Pokretanje istrage nad HDZ-om simbolički označava kraj jednopartijskog sustava u Hrvatskoj i uspostavu neovisnosti pravosuđa. Država je počela raditi svoj posao. Nije ni ona nešto najgore ako se bavi onime zbog čega i postoji. Država je poput vatre. Otima se u katastrofalni požar ako nije obuzdana i strogo nadzirana, ali ako jest, postaje korisna, kako to već biva s vatrom. Pod istragom je stranka piromana, ali ne zbog podmetanja požara, nego zbog osnovane sumnje u pljačkanje zgarišta
Izjava Jadranke Kosor da će se HDZ, ako treba, povući u 'baraku', dalekosežna je. To bi povlačenje značilo sveopću normalizaciju civilizacijskih prilika u Hrvatskoj i obnovu razorenog vrijednosnog sustava jer bi se, u baraku dakle, vratila skupina čudaka da se, tamo gdje im je i mjesto, bave parapsihološkim fenomenima poput tisućgodišnjih snova. Bila je to sekta ljudi s iskrivljenom percepcijom vlastitog identiteta, nesposobna da doživi svoje Ja ako nije potopljeno u imaginarni kolektivitet. Preobrazila se u političku stranku kada je čitavom društvu nametnula ideju da je taj imaginarni kolektivitet – koji je Ja preobrazio u Nas, i to samo one kojima Mi to dopustimo u skladu s našim parapsihološkim kriterijima – neka vrst pravnog i moralnog temelja za uspostavu države i da je tako uspostavljena država vrhunaravna i neupitna vrednota. Građani, naivni kakvi već jesu, povjerovali su da se u toj vratolomiji krije tajna boljeg života.
Jasno, bolji život je izostao jer je na takvim temeljima mogao postati samo neusporedivo gori, a stranka je u hodu shvatila da je čitava obmana vrlo unosna. Ekonomska katastrofa je bila neizbježna jer je kombinacija nacionalizma i korupcijske pohlepe privredu okovala i ugušila državnim intervencionizmom, poreznim pritiskom i nesrazmjerno velikim, basnoslovno skupim državnim aparatom. Građani su reagirali neduhovitom dosjetkom i stranku nazvali Kradeze. Iza tog drva od koga se ne vidi šuma krije se središnje političko i moralno pitanje u Hrvatskoj: jesu li korupcija, ratni zločini i ekonomska kriza samo eksces, slučajna iznimka i posljedica nedosljednosti u državotvornom domoljublju ili su logična i neminovna posljedica nasilne i nedemokratske naravi državotvornog domoljublja? Bez odgovora na to pitanje, borba protiv korupcije, napredak demokracije i oporavak privrede u Hrvatskoj ostat će nemogući.
Kada Dinko Burić u Saboru viče na zastupnike HDZ-a – 'stidite se!' – on ne pokušava ništa drugo nego sačuvati iluziju da korupcija nema nikakve veze s nacionalizmom, da je riječ o izdaji, a ne o imanentnoj sastavnici svake nedemokratske vladavine, pa tako i nacionalizma. Napadom na korupciju Burić očajnički pokušava spasiti nacionalizam. Za njega je korupcija ionako veći grijeh od ratnog zločina. On zapravo žali za autentičnim HDZ-om jer u njegovom rasapu sluti rasap nacionalizma.
Postoji kut gledanja odakle bismo se mogli složiti s Burićevim instinktima i doista zažaliti za HDZ-om, mada se s tim kutom gledanja sâm Burić ne bi složio. Naime, raspadanjem HDZ-a propušta se, na ovom mjestu već razmatrana, povijesna prilika da se ta stranka preobrazi u demokršćansku stranku i da se njezina nacionalistička doktrina preobrazi u koliko-toliko podnošljiv i uljuđen konzervativizam, ako optimistički dopustimo mogućnost da je takvo što uopće moguće. Od svih nacionalističkih stranaka HDZ je jedini imao kakvog-takvog potencijala za tu preobrazbu. Na koncu, iskusio je vlast, a na vlasti ljudi lakše poimaju neodrživost i neprovedivost svojih političkih zabluda i počinju ih prilagođavati stvarnosti.
