Njegova vlast proklijala je 2011. godine na razvalinama HDZ-a i mnogi su tada očekivali da je prebolio dječje bolesti mladog lidera opozicije te da će izras(ta)ti u snažnog vođu europske Hrvatske – imao je za to idealne uvjete.

Zemlja u krizi tražila je velike promjene, nitko nije očekivao čuda, već i malene promjene građani bi oduševljeno prihvatili, a na njima se moglo graditi više i dalje. Ponudio im je Plan 21, nije ispunio nijedan. Opoziciju u startu nije ni imao – HDZ se koprcao u sudskim procesima zbog sumnji u pljačku državnih dobara, a baš tad ga je preuzeo ultradesničar Tomislav Karamarko.

Da, bila je to za talentiranog, socijaldemokratskog vizionara idealna situacija, ali Zoran Milanović to očito nije bio, niti može biti. On je tek još jedan u nizu tehnologa moći koje je Hrvatska proživjela i manje-više uspješno preživjela.

Poželjne koalicijske partnere, liberale iz HNS-a, s kojima je trebao i mogao izvesti tektonske promjene u hrvatskom društvu i državi, pretvorio je u puki gromobran pa oni danas jedva da i postoje u istraživanjima popularnosti stranaka među građanima. 

Vještim komunikacijskim manipuliranjem iz pozadine Zoran Milanović je uspio postići da se, premda ne odlučuju gotovo ni o čemu, baš HNS-ove ministre (plus prema Milanoviću kritični Linić) doživljava kao one koji u Vladi donose sve (loše) odluke. I to mu se, doduše, vraća kao bumerang: nitko ga više ne doživljava kao onog koji odlučuje, što je više nego loše za politički imidž onog tko je prvi/drugi čovjek u državi - predsjednik Vlade.

Kakav je njegov odnos prema 'podanicima', najbolje definira današnji komentar vlastitog poraza: 'Građani su izabrali najgore od najgoreg.' Tužan je to podsjetnik na vremena Feralovog 'ispravka krivog naroda'.

Mnogi se danas pitaju zašto je svog, prema ocjenama građana, najboljeg ministra Rajka Ostojića žrtvovao na oltaru lokalnih izbora. Zašto je Milanović baš njega poslao da u vatri gori i izgori s Milanom Bandićem, da se nosi s višegodišnjim promašajima SDP-ove vladavine Zagrebom?

Pa baš zato što je bio najbolji i što kao takav predstavlja trenutno jedinu vidljivu, ozbiljnu unutarstranačku konkurenciju Zoranu Milanoviću.

Dakle konkurent Ostojić (zasad) je uspješno otpisan s liste onih koji bi ubrzo umjesto Milanovića mogli voditi SDP. Je li on i jedini koji bi to mogao u SDP-u? Ima li u SDP-u ikoga tko bi mogao zamijeniti Milanovića?

To više nije samo pitanje stranke i Kukuriku koalicije, to je u ovom trenutku, u kojem štovatelj u Drugom svjetskom ratu poraženih režima, Tomislav Karamarko, juriša na prijevremene izbore, pitanje opstanka stranačkog liberalizma i socijaldemokracije, odnosno temeljne ideje moderne, europske Hrvatske.