transparentnost središnje banke postala društveni imperativ. Za početak, središnja banka javna je institucija koja kao i svaka druga institucija mora za svoj rad odgovarati javnosti, a da bi to mogla činiti, mora biti transparentna. S obzirom na to da su središnje banke danas znatno neovisnije nego što su to bile u prošlosti, transparentnost ujedno predstavlja i mehanizam putem kojeg javnost može ocijeniti jesu li aktivnosti koje poduzimaju središnje banke, a koje su sve manje i manje pod kontrolom biračkog tijela, doista u skladu sa zakonski propisanim ciljevima banke.

Transparentnost središnje bake jednako je važna i za ekonomiju. Naime, ekonomski ishodi između ostalog su i rezultat očekivanja koja kućanstava i poduzeća. Tu se ubrajaju i očekivanja vezana za ekonomske agregate poput inflacije, kamatnih stopa i tečaja kojima upravlja središnja banka. Budući da ta očekivanja mogu značajno utjecati na ostvarivanje ciljeva središnjih banaka, središnje banke moraju biti u stanju upravljati tim očekivanjima. No da bi središnje banke mogle njima uspješno upravljati, javnost im mora vjerovati, a to povjerenje gradi se upravo inzistiranjem na transparentnosti banaka.

Na primjeru to izgleda ovako. Središnja banka može na primjer kao cilj svojih politika uzeti ostvarivanje stope inflacije od dva posto godišnje. Što više središnja banka objašnjava kako ostvaruje te svoje ciljeve, kako formulira svoje mjere i kako donosi odluke, to će svi relevantni akteri u ekonomiji očekivati da je središnja banka doista u stanju ispuniti svoj deklarativni cilj. Ovakvo očekivanje aktera u konačnici olakšava banci da svoj deklarativni cilj uistinu i ostvari. Drugim riječima, što je središnja banka transparentnija, to je vjerodostojnija, a što je vjerodostojnija, to će lakše upravljati očekivanjima i lakše ostvariti zadani cilj. I baš zato se središnje banke diljem svijeta sve više i više bave objašnjavanjem i iznošenjem informacija o svom poslovanju, a sve manje njihovim skrivanjem.

To se nažalost ne može reći i za Hrvatsku narodnu banku koja po mnogočemu danas više nalikuje na tajnu službu (jer su središnje banke nekoć doista funkcionirale pod debelim velom tajnovitosti), nego na modernu središnju banku. Istraživanje koje je 2013. objavio jedan od bardova makroekonomije Barry Eichengreen s američkog sveučilišta Berkley u suradnji s turskim ekonomistom Nergizom Dincerom tako nam sugerira da je visoka razina neovisnosti naše središnje banke obrnuto proporcionalna njezinoj transparentnosti. Prema tom istraživanju, Hrvatska narodna banka najnetransparentnija je središnja banka u Europi koja je za svoju razinu transparentnosti dobila ocjenu 2,5, dok je europski prosjek čak 8,5.

Čak su i ruska i bjeloruska središnja banka, za koje bi prosječni čitatelj pao u napast da ih percipira kao režimske središnje banke, transparentnije od Hrvatske narodne banke. Jednako je poražavajuća i činjenica da je ocjena koju je Hrvatska narodna banka dobila za svoju transparentnost gotovo pa dvostruko niža od prosječne ocjene koju su dobile afričke središnje banke, često poznate po višestrukim institucionalnim deficitima.

Isto istraživanje kaže nam i da je Hrvatska narodna banka značajno neovisnija od prosječne europske središnje banke. Manje su neovisne od naše središnje banke primjerice središnja banka Velike Britanije, Norveške, Češke i Poljske. Te iste banke istovremeno su višestruko transparentnije od naše središnje banke. Manje neovisne od naše središnje banke, a istovremeno višestruko transparentnije i mnoge su središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta poput SAD-a, Kanade, Japana, Koreje, Australije i Novog Zelanda.

