Dok se u Americi provodi svojevrsna autopsija nedavnih međuizbora na kojoj se pokušavaju pronaći razlozi izostanka takozvanog 'crvenog vala' koji je trebao donijeti premoćnu pobjedu republikanaca i značajnu većinu mjesta u Kongresu, jedno je sigurno – vanjska i sigurnosna politika nisu igrale bitniju ulogu u odlukama birača. Neki bi rekli da ovo i nije baš neka vijest s obzirom na to da se u američkoj politici dobro ustalio trend u kojem još od kraja Hladnog rata pitanja unutarnje politike redovito kotiraju kao puno bitnija od onih koja se tiču vanjske politike. Iznimka ovog gotovo pa pravila su bili međuizbori 2002. koji su uslijedili u jeku odgovora na napade 11. rujna, te četiri godine kasnije kada su međuizbori u drugom Bushevom mandatu postali svojevrsni referendum glede fijaska američke politike u Iraku.

No, činjenica da je Europa trenutno suočena s najvećim kontinentalnim oružanim sukobom od kraja Drugog svjetskog rata koji se odvija na granicama NATO saveza, a kako vidimo u najrecentnijoj eskalaciji i na teritoriju zemalja članica istog, nameće pitanje zašto američka politika prema Ukrajini nije bila u fokusu predizborne kampanje. Napokon, Sjedinjene Države su najbitnija 'treća strana' u sukobu kroz izdvajanja za vojnu, ekonomsku i humanitarnu pomoć, kao i kroz odgovor u vidu niza sankcija usmjerenih prema ruskoj vladi i gospodarstvu.

Bez bianco čeka za Ukrajinu

Neki od republikanskih kandidata su pokušali nametnuti ovu temu proteklih mjeseci, ali čini se ne tako uspješno. Oni koji su otvoreno naklonjeni bivšem predsjedniku Trumpu su bili najglasniji po ovom pitanju. Tako je primjerice predstavnica iz Georgije, Marjorie Taylor Greene, na jednom od predizbornih skupova izjavila kako Amerika vise neće potrošiti niti centa za Ukrajinu kada republikanci budu u većini u Kongresu. Novoizabrani senator iz Ohija, JD Vance, je u jednom TV intervjuu kazao kako ne mari što će se dogoditi u Ukrajini. Čak je i izgledni novi-stari vođa republikanaca u Zastupničkom domu, Kevin McCarthy iz Kalifornije rekao da njegova stranka nije spremna Ukrajini dati bianco ček.

Ipak, s obzirom na to da većina republikanskih kandidata koje je podržao Trump nije uspjela pobijediti na izborima, kao i činjenica da je Kongres podijeljen sa republikanskom većinom u Zastupničkom domu i prevagom Demokratske stranke u Senatu, za očekivati je da se pomoć Ukrajini neće stubokom promijeniti u kratkom do srednjem roku. Tri bitna razloga idu u prilog ovoj tezi.

Prvo, Bidenova administracija do sada nije dala naslutiti da će promijeniti svoju politiku potpore Ukrajini, čak ni nakon što su se počela pojavljivati što javna, a što privatna negodovanja unutar demokratskih redova. Štoviše, progresivna frakcija stranke u Kongresu je nedugo nakon što je objavila otvoreno pismo u kojem poziva na pregovore između Rusije i Ukraijne ubrzo isto povukla. Empirijske studije također idu u prilog Bidenovoj politici jer pokazuju da je po pitanju geopolitičke pomoći, izvršna vlast u prednosti nad zakonodavnom.

Drugo, usprkos izrazitoj političkoj polarizaciji koja predstavlja kronični problem glede unutarnje politike i nalaženja kompromisa, američka vanjska politika je u proteklih nekoliko godina postala rijetka oaza dvostranačkog konsenzusa glede najbitnijih pitanja poput strateškog natjecanja s Kinom i Rusijom. Ovo je jednako vrijedilo za vrijeme Trumpove administracije, kao i sada. Stoga ne bi trebalo doci do većeg zaokreta po ovim pitanjima, bez obzira na to što će republikanci u donjem domu Kongresa sada sigurno koristiti svoje pravo nadgledanja izvršne vlasti i kroz razna saslušanja i istrage o pomoći Ukrajini pokušati osvojiti političke poene u susret izborima 2024.

Treće, istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je američka javnost još uvijek uz predsjednika Bidena glede pomoći Ukrajini. Naime, dok god se na vojnu i humanitarnu pomoć promatra kroz prizmu borbe protiv autokratskih režima, birači koji su izabrali predsjednika Bidena na izborima 2020., ali i oni koji su bili za Donalda Trumpa u uvjerljivim većinama izražavaju podršku takvoj politici. Isto tako, oba su glasačka bloka suglasna da američka vlada ne bi trebala vojno intervenirati u Ukrajini.

Razlike se očituju u podršci NATO-vom proširenju i dugoročnijem fokusu na Ukrajinu. Bidenovi birači su, očekivano, ovdje puno brojniji nego Trumpovi. Trendovi javnog mnijenja pokazuju da je postotak republikanskih glasača koji smatraju da su Sjedinjene Države dale previše pomoći Ukrajini u porastu – u ožujku ih je bilo 9%, a u rujnu 32%.

Dok Ukrajina napreduje, nema promjene

S obzirom na ove recentnije trendove, za očekivati je da bi pitanje pomoći moglo postati podložno značajnijoj politizaciji, posebice ako američko gospodarstvo zagrize u ozbiljniju recesiju. Činjenica da je američka vlada već donirala oko 50 milijardi dolara u vojnoj, humanitarnoj i ekonomskoj pomoći moglo bi postati laka meta političkih napada u kontekstu predsjedničkih izbora 2024. Ovo je već postao slučaj u nekim europskim državama gdje su se proteklih mjeseci odvijali prosvjedi i politički sukobi baš glede pitanja potpore Ukrajini.

No, sve dok je Ukrajina u pobjedničkom zamahu na vojnom polju, a Rusija nastavi sa zveckanjem nuklearnog oružja, zapadnoj koaliciji će biti lakše opravdati slanje pomoći i održavanje režima sankcija prema Rusiji. Naravno, nije za očekivati da će ova podrška trajati u nedogled, posebno ako se nastavi pogoršanje gospodarskih prilika i građani sukladno tome počnu glasnije i učestalije negodovati. No, za sada, sve ukazuje na to da će Washington i sa nešto drukčijim omjerom snaga u Kongresu nastaviti pravcem koji je zadao uslijed ruske invazije Ukrajine.