Koliko je Ruska Federacija, predvođena predsjednikom Vladimirom Putinom u njegovu četvrtom predsjedničkom mandatu, danas sve moćnija ili nemoćnija svjetska velesila, najbolje govori 15. sastanak na vrhu članica gospodarskog foruma BRICS. Lideri BRICS-a okupili su se ovaj tjedan od 22. do 24. kolovoza na svom redovitom godišnjem samitu u Južnoafričkoj Republici. Na sastanku u Johannesburgu razgovarali su najmoćniji političari ne samo svojih država, nego trenutačno i oni među najmoćnijima na svijetu: kineski predsjednik Xi Jinping, indijski premijer Narendra Modi, brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva te domaćin susreta, južnoafrički predsjednik Cyril Ramaphosa. Kako kraticu BRICS, uz Brazil, Kinu, Indiju i Južnoafričku Republiku, čini i Rusija kao članica ovog foruma od njegova neformalnoga diplomatskog utemeljenja 2006., a zatim i od prvog sastanka na vrhu 2009. upravo u ruskom gradu Jekaterinburgu, upadljiv je bio fizički izostanak ruskog predsjednika Putina u Johannesburgu. Umjesto njega, na jug Afrike otputovao je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, a Putin se kolegama obraćao te s njima komunicirao videovezom.

Aktualni sastanak na vrhu članica BRICS-a jednim je dijelom i povijesni jer je južnoafrički šef države objavio da su od 1. siječnja 2024. u članstvo bloka pozvani Argentina, Egipat, Etiopija, Iran, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Posljednja se bloku još 2010. pridružila Južnoafrička Republika te će predstojeće širenje foruma biti njegov ključni iskorak prema potvrđivanju statusa skupine zemalja koje zajedno imaju najveći udjel BDP-a u svjetskom gospodarstvu. Upravo su ove godine članice BRICS-a tim udjelom pretekle zemlje okupljene u skupini G7 (SAD, Njemačka, Japan, Francuska, Velika Britanija, Italija i Kanada, uz Europsku uniju kao nečlanicu), a koja se od svog formiranja 1973., odnosno prvog sastanka na vrhu 1975., definirala kao međuvladin politički forum gospodarski najmoćnijih zemalja svijeta. S obzirom na obujam kineskog gospodarstva, ne čudi to da je BRICS pretekao G7 te se svijet malo-pomalo ponovno dijeli u dva interesna bloka, pri čemu su nova središta tako ustrojene bipolarne podjele planeta Peking i Washington. Gdje je tu politička Moskva? Ondje gdje je trenutačno Putin, a koji je izostao u Johannesburgu jer je Južnoafrička Republika potpisnica Statuta Međunarodnoga kaznenog suda koji je u ožujku ove godine zbog ratnih zločina u Ukrajini izdao uhidbeni nalog za njega. Putin očito nije htio opteretiti južnoafričkog domaćina svojim dolaskom, ali je i potvrdio da je u nemalom dijelu svijeta persona non grata. Još do prije deset godina Rusija je bila članica skupine G8, u kojoj je djelovala od 1997. do 2014., kada je izbačena zbog aneksije Krima, te je skupina ponovno postala G7.

U tom je razdoblju Putin, koji je predsjednikom države postao 31. prosinca 1999., definitivno bio jedan od najutjecajnijih lidera skupine G8 te je gotovo pravocrtno akumulirao moć sebe kao političara i države koju predstavlja u međunarodnim odnosima. Početak rata u Ukrajini 2014. Putinovim otimanjem ukrajinskog teritorija te ruskim poticanjem pobune separatista na istoku zemlje, a osobito njegova eskalacija od 24. veljače 2022. ruskom vojnom invazijom, označila je postupnu, a zatim i naglu promjenu međunarodnog položaja Rusije u svijetu. Do 2014. Rusija je de facto obnovila status jedne od najmoćnijih država svijeta, izgubljen raspadom Sovjetskog Saveza 1991. te kasnijim unutarnjim krizama i sukobima. Ovaj se put taj status nije bazirao samo na ideološkoj ekspanziji i posjedovanju najvećeg broja nuklearnih bojevih glava, nego i na lukavom uvlačenju velikog dijela Europe u svoju interesnu sferu energetskim i inim aranžmanima, zatim na ogromnim zalihama sve skupljih energenata te novim intervencionizmom što u sferi bivšeg SSSR-a (Gruzija), što u sferi savezničkih režima (Sirija). Politički, ekonomski, vojno i energetski uzdignuta sila, Rusija je do 2014. umalo dosegla nekadašnji sovjetski utjecaj. No kao i svaki imperij iznutra okrenut očuvanju statusa vladara, a izvana širenju, Putinov je režim s ciljem održavanja vlasti do daljnjega unutar svojih granica postao represivna autokracija, a izvan njih agresivan intervencionist.

