Ne treba biti bogzna kako nadaren i pažljiv analitičar kako bi se uočilo da stanje u Hrvatskoj postaje sve ozbiljnije. Nisu za to, da se odmah razumijemo, toliko krivi naši mediji koji su proteklih dana i mjeseci, u žaru borbe oko seksualnoga odgoja, uglavnom zauzeti ideološkom obranom 'svojih' i prekomjernim bombardiranjem 'tuđih' svjetonazorskih uvjerenja. Premda se teško ne složiti s jučerašnjom ocjenom vrsne medijske analitičarke Sandre Bašić Hrvatin kako u aktualnoj krizi, ne samo u Hrvatskoj, i mediji sve više pokazuju kako 'nisu dio rješenja, nego dio problema'. Nije za to kriva niti oporba koja, sve kad bi joj se u ovom trenutku i nudilo preuzimanje vlasti u zemlji, ona na to ni u ludilu ne bi pristala. Pa stoga, i onda kad mora, svoje kritike na račun vladajućih izriče tako blago i oprezno da u usporedbi s njima kritike SDP-ove zastupnice Mirele Holy, poput one izrečene u saborskoj raspravi o HEP-u, zvuče kao pravo osvježenje na poprilično obamrloj političkoj sceni. Nisu za dizanje temperature, ako mene pitate, krivi ni Crkva ni nevladine udruge koje, premda ponekad i neprimjerenim tonom, u biti ipak samo ponavljaju svoje dobro poznate stavove i provode davno zacrtane agende.

Ne, aktualno dizanje temperature u zemlji ovaj put nije plod nikakve 'manipulacije odozgor' kako bi se jedne srušilo, a druge dovelo na vlast. Ne radi se ni o kakvoj prigodnoj medijskoj predstavi koja bi trebala poslužiti nečijim interesima, nego o stvarnom i nimalo bezazlenom rastu nezadovoljstva i beznađa sve brojnijih ljudi iz sve širih slojeva stanovništva. To ćete sumorno raspoloženje vrlo lako osjetiti maknete li se od svojih kompjuterskih ekrana i mobitela i započnete li razgovor s nekim stvarnim čovjekom iz stvarnoga svijeta. Svejedno je li to susjed kojemu stižu sve veći računi, a plaća kasni, poznanik koji je završio fakultet a posla ni za lijeka ili propali obrtnik s blokiranim računom, ovrhom pred vratima i djecom koju valja uzdržavati. Svima je njima pun kufer i 'nesposobne vlasti' i 'lopovske oporbe' i 'bezdušnih poslodavaca' i 'nesposobnih radnika' i ove zemlje i ovoga vremena ...

Događanje studenata

Ne treba, stoga, nikoga čuditi kad se zbog jedne, u normalnim vremenima očekivano bezazlene rasprave jednog ne baš osobito popularnog sociologa i jedne, do jučer potpuno nepoznate američke publicistitkinje, prema Filozofskome fakultetu u Zagrebu uputi rijeka mladih ljudi koji, zbog svoje brojnosti i uzavrele atmosfere, organizatorima postanu sigurnosni problem. No, ako je i takvo 'događanje studenata' - koji su uglavnom došli izraziti svoje ne/slaganje s jednim ili drugim izlagačem i svjetonazorima koje su tih dvoje ljudi predstavljali – neke od starijih okupljenih podsjećalo na '71, a u drugima izazivalo bojazan da bi nešto moglo krenuti po zlu, s koliko li bi tek nužnog obzira dobronamjerni u ovoj zemlji trebali gledati na jednu drugu 'rijeku' – onu koja se danas slijeva prema Vukovaru u kojem će sutra, prema najavama, više od 20.000 branitelja izraziti svoje protivljenje uvođenju dvojezičnosti u tome gradu-simbolu?

No, više od tih vidljivih znakova tinjajućeg nezadovoljstva, brine nonšalantnost koju aktualna vlast pokazuje spram sve ozbiljnijih problema i društvenih prijepora kojima smo svjedoci. Gdje je, uostalom, ovih dana predsjednik Vlade Zoran Milanović? Od prošlog je petka pa do ponedjeljka, znamo, bio u Čileu, no otad mu se gubi svaki trag! No, ako i nema njega (premda je čudno da ga tako dugo nema), nije li sa Stožerom za obranu hrvatskog Vukovara mogao barem razgovarati netko od njegovih suradnika u Vladi? Mora li se i tako osjetljiva tema, koja se tiče i prava manjina, ali i posljedica agresije i dostojanstva žrtava, rješavati na ulicama Vukovara, umjesto kroz dijalog s predstavnicima vlasti? Pa ako se zakoni i moraju poštivati, ne nalaže li politička mudrost da se o tako osjetljivoj temi ipak izravno i otvoreno ne porazgovara s onima koje ta tema tišti, osobito u vremenima u kojima kronično nedostaje bilo kakvih ohrabrujućih vijesti? Ne bi li, primjerice, njegov resorni ministar Matić, umjesto nedavne pretjerane slikovitosti u opisu korištenja toaletnog papira, ovih dana mogao i korisnije obavljati službu koja mu je povjerena?

Sve u svemu, atmosfera kojoj svjedočimo sve više podsjeća na stanje u avionu koji opasno ponire. I, premda kopilot tiho upozorava kako i dalje gubimo visinu – kako što to ovih dana u pogledu kretanja BDP-a za ovu godinu čine Ekonomski institut i HNB – nitko iz pilotske kabine taj podatak niti ne komentira (prošle su godine ti 'zloguki proroci' barem bili proglašavani 'običnim statističarima', a sad čak i ta samouvjerenost izostaje). Zlokobnu tišinu remeti tek glasna prepirka putnika s lijeve i deste strane aviona o temi koju im je, negdje na početku leta, nametnuo jedan kapetanov bliski suradnik. A kapetan? Za njega se ne zna je li uopće u avionu i drži li još uvijek konce u rukama! Ili je naprosto digao ruke od svega i mirno čeka da se zbude što se zbiti mora.