U metežu glasova koji se trenutno u Hrvatskoj bjesomučno bore za svoj prostor jedan u potpunosti izostaje. Svakodnevno ćete čuti misli i stavove pozicije i opozicije, poduzetnika i sindikata, umjetnika i sportaša, liječnika i pacijenata, čak i umirovljenika, ali glas djece i mladih ljudi u javnoj sferi gotovo da ne postoji. Radi se za javnost o nijemom dijelu populacije. U Hrvatskoj djeca i mladi ne govore.

Probajte se prisjetiti kad ste u javnom prostoru vidjeli, čuli ili pročitali neki iskaz i viđenje djece o njihovu životu, o izazovima s kojima se svakodnevno susreću, o strahovima i veseljima, pa čak i o onome što slušaju, gledaju i kako komuniciraju. U javnom su prostoru djeca i mladi deklaratorno važni, ali društvu iskreno nije važno što oni misle.

Štoviše, kao društvo možda ih čak i preziremo do razine da ih više ne želimo ni čuti. U široko prihvaćenoj slici mladih ljudi ovisnih o tehnologijama, koji dane provode na računalima i društvenim mrežama u trivijalnoj komunikaciji, koji često ne pozdravljaju i ne dižu se starijima u javnom prijevozu, koji petkom i subotom piju i konzumiraju droge do iznemoglosti, nema ničeg privlačnog ni vrijednog pažnje. Ti ljudi nemaju ništa ponuditi. Najjednostavnije je taj glas u potpunosti stišati i gurnuti u stranu, da ne smeta svim ovim ostalim mudrim, etičnim i vrijednim glasovima. Kao u svim dobrim hrvatskim licemjernim pričama, oni će nam postati važni tek kada su nam potrebni i kada se, iz malograđanskog poriva, želimo u neiskrenom svjetlu prikazati pred drugima: 'Marija, dosta mi je više i tebe i tvojih idiotarija. Dolaze gosti i moramo izgledati kao ok obitelj, bez obzira na to što smo trenutno u kaosu. Jasno?'

Himna, domar, šalabahteri...

Posebno je zanimljiv odnos političara i djece i mladih osoba. Mladima politika, nažalost ili nasreću, uopće nije važna. Njima su političari, za razliku od nas starijih, većinom nepoznate i marginalne figure. Čuju o njima kad se tuku po Saboru, međusobno vrijeđaju govoreći o umjetnim trepavicama, javno govore da je Zemlja ravna ploča i da je još ravnija s džointom u ustima i ako nisi cijepljen… Nasuprot tome, baš kao što pokazuju događaji iz prethodnih tjedana, političarima su djeca i mladi ljudi vrlo zanimljivi i potencijalno korisni.

Bliski su to susreti četvrte vrste u kojima su djeca gotovo uvijek iskorištena. Nekada ona, kao u slučaju posjeta predsjednice Grabar Kitarović malom slavonskom selu, posluže kao šarena kulisa za PR svrhe. 'Za djecu imamo dvije minute i 33 sekunde, predsjednice? Pogladite ih i to je to.' Ponekad su ta ista djeca taoci, ne ideologija, već stvarni taoci, kao u slučaju zaključavanja učenika u školu od strane domara u OŠ Brodarica zbog mikropolitičkih previranja pri izboru ravnatelja škole. Nekada su mladi ljudi jasna politička meta i plijen, kao u slučaju dugogodišnjeg djelovanja Ivana Pernara prema školama. Svjedoci smo i situacija poput one u Vukovaru, kada se maloljetnici iskorištavaju u dnevnopolitičke svrhe stvaranja etničkih tenzija od strane gradonačelnika Vukovara Ivana Penave. Tamo su i Hrvati i Srbi dobro naučili taj obrazac: kad ne znaš što bi i kad si neuspješan u vođenju lokalne politike, baciš dimnu bombu međunacionalnog sukoba: bez obzira na to zvao se Ivan ili Jovan. Ponekad se to čini individualno i jednostrano, a ponekad je za tango potrebno dvoje.

Posebno je zanimljiv slučaj ministrice Blaženke Divjak i njezina posjeta jednoj zagrebačkoj školi te razgovora o reformi školstva. U tom su 'razgovoru' učenici imali pripremljena pitanja koja je netko za njih napisao. Je li to netko iz škole ili Ministarstva, manje je bitno. Ova slika, koja više sliči na poglavlje 'Susreti s djecom i mladima u školi – niži razredi' iz priručnika za dužnosnike Komunističke partije Sovjetskog Saveza, najbolje opisuje odnos političara prema mladima u Hrvatskoj. Čak i oko pitanja koja se tiču njihove svakodnevice i neposrednog života nismo spremni dati im prostor da puste taj glas. 'Čitaj kako piše. Nisi tu da misliš.'

Glas koji treba utišati

U svim opisanim situacijama mladi su ljudi isključivo pasivni dijelovi predstave koja se zove život u Hrvatskoj: kulisa, taoci, potencijalni glasači, sredstvo za huškanje, marionete koje čitaju naručena pitanja, ukras na torti. Svi roditelji pak znaju da tome nije tako i da se iza te slike nezainteresirane i tehnologijom opsjednute mladosti kriju osobe koje imaju svoje stavove i svoja viđenja života, Hrvatske i svijeta. Možda nam se ponekad ne sviđa kako se ti stavovi artikuliraju, ali to nije razlog da im se ne posveti pažnja, ne da prostor i ne uđe u ravnopravan razgovor s njima. Jer u situacijama kada se taj glas probije, kao u slučaju govora 15-godišnje Grete Thunberg na UN-ovoj konferenciji o klimatskim promjenama, on postaje za moćnike opasan, neugodan, provokativan. Glas koji treba utišati. Ugasiti…

'Koliko ono imamo za posjet školi?', pita ministar/ministrica/premijer/predsjednica/saborski zastupnik.

'Šest minuta, ali sve je ok. Pogladite ih kao kućne ljubimce. Pripremili smo im pitanja. Što klinci uopće danas znaju?', kaže PR.