Dobro, upitat će se netko, a da zašto je to važno? General kao general, zla sreća u ratu, eto ga tamo... E, pa nije to tako jednostavno: sudbina generala Trifunovića razvidan je dokaz da dobro djelo nikada ne prolazi nekažnjeno, da su političari smeće i da se vojnog poziva valja kloniti. Evo zašto.

U strašnu jesen 1991. gen. Trifunović našao se – na svoju nesreću – na mjestu zapovjednika Varaždinskog korpusa JNA. Bilo je to vrijeme raspada države i njene vojske pred narodnom pobunom. JNA je, valja podsjetiti, pala žrtvom vlastite doktrine 'općenarodne obrane i društvene samozaštite', sviđalo se to nekome ili ne: aksiom te doktrine – da je vojska bez naroda nemoćna – tada je bio uvjerljivo potvrđen, prvo u Sloveniji, a zatim i u Hrvatskoj. U kritičnom trenutku u Varaždinu, Vlado je Trifunović bio opkoljen značajnim, mada slabo naoružanim (ali dobro motiviranim), snagama lokalnog stanovništva i vlasti. Nije imao niti petinu punoga formacijskog sastava korpusa. Zato je, kao svaki razborit oficir, ušao u pregovore sa lokalnim vlastima. Uspio je dogovoriti izvlačenje svojih snaga, nekih jadnih oko 250 vojnika, iz Varaždina, uz jamstvo lokalne vlasti da neće biti napadnuti. Od svoje volje su čelnici Varaždina krenuli s njima, ne kao taoci, samo da bi se kriza razriješila bez krvi. Među njima je bio i Radimir Čačić, koji će kasnije više puta reći da je spreman svjedočiti u obranu Vlade Trifunovića pred svakim sudom.

Izbor koji je tada stajao pred gen. Trifunovićem bio je bolno jasan: spasiti živote svojih ljudi, ali i mnogih Varaždinaca; ili razrušiti grad i 'herojski izginuti', jer šansi za proboj nije bilo. Neki manje velik čovjek i vojnik bio bi se ustrijelio iz službenog pištolja pred takvim izborom. Trifunović se odlučio i spasao mnoge živote od besmislene propasti. Prije toga je – po dužnosti i legitimno – onesposobio onoliko oklopnih vozila, tenkova i ostalog metarijala koliko je mogao, kako kažu.

Sumrak svake zdrave ljudske pameti

Zbog toga je u Beogradu dočekan kao 'izdajnik', 'kapitulant', 'kukavica' itd. Suđeno mu je u više navrata, odsjedio je u pritvoru, ali je konačno, poslije mnogo godina pravomoćno oslobođen. Miloševićevi nacionalistički mediji krvi su mu se napili; Momo Perišić je pričao da je nosio bombu u torbi, za slučaj da sretne Trifunovića; iz Generalštaba mu je otvoreno rečeno da je trebao poginuti u Varaždinu, jer da njima 'ne trebaju živi humanitarci, nego mrtvi heroji' i još gore. Istodobno je u Hrvatskoj, po tadašnjem običaju, Trifunović osuđen za 'ratni zločin' u odsutnosti i na brzinu. Sada čujemo da su ga se i Slovenci sjetili, pak ga potražuju zbog već nečega iz onog smiješnog desetodnevnog rata. Nekoliko hrabrih odvjetnika godinama su branili čovjeka i obranili ga konačno. Ono malo slobodnih medija godinama je objašnjavalo da je čovjek nevin i da šta je trebao učiniti: razoriti Varaždin i odvesti u smrt ljude, svoje i protivnikove podjednako?

Da se sve to događalo u vrijeme 'sumraka svake zdrave ljudske pameti' (Krleža), jasno nam je svima. Nacionalisti su tada bili žedni krvi vlastitih naroda, jer od nje žive; kada je priča o '40 zaklanih srpskih beba u Vukovaru' bila raskrinkana kao laž, 'nacionalni radnici' su pobješnjeli zato što 40 beba nije zaklano. U tom i takovom kontekstu generalu Trifunoviću nije se dobro pisalo; jedva se izvukao. A njegov je veliki grijeh bio što se ponio kao čovjek, oficir i džentlmen – ako hoćete. U povijest je ušao kao netko osuđivan istodobno od dvije zaraćene strane: jednima je bio 'izdajnik', a drugima 'ratni zločinac' – sve na osnovu istog činjeničnog stanja. Jedni mu zamjeraju što nije sa sobom u smrt poveo stotine ili čak tisuće ljudi i što nije razrušio jedan lijepi grad; drugi to što se našao tamo gdje se naći morao po crti svoje riskantne profesije. Još ne znamo šta mu Slovenci spočitavaju.

Živio je, dakle, tako godinama Vlado Trifunović, sve vucarajući se po sudovima, u tom tužnom hotelu Bristol kod autobusnog kolodvora u Beogradu. To mjesto treba vidjeti: bijedni sprud na koji su nasukane ljudske naplavine jedne vojske koja ih je odbacila i zaboravila, dok su Miloševićevi generali i ostatak kukavnog i poraženog oficirskog kora dobili vile i duplex stanove na najboljim mjestima. Razumijem da je riječ o vojsci poraženoj u četiri rata, ali bilo bi pravedno da svi trpe isto – ako je već tome tako, a jeste. Ne: Miloševićeve udvorice i haaški klijenti dobili su vile po Dedinju; oni koji su 'dragovoljno' otišli u Scheveningen dobili su još i Škodu Octaviju. U Bristolu su ostali oni koji su dužnost shvaćali ozbiljno, znam ih nekoliko, koji nisu pristali na Miloševića i Šešelja, fosili i siročad jugoslavenstva. Šarlatani, žmukleri i hohštapleri prošli su mnogo bolje. Znam: ni med cvetjem ni pravice, ali sam zgađen. Znam: nitko ih nije tjerao u vojsku i u rat; pametni su dezertirali ili vratili činove i otišli na buvljak da prodaju turske gaće i krivotvorene cigarete. Sudbina veterana ratova 1990.- 1999. u Srbiji duža je priča, ali o tome drugi puta.

Vratimo se, na kraju, još jednom Vladi Trifunoviću: po treći puta mu je srbijansko Ministarstvo obrane odbilo dati neki mali stan, jer da – pazite sad – on već ima stan u Zagrebu, gdje mu živi odrasla i udata kćer. Drugim riječima: idi Vlado u Zagreb, izdrži još jedno ponovljeno suđenje, možda i odležiš koju godinicu; pa onda budi izručen u Sloveniju, gdje te čeka isto; kad to sve obaviš – ako budeš još na životu, živi mirno u svom zagrebačkom stanu.

I poslije budi general.