Koliko god nevolja i opasnosti donosile nove tehnologije i mediji, usporedimo li dostupnost filmova danas i prije nekoliko godina (što je pogotovo važno za mlade ljude), stanje se može najbolje opisati kao napredak. Čisti i očiti napredak! Pripremajući se za jedan stručni skup na internetu sam našao nekoliko novinskih komentara (starih nekoliko godina) s temom nedostupnosti filmova poput onih što su ih Branko Bauer, Vatroslav Mimica ili Dejan Šorak snimili izvan Hrvatske. No, ne treba ići daleko od kuće – mladi filmaši kao da nijednoj televiziji donedavno nisu bili zanimljivi, a čak je i klasike Zagrebačke škole crtanog filma (Vukotića, Kristla, Dovnikovića, Mimicu...) javnost donedavno dobivala na kapaljku. U zadnjih par godina situacija se, međutim, dramatično promijenila. HTV se od prošle godine ne boji ni dobrih ni starih filmova, njen je 3. program čak uveo posebnu emisiju o animiranom filmu, u kojoj gledamo i klasike i nove nade poput Darka Masneca ili Petre Zlonoge, uvedena je i emisija o kratkom igranom filmu, gdje smo vidjeli brojne perspektivne autore (Zvonimir Rumboldt, Ivan Livaković, Josip Žuvan, David Kapac...), a crtani filmovi Zagrebačke škole postali su redovit televizijski sadržaj i izvan specijaliziranih emisija.

Ipak, treba reći da je prethodnica ovome bio komercijalni kanal Klasik TV koji je, u fazi kulturnog zaleđivanja na HTV-u, počeo nuditi djela na koje smo skoro zaboravili, potom neke filmove koji su živjeli samo u legendi, kao i novije filmove koji do tada niste mogli nigdje vidjeti. Uz klasike zagrebačke animacije, tu je, primjerice, legendarni Plastični IsusLazara Stojanovića (s Tomislavom Gotovcem u glavnoj ulozi), erotski provokativna Maškarada Boštjana Hladnika (s Igorom Galom i Vidom Jerman u glavnim ulogama), kao i noviji kraći igrani film Posljednja pričest (s Ivom Gregurevićem i Ivanom Glowatzkym). Njega je pak redatelj Ivan-Goran Vitez tako koncipirao da bi u usporedbi s njim čak i Kaptol čuveni plakat za predstavu Fine mrtve djevojke smatrao parafrazom katoličkog kalendara. Dakako, umjesto provokativnih, mogao sam naglasiti i umjetničke i uobičajeno populističke aspekte ovog televizijskog kanala (primjerice, partizanske filmove), no zaključak bi bio isti.

Premda Klasik TV ne informira javnost dovoljno o svom programu, ovoj sam televiziji, dakle, zahvalan za širenje mojih i naših vidika klasicima srpskog crnog vala, draguljima hrvatskog dokumentarnog filma, kao i novim filmovima Kinorame, Factuma, Hrvatskog filmskog saveza, Blanka i drugih producenata. Dodajmo tome obilje filmskih festivala u Hrvatskoj, kao i neke veoma ambiciozne kinotečne i art-dvorane (Tuškanac i Europa u Zagrebu, Art-kino Croatia u Rijeci, Zlatna vrata u Splitu), a potom i neke DVD-ove izdane ili uvezene zadnjih godina (s djelima Bauera, Mimice, Babaje, Grlića, Zafranovića, Pavlovića, Buñuela, Fellinija, Polanskog, Kurosawe, suvremenih Skandinavaca, Rumunja, Japanaca, Južnih Korejaca...), i vidimo pravo obilje filmova. Nove generacije teško će zamisliti kako smo se devedesetih veselili svakom nekomercijalnom ili starom filmu.

A može li sve to sve imati i neke posljedice? Filmska kultura i filmska umjetnost procvjetale su 60-ih godina prošlog stoljeća dijelom i zato što su neposredno prije i u tom razdoblju osnivane i jačane kinoteke i filmski obrazovni centri. Naravno, nijedan recept ne garantira procvat umjetnosti, no čini mi se logičnim da raznovrsna ponuda budi dublji interes za filmsku kulturu, pa sve pobrojane činjenice vjerojatno izravno pridonose popularnosti Sonje i bika ili Svećenikove djece. Obzirom na prognoze o trajanju financijske krize, pozitivne stvari treba hvaliti, a dobre vijesti što češće ponavljati, no ima tu još jedna činjenica... Nije samo širenje kulture često u skladu s procvatima filmske umjetnosti, nego se s time često poklapaju i godine krize, pa čak i godine gladi. Jedino ne znam što je tu uzrok, što je posljedica, te ne radi li se možda ipak samo o različitim simptomima istog procesa?

Doista... Kinematografija SAD-a prilično je dobro podnijela gospodarski kolaps 1920-ih (kolaps puno gori od sadašnje krize), a njemački filmovi, kad bolje razmislim, nikada nisu bili bolji nego u doba iste te krize (u Njemačkoj još i teže nego u SAD-u), te u fazi prije Hitlerovog potpunog preuzimanja vlasti. Ali, kad još bolje razmislim – na to ne želim više ni pomišljati. Iz čistog straha, dakako.