Jeste li primijetili koliko je još trivijalnosti i banalnosti u hrvatskoj politici bez obzira na tjeskobno tešku situaciju u posljednjih pola desetljeća? Čovjek bi očekivao da se u ovakvim vremenima oljušti barem dio skrame svih onih bedastoća i površnog senzacionalizma koji se nataložio na sve estradiziranijoj politici. Kvragu, ako sada politika neće postati ono što bi uvijek i trebala biti – ozbiljan zanat – kada će?! I, dobro, danas ćete naći zericu više prosječnih konzumenata politike koji znaju, ili otprilike znaju, što je 'neoliberalizam' ili 'globalizacija', pa čak i 'interna devalvacija' ili 'deprecijacija'.

Ali, slaba korist od toga. Taj tanki sloj bolje upućenih samo je u prilici s nešto više razumijevanja pratiti kako se taj politički zanat pretvara u fušeraj, koji se, potpomognut isto tako plošnim i petparačkim medijima, pretvara u katastrofu za sebe. O svakako, ta katastrofa nam je došla pred kućna vrata i na leđima ove krize, ali je ona sada samo bolje vidljiva, i mirno se mogla dogoditi i bez nje. Stvar je u tome da kriza, ili veći dio nje, u krajnjoj liniji i jeste posljedica kraha politike kao umijeća upravljanja društvenim procesima, pri čemu su neki njeni bitni dijelovi sasvim ispražnjeni od relevantnog sadržaja.

Napredna katolička džamahirija

Uzmite ovo najnovije kefanje hrvatskih vlasti i Katoličke crkve oko zdravstvenog odgoja u školama, koje vladajuća politika i bliski joj mediji predstavljaju kao zadnju liniju obrane sekularne države. Ali, ta bučna svađa zakriljuje i skriva suštinsko pitanje je li Hrvatska uopće sekularna država. Čak i oni upućeniji koji se pozivaju na 41. članak hrvatskog Ustava, u kojem stoji da su vjerske zajednice 'odvojene od države', propuštaju reći nešto vrlo važno. A to je da se tu nigdje izrijekom ne spominje sekularnost, kao što je to napravljeno u ustavima nekih doista sekularnih država (Francuska). Ali, čak i da jeste spomenuto, autonomija države od crkve, i obratno, stajala bi na staklenim nogama u svijetlu jednog podatka koji se baš ovih dana pojavio u javnosti.

Po njemu, na plaće katoličkih svećenika i plaće vjeroučitelja u državnim školama ode blizu milijardu kuna, a ni to nije sve. Tu su još i davanja Crkvi na lokalnoj i regionalnoj razini, pa iako ne raspolažem i tim podacima sigurno neću jako pogriješiti ako kažem da na Crkvu ode, brat bratu, skoro isto novca koliko i na poticaje u poljoprivredi (1,6 milijardi). Kada to vidiš, moraš se zapitati kakvu to, pobogu, politiku, ako je to ikakva politika, vodi Milanovićeva vlada (jasno, i sve prijašnje)? I da li je možda njen cilj da od Hrvatske napravi, umjesto napredne poljoprivredne, 'naprednu' katoličku državu? Ako je tako neka nam se odmah kaže, jer to vodi tome da se jednog jutra probudimo u katoličkoj džamahiriji, a vjerujem da govorim u ime lijepog broja ljudi koji bi se u tom slučaju negdje sakrili. Ako uopće bude gdje.

Istarski sukob ocvalih titana

Idemo dalje. Ovih dana Damir Kajin je kod Stankovića iznio podatke o prvim znakovima ekonomskog posrtanja Istre, najrazvijenije hrvatske županije i jedne od sasvim rijetkih u kojoj turističko-financijsko- uslužni sektor nije razvijan po cijenu sakaćenja industrije. Ali, vidiš, Stanković nije postavio ni jedno jednicato pitanje o tome, nego se svim raspoloživim novinarskim snagama bacio na strvinu jedne sasvim beživotne i sasvim beskorisne teme. Riječ je, naravno, o velikom sukobu Kajina i Ivana Jakovčića oko toga tko će ubuduće biti istarski gubernator, što politička javnost prati bez daha, kao nekakav veliki hrvački spektakl, iako baš nimalo nije jasno zašto. Kao što, uostalom, nije jasno zašto se Milanovićev SDP u sve to upleo i zašto je odlučio podržati baš Kajina.

