Komentari na predsjednikov komunikacijski stil, a i stubokom promijenjen sadržaj politike otkad je započeo s obnašanjem dužnosti, u usporedbi s porukama iz kampanje s kraja 2019. i početka 2020., već bi se sad dali objaviti u nekoliko svezaka. Koliko su njegove izjave spontane i ishitrene, a koliko planirane i odraz dubokih uvjerenja, nije nužno predmet ove analize. Činjenica da su plasirane u javni prostor i da normaliziraju retoriku što ne bi trebala biti dio nastupa osobe koja obavlja najviše državničke poslove ono je što je doista bitno. Jednako tako, izjave koje odstupaju od norme izazivaju reakcije glavnih aktera unutarnje politike te najčešće rezultiraju neproduktivnim prepucavanjima, ali nerijetko nailaze i na osudu u kontekstu vanjske politike i hrvatskih odnosa sa susjednim zemljama, a nekada i šire.

Predsjednikovih desetak rečenica o hrvatskom stavu spram sigurnosne krize na istoku Europe bilo je dovoljno da u Ukrajini postane privremena i neslužbena persona non grata, a u Rusiji heroj dana, koji služi Moskvi kao još jedan primjer nedostatka jedinstva po ovom pitanju unutar NATO-a i Europske unije. Iz dublje analize njegove izjave nije potpuno jasno što je predsjednik točno mislio o slanju vojske, jer napokon ni zemlje članice NATO-a nisu nigdje spomenule da bi poslale svoje vojne snage u Ukrajinu. No ono što još više odzvanja činjenica je da je predsjednik rekao da Hrvatska s NATO-ovim naporima da odvrati ruske snage nema i neće imati ništa. NATO su očito neke druge zemlje, a ne Hrvatska, koja je već više od desetljeća dio ovog vojnog bloka.

Da krajnje pojednostavimo stvari i odmaknemo se od skandala du jour, na ovom i još brojnim primjerima može se zaključiti da Republika Hrvatska ima problem s konzistentnošću na vanjskopolitičkom polju. Naime dok na deklarativnoj razini hrvatske vlade vole predstavljati euroatlantske integracije kao jedan od najvećih vanjskopolitičkih dosega, odluke izvršne vlasti koje su u suprotnosti sa stavovima EU-a i NATO-a nisu toliko rijetke i posve slučajne. Neki će reći da male zemlje moraju misliti na vlastite interese i primorane su biti dobre sa svima. Elegantniji akademski naziv za to je pluralizacija diplomacije, do koje dolazi zbog sve jasnije činjenice da su se odnosi moći u svijetu uvelike promijenili i da multipolarnost odlikuje prirodu međunarodnog sustava. No oportunizam, a nebrojeno puta i osobni motivi bivših i sadašnjih premijera i predsjednika, doveli su do toga da je nekada vrlo teško objasniti što je zapravo suština hrvatske vanjske politike.

Uzmimo kao primjer hrvatske odnose s velikim silama poput Rusije i Kine, sve više suprotstavljenih europskim i transatlantskim institucijama kojima pripada Hrvatska. Za vrijeme mandata predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, a u jeku eskalacije zapadnih sankcija Ruskoj Federaciji 2018. nakon napada nervnim otrovom u Salisburyju, hrvatska predsjednica pozvala je ruskog predsjednika Vladimira Putina u službeni posjet Hrvatskoj. U isto vrijeme premijer Andrej Plenković odlučio je da Hrvatska neće povlačiti oštrije poteze prema Rusiji kao neke od ključnih članica EU-a. Godinu kasnije, nedugo nakon što je Europska unija u svom strateškom vanjskopolitičkom izvještaju prvi put nazvala Kinu sustavnim rivalom i uvela mehanizam za screening stranih investicija, hrvatska Vlada je s golemim entuzijazmom ugostila svoje kineske kolege i objavila da je u Hrvatskoj puno toga na prodaju – od luka do željeznica. Gledano iz ovakve šire perspektive, predsjednik Milanović nije nužno aberacija koliko dio ovog trenda.

Pored izjave o nesudjelovanju u NATO-vim operacijama, predsjednik se obrušio na Europsku uniju, optuživši je za poticanje puča u Ukrajini s 2013. na 2014. – upravo kada je on bio premijer najnovije države članice iste Unije. Ironiju na stranu, ovakva retorika je u najboljem slučaju primjerena birtijskom (i vrlo pojednostavljenom) viđenju događaja u Ukrajini tijekom Revolucije dostojanstva, a u najgorem daje poticaj teoretičarima zavjera i krajnjoj desnici, kojima je EU vječna crvena krpa.

Sve ovo ne znači da nije legitimno propitivati djelovanje EU-a i NATO-a. Dapače, čine to neki predsjednici najvećih europskih sila, poput Emmanuela Macrona. No hrvatski predsjednik koristi se frazama i optužbama koje ne upućuju na konstruktivnu kritiku, već izazivaju simpatije euroskeptičnog i antiestablišmentski nastrojenog biračkog tijela.

Zbog svega ovog europski i svjetski mediji o Hrvatskoj pišu kao o još jednom od kandidata za neslavnu listu europskih troublemakera, na kojoj još uvijek Mađarska i Poljska zauzimaju vodeće pozicije, uz sve češće pojavljivanje Slovenije pod vodstvom Janeza Janše. Uglavnom, vrlo daleko od normalnog.