U tako posloženoj mreži hipertrofiranih unutarpolitičkih i vanjskopolitičkih interesa aktualna vlast u Moskvi nakon godinu i pol rata u Ukrajini pokazuje sve deficite, od kojih je ključan onaj vezan uz održanje osobne vlasti Putina. Pobuna jednog od njegovih ključnih saveznika, vođe privatne (para)vojne organizacije Wagner Jevgenija Prigožina 23. lipnja ove godine te smrtonosan pad njegova zrakoplova točno dva mjeseca kasnije pokazuju da je Rusija, unatoč vojnoj snazi i ideološkoj promidžbi kojom raspolaže, nestabilna politička zajednica. Nema sumnje da Putinov režim i dalje uživa unutarnji legitimitet jer je teško očekivati da sveprisutna indoktrinacija i podanički tip političke kulture trenutačno mogu dovesti do formiranja snažnih proturežimskih aktera i masovnijeg broja njihovih podržavatelja. Putin nije uspio u svojoj prvotnoj nakani 'demilitarizacije' i 'denacifikacije' cijele Ukrajine, ali i dalje uspijeva u fašizaciji vlastitoga političkog poretka, u čijem je središtu neupitnost veledržavlja i vođe. I to ne temeljem bošljevizma, koji je mladi Putin prihvatio kao ideologiju u doba SSSR-a, već militantnog konzervativizma i klerikalizacije društva. Polovični rezultati na bojnom polju, Prigožinova pobuna, raspuštanje skupine Wagner, koja se nametnula baš u aneksiji Krima 2014., te još jedna suspektna nesreća stvarnog ili kreiranog protivnika ruskog režima svjedoče o politici čiji unutarnji i vanjski radikalizam ima sve manje prostora za puno djelovanje te će eventualno nova nezadovoljstva vidljive i nevidljive elite oko i mimo Putina eskalirati ili u dodatnoj radikalizaciji prilika ili u pučističkoj promjeni u Moskvi.

Putin je započeo vojnu invaziju na Ukrajinu manjim dijelom zbog vlastite pogrešne predodžbe o tamošnjem nenarodnom režimu koji vlada nenacijom, smatrajući je dijelom ruske nacije, a većim dijelom da bi sačuvao svoju vlast u Rusiji stvarnom i metaforičkom mobilizacijom sunarodnjaka. I dok se početkom 2000-ih činilo da Putinova politika može biti partnerska onoj zapadnoj, o čemu govori i priključenje skupini G7, čak i kao hibridna demokracija, zahtjevi za demokratizacijom u ruskom susjedstvu, od Gruzije 2003., Ukrajine 2004. i Kirgistana 2005. do Bjelorusije 2020. i Kazahstana 2022. bili su signali Putinu da eliminira slične zahtjeve što sveobuhvatnijom autokratizacijom Rusije te što bržom vojnom intervencijom u onim sredinama koje bi mogle utjecati na ruske prilike. Ukrajina je posljednja i najveća žrtva takve politike jer se većina njezinih državljana odlučila na podršku približavanju Europskoj uniji, a ne onome što je danas susjedna Bjelorusija, ruska satelitska država na čelu s ridikuloznim diktatorom.

Ruska vojna invazija na Ukrajinu pokazala je i da su Putin i njegov režim daleko od međunarodne izolacije kakvu su svojevremeno doživjeli Slobodan Milošević i Srbija. Kakva god politički bila, Rusija je i dalje nuklearna i energetska velesila koja je u srazu novih aktera bipolarne podjele svijeta svojevrsno 'vojno krilo' Kine. Baš kao što je Ukrajina svojevrsno novo predziđe Zapada, antemurale occidentalis. Zapad u političkom smislu danas ima nove istočne granice, i to od Finske i pribaltičkih republika na sjeveru, preko Poljske, do Ukrajine na jugu. Hoće li se nova željezna zavjesa zadržati ili će kad-tad doći do novog detanta, ovisi o Moskvi, kao što je i završetak Hladnog rata inicirao tadašnji Kremlj. Međutim, tada je u Moskvi stolovao komunistički reformator Mihail Gorbačov, a danas je ondje u mnogo čemu Staljinov nastavljač, čak i uz elemente parodije. Rat u Ukrajini najviše je uništio napadnutu zemlju, ali sve više uništava i napadača koji nema nijedan opravdani razlog za ono što čini proteklih godinu i pol. Jedini je razlog za rat, koji je dosad, prema procjenama, odnio gotovo dvjesto tisuća ljudskih života na obje strane, autokratsko održavanje na vlasti jednog čovjeka i njegovih najbližih suradnika. Budu li potonji odlazili kao Prigožin, ostaje samo jedan čija će sudbina odrediti i sudbinu Rusije. Nakon Johannesburga, možda je sljedeća baš Moskva.