Kriza u nekom društvu i posebno kulminacija te krize mogu biti dobar povod da se temeljito analiziraju uzroci te krize i njene kulminacije. S razlogom se može pretpostaviti da bez detektiranja tih uzroka neće biti moguće ni prevladati društvenu krizu.

Iako se ne može reći da nisu utvrđeni barem neki najbitniji uzroci duboke gospodarske, političke i duhovno-moralne krize u hrvatskom društvu (loše provedena privatizacija, nekontrolirana deindustrijalizacija gospodarstva, nerealan tečaj kune u odnosu na vodeće svjetske valute, loše upravljačke sposobnosti političkih elita, preveliko zaduživanje građana, poslovnih subjekata i države...), postoji još niz momenata koji nisu uopće ili nisu dovoljno analizirani.

Ovdje ćemo upozoriti na poprilično nedefiniranu ideološku profiliranost naših vodećih političkih stranaka (prije svega HDZ-a i SDP-a) ili, bolje reći, na veliku nepodudarnost između nekih njihovih programskih odrednica i praktične politike.

Što se tiče HDZ-a, može se reći da on još uvijek u određenoj mjeri funkcionira između (moderne) političke stranke i političkog pokreta. To se osobito pokazalo u trenutku iznenadnog odlaska Ive Sanadera s hrvatske političke scene. Izbor nove predsjednice i šest potpredsjednika obavljen je – ne pojedinačnim glasovanjem, bilo tajnim, bilo javnim - nego aklamacijom. Takav način biranja bliži je populističkim strankama, odnosno strankama u kojima je uloga članstva minorna, a predsjednik funkcionira kao neupitni vođa i lider.

Bez obzira na tu nedovoljno definiranu (stranačku) bit HDZ-a, ipak se može reći da je on pretežno konzervativna stranka - to je vidljivo iz njegovog odnosa spram nacije, iz njegovog shvaćanja odnosa države i religije (crkve), iz odnosa spram obitelji i respektiranja prava homoseksualaca i lezbijki... U skladu s tom konzervativnom logikom bilo bi normalno očekivati da HDZ na socijalnom planu bude u najmanju ruku skeptičan spram socijalne države. Međutim, zbog prethodnog klijentelističkog ponašanja prema određenim socijalnim skupinama (prije svega prema braniteljskoj populaciji, a sada i prema poljoprivrednicima zbog održanja koalicije), HDZ se u situaciji društvene krize našao u nebranom grožđu. Ne želeći se zamjeriti svom tradicionalnom biračkom tijelu u praskozorje prijevremenih ili redovitih parlamentarnih izbora, HDZ je odustao od bilo kakvih restriktivnih mjera koje bi smanjile velik deficit ovogodišnjeg proračuna, a time i smanjile potrebu daljnjeg zaduživanja države.

U to isto vrijeme, možemo pratiti vrlo radikalne mjere štednje i ukidanje ili smanjivanje niza socijalnih prava pojedinih društvenih skupina te značajne promjene u mirovinskim sustavima u državama kao što su Njemačka, Velika Britanija, Češka i Francuska. U Njemačkoj i Velikoj Britaniji su na vlasti konzervativne ili centrističke stranke. U Njemačkoj su poduzete mjere već dale vidne rezultate (u ovoj godini njemačko gospodarstvo će rasti oko 3 posto), pa vjerojatno zbog toga nema izrazitih oblika nezadovoljstva građana, dok je u Velikoj Britaniji nova vlada pomalo zatekla građane nizom mjera štednje. Hoće li idućih mjeseci biti izražavanja nezadovoljstva, to ćemo tek vidjeti. U Francuskoj, predsjednik Sarkozy – unatoč velikom nezadovoljstvu građana koje se očitovalo višednevnim demonstracijama, čak i sukobima dijela građana i policije - ne odstupa od promjena u mirovinskom zakonu (predviđaju produljenje radnog vijeka sa sadašnjih 60 na 62 godine). Prije neki dan Nacionalna skupština je napokon usvojila te zakonske promjene.

Stanje u našim mirovinskim fondovima možda je još i gore, ali Vlada nije imala političke volje i snage ozbiljnije zagristi u taj problem. Istina, pokušala je realizirati odluku Ustavnog suda o izjednačavanju dobi za odlazak u mirovinu između žena i muškaraca, ali je na kraju prihvaćeno rješenje koje će to izjednačavanje produljiti na 20 godina.

Što se tiče SDP-a, politički kontekst i gospodarske prilike u kojima djeluje gotovo ga prisiljavaju da, kada je u prilici da vlada, mora provoditi vrlo nepopularne mjere ekonomske i financijske politike koje nisu u skladu s nekim bitnim odrednicama njegovog političkog programa. Primjerice, u svojim programima SDP se definira kao socijalno osjetljiva stranka i pobornik jačanja socijalne države. Međutim, u vrijeme kada je dobio priliku da vlada (to je bilo od 2000. do 2003. godine), on je zbog gospodarske situacije koju je zatekao morao voditi gotovo sasvim suprotnu politiku. Morao je provesti stečaj niza poduzeća i tvornica koje nisu bile profitabilne i u kojima deseci tisuća radnika nisu redovito primali plaće. Zbog toga je stopa nezaposlenosti 2001. godine bila vrlo velika (iznosila je oko 400.000 ljudi). Također je morao otkazivati kolektivne ugovore sa sindikatima zbog obaveza koje mu je nametnuo MMF s kojim je tada hrvatska Vlada imala potpisan stand-by aranžman.

Pomalo je apsurdno to da su u nedavnoj raspravi o (ne)povjerenju Vladi mnogi zastupnici HDZ-a predbacivali ondašnjoj Račanovoj vladi takvo ponašanje, a vjerojatno i sami znaju da drugih rješenja nije bilo. Nešto slično će se dogoditi i nakon skorašnjih parlamentarnih izbora ukoliko SDP s još nekoliko stranaka uspije osvojiti vlast. Naime, HDZ-ovska vlast je u svojoj sedmogodišnjoj vladavini dovela hrvatsko gospodarstvo i društvo u cjelini u tako tešku situaciju da će SDP ponovno morati provoditi mjere i političke poteze koji će odudarati od njegovih programskih zasada. Ponovno će mnoga poduzeća morati ići u stečaj, ponovno će trebati smanjivati plaće i druga prava zaposlenih u državnoj upravi i javnim službama, napokon će trebati obaviti teritorijalni preustroj jedinica lokalne uprave itd.

Neki su ekonomski analitičari već nazvali gospodarski program koji je ponudio SDP (neo)liberalnim, jer pokušava olakšati uvjete poslovanja gospodarskih subjekata. Takvo nešto ne bi trebalo dolaziti od stranke koja se ipak definira kao socijaldemokratska. Međutim, konkretne (ne)prilike je prisiljavaju ili će je prisiljavati na to.

Smatram da ovakva 'nesređena' situacija na stranačkoj fronti dodatno komplicira političku situaciju u državi, a vjerojatno će otežati i produljiti izlazak iz krize.