Ima li veće uvrede, ili možda kletve, proglasiti čelnog čovjeka HDZ-a vođom ljevice u Hrvatskoj? I, k tome, glavnim začetnikom plana koaliranja sa SDP-om? Upravo je to, prilikom svog izbacivanja iz HDZ-a, poručio dojučerašnji član Predsjedništva stranke i aktualni ličko-senjski župan Darko Milinović. Na taj se način nadovezao na tvrdnje također bivšeg HDZ-ovca Zlatka Hasanbegovića koji se svojim kandidiranjem na listi Brune Esih na zagrebačkim lokalnim izborima 2017. mimo volje stranke de facto sam izbacio iz HDZ-a, u kojem nije proveo ni dvije godine s obzirom na to da je u stranku ušao u svibnju 2015.

Milinović je pak zbog svog dugogodišnjeg staža u HDZ-u proglašen stranačkim veteranom, ali mu ni to nije nimalo pomoglo u zadržavanju stranačke iskaznice te političku karijeru u županiji, a možda i u Hrvatskom saboru, nastavlja kao neovisni političar. Hoće li se eventualno priključiti Hasanbegovićevim Neovisnima za Hrvatsku ili će utemeljiti svojevrsnu ličku inačicu HDSSB-a Branimira Glavaša, zasad nije poznato. Recentni HDZ-ov disident prije će pričekati rasplet budućih događaja u stranci koju čvrsto vodi Andrej Plenković vjerujući, kako je sam naglasio, da će ga nova čelna osoba HDZ-a nakon Plenkovićeva vodstva vratiti u nju, a nju skrenuti s puta prema ljevici.

Lijevi program desnog centra

Na taj način sve više bivših HDZ-ovaca te zasad pritajenih oponenata unutar stranke optužuje Andreja Plenkovića za preuzimanje čelnog mjesta hrvatske ljevice te odmicanje HDZ-a od desnog centra sve više ulijevo. I to u točku u kojoj će koaliranje s ošamućenim SDP-om postati ne samo nužno radi stvaranja koliko-toliko stabilne parlamentarne većine, nego i samorazumljivo. Plenkoviću se u tom smislu proteklih godinu i pol prigovara raskidanje koalicije s evidentno desnim Mostom nezavisnih lista, koaliranje s HNS-om kao lijevim liberalima, energično zagovaranje Istanbulske konvencije te čak politička bliskost s Angelom Merkel, njemačkom kancelarkom koja u europskim okvirima prolazi ono što Plenković prolazi u hrvatskim. A to je da s vodeće pozicije stranke desnog centra zagovara i provodi zapravo lijevi program, konkretno proimigracijsku politiku.

I dok europski sve ksenofobičniji populisti od Viktora Orbana u Mađarskoj preko Mattea Salvinija u Italiji do Marine Le Pen u Francuskoj zazivaju skori politički pad njemačke kancelarke, a time i ujedinjene Europe i njezinih vrijednosti, u Hrvatskoj Andrej Plenković nailazi na sličan otpor, i to uglavnom unutar i oko svoje stranke. Razjedinjena mu i besadržajna oporba ionako ne može ništa. S obzirom na to da, makar po broju parlamentarnih mjesta, najjača oporbena stranka i najjača stranka na lijevom polu političkog spektra, SDP, već mjesecima ne radi ništa drugo nego se bavi sama sobom, i to uzalud, predsjednik HDZ-a u napadima svojih suparnika logično postaje vođom ljevice.

Davor Bernardić nije pravi vođa ni svoje stranke, a kamoli ljevice ili cijele oporbe, dok netko drugi to ili ne može ili ne želi. S obzirom na to da u oporbi HDZ-u i njegovu predsjedniku nitko ne proturječi na dovoljno uvjerljiv način ondje gdje bi se mogao profilirati ideološki, HDZ ponovno postaje pokretom koji s desne strane i dalje nema suvislog pretendenta, a s lijeve iole ozbiljnijeg izazivača što se tiče izborne pobjede. Zato ne čudi to da se uz stranku lijepe sve etikete.