Zabrinuti Milanović
Istraga nad HDZ-om najviše je zabrinula Zorana Milanovića. Nakon što je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da HDZ udobno ostane na vlasti, Milanović se zatekao pred, koliko vjerojatnom, toliko nezasluženom, izbornom pobjedom. Govorio je gluposti o energetskom suverenitetu i socijalnoj osjetljivosti banaka, dezavuirao je sposobne ljude iz vlastite stranke, a imao je i neoprostivo nejasan odnos prema Međunarodnom kaznenom sudu. Jedino što je vrijedno spomena u Planu 21 je smanjenje doprinosa na plaće i stimuliranje reinvestiranja dobiti. Sve ostalo su fraze i opća mjesta. Milanović ideologiju HDZ-a nikada nije doveo u pitanje, nego je HDZ-u zapravo zamjerao što je nedovoljno ustrajan i dosljedan u provedbi te ideologije. Umjesto da kaže da je HDZ zemlju odveo u propast jer je svojom politikom nigdje drugdje nije ni mogao odvesti, Milanovićeva kritika vladajuće stranke gotovo da je drugarska.
Gori od njega samo je Dragutin Lesar svojom jeftinom i infantilnom populističkom demagogijom. Ne bi Lesar bio ni bitan ni znakovit da nije glasnogovornik jedne floskule na koju smo se ovdje već osvrtali, ali je u međuvremenu poprimila razmjere masovnog ludila.
Uporno ponavljanje tvrdnje da je hrvatski ekonomski poredak liberalno-kapitalistički, dok je Hrvatska udžbenički primjer nečeg potpuno suprotnog od toga, i uporno ponavljanje tvrdnje da je kriza u Hrvatskoj posljedica liberalnog kapitalizma, dok je glavni uzrok te iste krize odsutnost tog istog liberalnog kapitalizma, takva je agresija na elementarnu političku abecedu da je nejasno je li riječ o kretenizmu ili intelektualnom kriminalu. Jasno da je svaka suvisla kritika kapitalizma savršeno legitimna, ali kada se u javnosti, na televiziji i u tisku kapitalizmom naziva poredak koji je neka vrst hibridnog i socijalno bešćutnog socijalizma, više ne možemo govoriti o ispadu neartikulirane ulice ili politikantskih neznalica, nego o sustavnoj proizvodnji histerije i masovne dezorijentiranosti. Poticanje predodžbe o kapitalizmu kao gangsterizmu koji proždire radnike i o državi kao spasonosnoj materi – i to u zemlji u kojoj je svemoćna država već proždrla i radnike i poslodavce i gdje je izreka o državi kao najgorem gospodaru doživjela apsolutnu potvrdu – vodi u destrukciju političke kulture, a biračko tijelo pretvara u politički neuračunljivu gomilu, nesposobnu za legitimno očitovanje političke volje.
U takvom košmaru i zbrci pojmova postaje nemoguća ona stara i dobra kreativna rasprava o optimalnom omjeru između državnog upliva i slobode tržišta. Vaga se ponekad naginje lijevo, ponekad desno, i u toj trajnoj potrazi za ravnotežom počiva demokratska civilizacija. Liberalni kapitalizam nije gangsterizam, nego društvo utemeljeno na blagotvornom učinku konkurencije i tržišnih neizvjesnosti, društvo koje se ne odriče države, ali u njoj ne vidi cilj, nego sredstvo koje štiti privatno vlasništvo i građanske slobode te jamči racionalnu fiskalnu i socijalnu politiku.
Samo u sljepilu gluposti i neznanja moguće je pomisliti da su dominacija državnog vlasništva, visoki porezi, nestimulativni propisi i primitivno pohlepni klijenti HDZ-a koji su se devedesetih godina domogli vrijednih tvrtki da bi ih upropastili – doista kapitalizam. Ne. To po definiciji nije kapitalizam. To je ordinarno razbojište. To je crna burza pod zaštitom države kao najmoćnijeg među gangsterima. Činjenica da su, primjerice, banke u privatnom vlasništvu samo je posljedica kompromisa na koji je politička elita nerado pristala. Na svu sreću. Bilo bi pristojno reći građanima da im je ta veleizdaja spasila ušteđevine.
Osim što su eklatantno nedemokratske, političke obmane dugoročno su neodržive. Prije ili kasnije postat će bjelodano da se u Hrvatskoj politička bitka ne vodi između stranaka, nego upravo između onih oblika vladavine čija bît se tako uporno skriva od građana: između nacionalizma i kapitalizma. Dakle: između države i građana, između iluzije i demokracije, između laži i činjenica, između kiča i slobode, između pljačke i nade u boljitak. U međuvremenu će politička elita, poput zaduženog kockara, svoj opstanak kreditirati sve glupljim lažima i sve većim proračunskim deficitom i svi će biti ošamućeni od čuđenja što bolji život još nije nastupio iako je Dalmacija tako lijepa, a Slavonija tako plodna.