Neki nam se susreti urežu u sjećanje i tvrdoglavo ostaju tamo usprkos mahnitom vremenu u kojem živimo. Nije to bio susret ni s kim od onih koji desetljećima vode Hrvatsku u propast, gledajući isključivo osobne interese i potrebe. Ti, vjerujte mi na riječ, nemaju mnogo ponuditi. Nije to bio ni susret s djetetom ili mladom osobom, niti sa starijom ženom, koji bi svi odreda mogli dati neki mudar savjet i probuditi nadu.

Te nedjelje u 16:14 ulazna vrata zgrade u kojoj radim otvorio je muškarac u dvadesetim godinama. Odjeven u trenirku i dres nogometnog kluba Chelseaja. Alžirac. Nije se raznio. Nije me, niti ikog mojega, silovao. Nije me izbo nožem, ni udario. Nije me čak ni opljačkao. Utvrdio mi je vjeru u ljude i dao nadu za Hrvatsku. Premda se to ne čini dijelom posla znanstvenika, te sam nedjelje samostalno trebao prenijeti 15.000 upitnika o obrazovnim aspiracijama hrvatskih srednjoškolaca na treći kat stare zagrebačke zgrade. Kada je otvorio vrata, nisam još prenio ni šestinu. Kad su nam se pogledi sreli, u očima sam vidio jedino strah. Pitao sam: 'Oprostite, što radite ovdje?' Nije govorio hrvatski. Ponovio sam pitanje na engleskom. Pokazao je samo rukama da ide nešto raditi. Cijeli su kolovoz i rujan trajali radovi na popravku stražnje fasade zgrade u Ulici Milana Amruša u centru Zagreba.

Uzeo je samo jabuku 

Sve veći broj hrvatskih tvrtki jasno ukazuje na to da ne može naći kvalitetne radnike. Neke od njih, poput tvrtke iz Sisačke Odre, radnike za proizvodnju plastične ambalaže počele su tražiti jumbo plakatima. I to u županiji u kojoj je nezaposleno gotovo 30 posto radno aktivnih građana. Nedostaje radnika u IT industriji. Veliki gospodarstvenici ne nalaze menadžere koje bi poslali na zahtjevnija tržišta, poput ruskog ili kineskog. Na navedeno, osim neusklađenosti kvalifikacijske strukture stanovništva i potreba gospodarstva te nesposobnosti gospodarstvenika da srednjoročno i dugoročno predvide potrebe za radnicima, najviše utječu demografska situacija i odlazak ljudi iz Hrvatske. 'Svi su očajni jer ne znaju kako do ljudi', kaže direktor tvrtke za plastiku. Plastike ima, ali ljudi nedostaje.

Krenuo je stepenicama i naglo stao. Okrenuo se i rukama pokazao da želi pomoći. Rekao sam da ne treba. Inzistirao je i uzeo paket upitnika. Sljedećih je 18 minuta trajala trka u kojoj nisam imao šanse. Njegov je osmijeh bio puno širi od moga. U jednom sam ga trenutku pitao kako se zove i otkuda je. Rekao je da se zove Baba i da dolazi iz Alžira. Kada smo sve prenijeli, rekao je 'goodbye - bok'. Pokazao sam mu da pričeka. Otišao sam u sobu i izvadio 50 kuna iz novčanika i uzeo jabuku sa stola. Rekao sam: 'This is for you' te pružio novčanicu i voće. Uzeo je samo jabuku.

'Zagreb jako dobar'

Svakim susretom Baba je sve više postajao dio okruženja u kojem je radio. Jogurt u ruci, peciva iz pekare i slušalice u uhu… Krajem listopada već smo mogli razmijeniti nekoliko rečenica na hrvatskom. Rekao je da je u Dugavama i da je sve ok. 'Zagreb jako dobar', govorio bi. Baba nije bio sam.

Bilo je tu desetak radnika iz Sirije, Palestine, Iraka… U razgovoru s hrvatskim radnicima saznao sam kako su se našli ovdje. 'Znaš li ti koliko se to bolje plaća vani i kakvi su uvjeti? Nema ti ovdje više nikoga, a ni mladi to ne žele više raditi. I onda se gazda sjetio…', rekao je Ante koji je i sam došao u Hrvatsku iz Janjeva početkom 90-ih. 'Sjetio se dovesti njih. Ali znaš, nisu ti oni to htjeli. Nemaju povjerenja jer ih je svatko u toj njihovoj muci i putovanju s.ebao', govorio je. 'Policija je išla s gazdom da garantira da će sve biti ok. Razumiješ, policija.'

Društvo ulovljeno u mrežu političkog klijentelizma, struktura ogrezlih u oholost i koristoljublje, marginalnih glasova pojačanih do maksimuma koji mrze sve drugo i drugačije, često ne vidi koliko mu nedostaju ljudi i ljudsko. Da se ljudi rađaju i da ne odlaze, potrebno je okruženje sigurnosti i nade. Da ljudi dolaze, potrebna je otvorenost. Zagreb i Hrvatska su uvijek bili otvorena mjesta u kojima se druge i drugačije dočekivalo dobrodošlicom. Ti koji su dolazili redovito su uzvraćali istom mjerom, gradeći grad i društvo. Jedino što je potrebno jest dati im priliku i iskreno pružiti ruku. Budućnost su Hrvatske sve te tek rođene Marije, Josipi, Slađane, Gianniji, Ankice, a od rujna i dvadesetogodišnji Alžirac po imenu Baba. Budućnost i nada.