'Izetbegović mi je rekao da ne ostavljamo BiH. Zato smo uvijek uz BiH', kazao je premijer Turske Recep Erdogan u Sarajevu, kada je prije dvije godine službeno posjetio BiH. Za ovog nepobjedivog i neuništivog turskog premijera, koji je ove nedjelje treći put zaredom nadmoćno pobijedio na turskim parlamentarnim izborima (njegova je stranka osvojila 49,9 posto glasova), 'spokoj Balkana je i turski spokoj, a bosanska bol je i naša bol', pa ni nakon ove pobjede nije mogao zaboraviti Bosnu. 'Sarajevo je danas pobijedilo isto kao Istanbul, Bejrut je pobijedio kao i Izmir, a Damask kao i Ankara, Zapadna obala i Jeruzalem pobijedili su koliko i Diyarbakir', ponosno je naglasio Erdogan u prvom slavljeničkom govoru, pa se tako samo još jednom potvrdilo da Turska ponovno želi igrati odlučnu ulogu u okvirima nekadašnjeg Otomanskog Carstva, koje je i u Europi, a osobito na Balkanu, u vrijeme svemoćnih sultana i premudrih vezira bilo onaj 'najbolji dio Europe', kako to ponosno ističe i ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu, kojemu se pripisuju najveće zasluge što se u posljednje dvije godine i Turska, bez obzira na EU i Washington, tako snažno okreće svom nekadašnjem 'Commonwealthu'.

Baš kao što se i London već stoljećima brine o zajednici svojih bivših kolonija, a Putinova Rusija sa sve više žara pokušava obnoviti svoj presudni utjecaj u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, Erdoganova se Turska želi bar simbolično vratiti tamo odakle su je ognjem i mačem krajem devetnaestog stoljeća tako nepovratno istjerali Rusi, Englezi, Francuzi i Austrijanci. Neka se bivša carstva ni danas ne odriču snova o boljoj prošlosti, pa tako i Ankara, koju su prije Atatürka otpisali kao 'mrtvaca na Balkanu', u ovih je desetak godina Recepa Erdogana (prvi put je pobijedio 2002. godine) ponovno postala mali globalni div na razmeđu dvaju kontinenata. U Erdoganovim je godinama Turska četvorostruko povećala svoj nacionalni dohodak (prošle je godine zabilježila 8,2 posto ukupnog rasta kao treće najuspješnije gospodarstvo svijeta, odmah poslije Kine i Argentine), a iz nestabilne zemlje kojoj su stalno prijetili raznoliki udari izrasla u vrlo stabilno društvo koje je u arapskom svijetu steklo ogroman ugled kao 'blistavi primjer islamske demokracije'. Kao što je to napisao kolumnist El Paisa José Ignacio Torreblanca: 'Turska se ne okreće ni Istoku ni Zapadu. Ona se kreće uvis.'

U tom nezapamćenom uzletu gospodarstva, novoj samosvijesti, potvrdi tradicionalnih vrijednosti i otkriću slavne prošlosti, Turska se vrlo znakovito mijenja, ali se ipak nije toliko promijenila – i neće – da bi potpuno okrenula leđa Zapadu, Europi i Washingtonu. Pa ipak, neke WikiLeaks bilješke potvrđuju da Washington ozbiljno brine Erdoganovo okretanje muslimanskom svijetu i Davutoğlova 'neo-otomanska politika' koja polazi od teze da je Balkan bio oaza mira i tolerancije, suživota i multikulturalizma u vrijeme turske imperije, dok je danas postao simbol sukoba, mržnje, podjela i zaostalosti. Erdogan je znatno zaoštrio odnose s Tel Avivom, bez obzira na to što u toj zemlji zarađuje milijune izvozom vojne opreme, razočarao Bruxelles zbog toga što ne želi pristati na ciparske ucjene (Turska je počela pregovore o pristupanju EU-u zajedno s Hrvatskom, a do sada je zatvorila samo jedno poglavlje). Erdogan je ozbiljno zabrinuo Berlin kada je u Düsseldorfu pozvao Turke da prvo nauče turski, a tek onda njemački, a razjario Washington kada nije pristao na sankcije Iranu zbog osporenog nuklearnog programa. Pa ipak, Turska kao druga najjača članica u NATO-paktu ostaje vjerna svojim obvezama, a službeno se još nije odrekla članstva u EU-u, bez obzira na to što sve više Turaka (više od 70 posto) tvrdi da im EU više nije potreban, kad su već sada stabilniji, uspješniji i sigurniji od mnogih u Europskoj uniji. Pa čak i u usporedbi s Grčkom, koja im je uvijek bila najveći geostrateški, politički i gospodarski suparnik.