Koliko god pokušavali proglasiti Andreja Plenkovića novim vođom ljevice u Hrvatskoj, bivši HDZ-ovci poput Darka Milinovića i Zlatka Hasanbegovića rade to isključivo kako bi aktualnog premijera udaljili od suradnika, članova stranke i u konačnici od birača. Po čemu je to Plenković ljevičar? Ili pak desničar?

Orbanist, pa merkelovac

Prije je riječ o opreznu političkom birokratu čiji je primarni interes održati vlast u stranci i državi, a čije su političke ideje i potezi – kao uostalom i većini u HDZ-u – prigodni ideološki miks. Tako je od samog utemeljenja stranke. HDZ je konzervativna stranka prema svom odnosu prema tradiciji, naciji, autoritetu i hijerarhiji, ali je također zahvaćao niz vrijednosti karakterističnih za socijalnu demokraciju s mnoštvom socijalnih transfera, zbog čega mu je SDP mogao parirati samo u situacijama teške kompromitacije, personalne, pravne ili ekonomske. Usto, HDZ u svom nazivu ima tipičnu socijalističku vrijednost zajedništva. Kada se danas promatraju stranke i pokreti u Europi koje se naziva populističkima, HDZ je dijelu njih postojani suvremenik, pa i preteča stasao u kontekstu ratnog raspada Jugoslavije i borbe za osamostaljenje i oslobađanje Hrvatske. Stoga stranka može izdržati različite profile predsjednika, među kojima aktualni Andrej Plenković i njegov prethodnik Tomislav Karamarko ne mogu biti različitiji. 'Ljevičar' i 'desničar'. Merkelovac i orbanist.

HDZ je politička marka sama po sebi i zbog toga glavnina HDZ-ovih disidenata nakon neuspjelih političkih izleta izvan HDZ-a sanjari samo o povratku kući. U pozicioniranju u svijesti birača – i vlastitih i suparničkih – HDZ nikad neće biti lijeva stranka i zato izjave o 'novom vođi ljevice' teško mogu zazvučati ozbiljno.

Izbori i 'slobodni radikali'

A što se tiče spremnosti Andreja Plenkovića na moguću koaliciju sa SDP-om u uvjetima u kojima ni SDP-ovci ne mogu koalirati sami sa sobom, treba pričekati sljedeće parlamentarne izbore. Je li u budućnosti moguć njemački scenarij za hrvatsku politiku u kojem dvije najjače, ideološki raznorodne stranke koaliraju radi stvaranja parlamentarne većine i stabilnosti vlasti, ovisit će to o više stvari.

Prva je izborni rezultat i HDZ-a i SDP-a, pri čemu se može dogoditi da SDP prvi put nakon 1990-ih ispadne iz vodećega parlamentarnog dvojca. Druga je broj te snaga svih ostalih parlamentarnih stranaka, a sve više i niza parlamentarnih 'slobodnih radikala' koji mogu utjecati na stvaranje većine. Napokon, ključni će biti i vodeći ljudi stranaka spremnih ili nespremnih na koaliranje.

Ako je u jednom trenutku potkraj 2015. postojala i najmanja mogućnost dogovora HDZ-a Tomislava Karamarka i SDP-a Zorana Milanovića da se s Mostom nezavisnih lista formira vlast, u hrvatskoj je politici u biti sve izgledno. Uostalom, koliko je hrvatskih političara od 1990. naovamo mijenjalo stranke, saveze te javno promicana uvjerenja. Primjerice, Darko Milinović je u zimu 1990. žestoko branio Savez komunista Hrvatske i Ivicu Račana, a danas proziva Andreja Plenkovića za moguće koaliranje sa SDP-om. Možda i njemu smeta Bernardić...