Zašto je bitno ovako detaljno opisati rezultate ovog istraživanja? Zato što tako možemo nedvojbeno zaključiti da Hrvatska narodna banka nije nimalo drugačija od mnogih drugih javnih institucija u Hrvatskoj. To pak nadalje znači da će i nju također trebati reformirati. Cilj je reforme od vrlo zatvorene banke nesklone dijeljenju informacija s javnošću napraviti modernu središnju banku. No budući da naša javnost nije ni spoznala da središnje banke mogu biti puno transparentnije nego što je to naša središnja banka, mi još nismo ni u stanju formulirati što točno ne valja s Hrvatskom narodnom bankom.

Možda imamo osjećaj da nešto nije u redu s njezinim funkcioniranjem ili možda mislim da je banka previše zatvorena, no trenutačno ni javnost ni izvršna vlast nisu detektirale stvarni problem i ponudile odgovarajuća rješenja. Stoga ćemo u trenutku kada odlučimo izmijeniti zakonodavni okvir koji regulira rad banke, a taj trenutak se događa sada jer se izmjene Zakona o HNB-u upravo raspravljaju u Saboru, vjerojatno napraviti promjene koje neće bitno doprinijeti povećanju transparentnosti banke.

Jedna od promjena koja Hrvatskoj narodnoj banci treba kako bi djelovala u skladu sa suvremenim praksama središnjeg bankarstva jest snažno povećanje transparentnosti. To podrazumijeva otvorenost banke vezanu za ciljeve politika u njezinoj nadležnosti, otvorenost vezanu za podatke, modele i projekcije koje banka koristi i izrađuje, otvorenost vezanu za načine donošenja odluka (koja se postiže objavljivanjem zapisnika i rezultata glasovanja Savjeta Hrvatske narodne banke) te otvorenost vezanu za način provođenja donesenih odluka. To su temeljne odrednice transparentnog ponašanja koje bi naša središnja banka morala usvojiti kako bi se osuvremenila i kako bi opravdala visoku razinu neovisnosti koja joj je dana zakonom. Te odrednice, međutim, nisu predmet zakonskih izmjena koje se trenutačno raspravljaju u Saboru.

S druge strane, omogućavanje Državnoj reviziji da nadzire poslovanje Hrvatske narodne banke jest predmet zakonskih izmjena i premda u ovom kontekstu ono nije od primarne važnosti, s obzirom na količinu korupcijskih skandala u državi, vjerujem da takva promjena zakona ne može biti štetna. Ono što, međutim, valja naglasiti jest to da je predložena promjena tipična za ovu zemlju u kojoj je fokus izvršne vlasti usmjeren primarno na kontrolu i raspodjelu financijskih sredstava institucija te kadroviranje, a kvalitetno upravljanje institucijama uglavnom se zapostavlja.

Valja napomenuti i da je neovisnost Hrvatske narodne banke zasebna kategorija od transparentnosti, što znači da povećanje transparentnosti Hrvatsku narodnu banku nimalo ne bi smetalo u konzumiranju njezine neovisnosti i u samostalnom provođenju monetarne politike.

Je li za našu ekonomiju primjereno imati središnju banku s tolikom razinom neovisnosti, tema je pak za neki drugi komentar. Za drugi komentar treba ostaviti i druge upravljačke deficite i promašaje naše središnje banke nevezane za nedostatak transparentnosti, poput nedostatka alternativne izlazne strategije monetarne politike uslijed nemogućnosti ostvarenja primarne strategije koja podrazumijeva usvajanje eura. Za drugi komentar treba ostaviti i izostanak pravovremenog reguliranja kredita u švicarskom franku (trošak tog nedjelovanja na kraju će najvjerojatnije snositi porezni obveznici), problematičnu prodaju monetarnog zlata, javno iznošenje imena banaka u problemima bivšeg viceguvernera te izumiruću istraživačku aktivnost banke. Ono što bi pak poruka ovog komentara bila jest to da visoku razinu neovisnosti nužno prati visoka razina transparentnosti. Ako uprava Hrvatske narodne banke nije u stanju ili ne želi poslovanje banke uskladiti s najmodernijim svjetskim praksama, onda se postavlja pitanje je li neovisnost koju ona sada uživa doista opravdana.