Takva Ankara ima vrlo dobre veze sa Zagrebom, iako su prošla vremena kada se Turska toliko vezala uz Hrvatsku da je Sulejman Demirel bio jedini strani državnik koji je nazočio Tuđmanovom sprovodu. I u odnosima s Hrvatskom, Turska pokazuje ogromnu gospodarsku nadmoć (robna razmjena između Turske i Hrvatske je dosegla 700 milijuna dolara u 2010. godini, od čega je samo 112 milijuna dolara činio hrvatski izvoz u Tursku), dok je prigodom prošlogodišnje posjete Ankari premijerka Jadranka Kosor mogla tek ponoviti mantru o 'obrani teritorijalnog integriteta BiH kao zajednice tri naroda' i uljudno zamoliti za novi priliv turskih izravnih ulaganja. U Zagrebu su tek neki mediji zabilježili ovo najnovije Erdoganovo 'prisvajanje Sarajeva', dok su u BIH glasno prosvjedovali samo Srbi, a hrvatski dužnosnici prešutjeli cijelu priču kao da o stavovima Turske ne ovisi i budućnost bosanskih Hrvata. Erdogan je još za života dobio park u Sarajevu, pa je njegova pobjeda u mnogim bosanskim muslimanskim krugovima doista proslavljena kao vlastita pobjeda, iako i predstavnici nekih muslimanskih stranaka, poput Adnana Terzića, potpredsjednika nove Radončićeve stranke, poručuju Erdoganu da bi bilo bolje da u svojoj pobjedi uživa u vlastitoj zemlji, a BiH ostavi na miru.

Erdogan je premoćno pobijedio, ali ga ipak očekuju brojni problemi s Kurdima koji su putem 'neovisnih lista' znatno ojačali broj vlastitih zastupnika u novom Parlamentu (od 20 na 35), Erdogan tek mora potražiti saveznike za toliko željenu promjenu ustava (nedostaju mu samo četiri glasa), Turska se više neće moći tako vrtoglavo razvijati, a pokušaji turske diplomacije da 'djeluje u svim pravcima kao pregovarač' već su se istopili u uzaludnim pokušajima da se Gadafija prisili na nekažnjeno povlačenja, a sirijskog Predsjednika na reforme bez odlaganja. Turska je ostala uzor u tom dijelu svijetu, ali joj mnogi prigovaraju da je predugo 'sjedila na dvije stolice', a pokušavala 'pomiriti nespojivo'. No ostaje neporeciva činjenica da je bez Turske nezamisliva bilo kakva učinkovita politika na srednjem Istoku, Balkanu i zemljama Zakavkazja, dok je Erdogan već i do sada bezbroj puta dokazao koliko je vješt u plesu na granici između nedvojbenog otpora i potpune pokornosti Zapadu, ne samo u geostrateškim, već i u energetskim pitanjima (novi sporazumi s Moskvom), koja će biti sve presudnija za održivu europsku budućnost.

Ta mješavina između iznuđenih čestitki i jedva prikrivene zavisti više je nego očevidna u mnogim zapadnim medijskim, ali i političkim odjecima, pa se u opisu ove velike Erdoganove pobjede ponekad i vrlo nasilno traže klice budućih poraza. Kada ga već ne mogu gospodarski slomiti, a natjerati da prizna Cipar, Erdogan se prikazuje kao novi Putin, koji želi promijeniti zastarjeli vojni Ustav samo da bi i u Turskoj, po francuskom i američkom predsjedničkom uzoru, samome sebi osigurao dodatnu vlast i samovlast. I mnogi turski intelektualci sada tvrde da je ova velika pobjeda svemoćnog Erdogana 'nesreća za modernu Tursku', ali Erdogan je već do sada postigao ono što već dugo nije postigao nijedan zapadni predvodnik. Za mnoge je Turke, on postao 'novi otac nacije i drugi Atatürk', dok i najrazvikaniji vođe Zapada, kao Berlusconi i Angela Merkel, gube lokalne izbore za izborima. I zbog toga se neki Turci ponovno osjećaju kao jedini koji mogu spasiti bar neke od nestabilnih zemalja iz bivšeg Otomanskog Carstva. Možda čak i BiH, po zavjetu Alije Izetbegovića.