Zapravo nije jasno zašto je trebao podržati ikoga, jer se i s vrha Učke vidi da se radi o dva moralno bankrotirana političara, istina, Jakovčić više nego Kajin, koji su nesumnjivo zadužili Hrvatsku razgradnjom autokratskog Tuđmanovog režima u devedesetim. Ali, sada bi je zadužili još i više da se zajedno povuku. Da stvar bude grotesknija, nije to nešto za što bi trebalo skupljati dokaze sa strane, jer su ih njih dvojica skupili više nego dovoljno i još ih u hrpi izložili pred cijelom javnošću. Kajin proglašava Jakovčića mafijašem, što je za ovoga vraški nezgodno, ali ništa manje i za njega samoga jer time prijavljuje sebe kao nekog tko je znao za teška krivična djela, ali ih je prikrivao. Ima tu, dakle, štofa i za njegovo krivično gonjenje, a ako i nema, sasvim ga je dovoljno za trenutnu političku diskvalifikaciju i bespovratni odlazak iz politike.

Isto vrijedi za optužbu da Jakovčić vodi separatističku politiku prema Zagrebu, a preko svojih ljudi u nadzornim odborima upravlja Istrom po modelu stranačke autokracije, jer time se diskvalificira cijela politika IDS-a u protekla dva desetljeća. I onda se pitaš zašto se Zoran Milanović gura da bude grobar ove stranke, koju ova dvojica sada vuku po blatu, ali je u cjelini ispisala neke od najboljih stranica hrvatskog višestranaštva. Zar želi postići ono što nije uspjelo čak ni Franji Tuđmanu i kakvog smisla ima miješati se u birtaški obračun dva devastirana političara metodama koje također kao da su pokupljene sa šanka? To sigurno ne spada u ozbiljnu politiku. Ili s njom ima toliko malo veze koliko s ozbiljnim medijima imaju vodeće novine koje ovih dana tvrde da su zbivanja u Istri najvažniji politički događaj danas u Hrvatskoj.

Deponij infotainmenta

Kakav vražji najvažniji događaj?! Ako je ta hrpa ničega zbog nečega važna to je samo zato što pokazuje da se hrvatska politika pretvorila u sirovi pragmatizam i besadržajno svaštarenje, tako da naši političari nisu u stanju prići rješavanju ove krize jer nisu u stanju prići zbog smušenog krivudanja ni sami sebi. IDS se devedesetih predstavljao kao socijaldemokratska stranka, i tada je bio najbolji, a sada se 'lukavo' izjašnjava kao liberalna, i gledamo što gledamo. Ali, i to je ništa u usporedbi s Milanovićem koji se deklarira kao ljevičar, liberal, ateista, čak i kalvinista, kao da peče zanat turističkog vodiča kroz bespuća hrvatske politike. Ovo kao da je prepisano iz glavnih hrvatskih medija, kojima također odgovara pustošeća depolitizacija hrvatske politike, jer su tako prihvatljivi svima, a medijski prostor tretiraju kao deponij na koji svakodnevno iskrcavaju informativno smeće važno nazvano 'infotainmentom'.

Zadatak tog infotainmenta je da čitatelja i gledatelja informira o budalaštinama kako bi ga dezinformirao o nečem važnijem, za što primjera ima koliko hoćeš, ali ostat ću samo kod jednog još friškog. To je ova fertutma oko Linićevog novogodišnjeg izleta u Dubai, što se predstavlja kao kraljevska rastrošnost, iako jedan ministar s gotovo zaokruženim radnim vijekom valjda sebi može priuštiti takav trošak. Problem, dakle, uopće nije u tome nego u nečem drugom, da taj ministar omogući i što većem broju građana isto. E, ali to drugo traži ozbiljne medije, kojih kod nas nema, kao što nema ni ozbiljne politike, a to dvoje će se, bez brige, potruditi da se i ubuduće tu ništa ne promijeni.