Hrvatska je s korištenjem Europskih strukturnih i investicijskih fondova započela sredinom 2013., dakle prije skoro dvije godine. U prijelaznom razdoblju, odnosno drugoj polovici 2013., postojao je sustav koji se značjno naslanjao na dotad korišten program IPA, a već se tada moglo naslutiti da će korištenje sredstava iz mnogo izdašnije perspektive 2014. – 2020. značajno kasniti.

Već tada smo upozoravali Vladu da bi bilo konstruktivnije koncentrirati se upravo na tu perspektivu i uložiti sve resurse u pripremu strateških i administrativnih kapaciteta kako bi se ta sredstva počela koristiti što prije, no to se nije dogodilo. Energija i resursi potrošeni su na drugu polovicu 2013., a nova financijska perspektiva čekala je bolje dane.

Posljedice su takve da Hrvatska još uvijek nije počela trošiti novac iz 2014., a već smo praktički na polovici 2015., što će ostaviti značajne posljedice na postotak iskorištenosti sredstava koji je i onako prilično nizak (oko 70% ugovorenih i manje od pola stvarno isplaćenih sredstava su naši dosadašnji rezultati, ali u situaciji kada smo koristili 11 puta manje novca).

Kašnjenja u programiranju i stvaranju sustava za provedbu imala su mnoštvo negativnih posljedica kao što su kašnjenje natječaja (natječaj za mala i srednja poduzeća za koji se MINPO kunuo da izlazi do kraja ožujka, a prije toga u zadnjem kvartalu 2014. još nije objavljen), kraće trajanje projekata (dvije umjesto tri ili više godina), otežana provedba postupaka javne nabave (sjetimo se zadnje javne nabave za izgradnju pruge Dugo Selo – Križevci koja je propala i dovela u pitanje iskorištenje gotovo 200 milijuna eura koji su se naprasno prebacili u drugi projekt), mogućnost propadanja građevinskih dozvola i druge dokumentacije koju su korisnici pripremali, pouzdavši se u najave nadležnih ministarstava o tome kada će objaviti određene natječaje.

Zbog ovih vrlo konkretnih posljedica svatko normalan pozdravio bi gore spomenutu kampanju u nadi da će se nešto promijeniti, ali moje je mišljenje da je kampanja, iako korisna, zapravo promašena i da neće postići željeni efekt.

Naime, paralelno s kolosalnim najavama da će Hrvatska nakon pristupanja EU imati na raspolaganju dotad neviđene iznose iz fondova EU, započela je jaka kampanja nadležnih ministarstava o važnosti pripreme infrastrukturnih projekata. Jedna od ključnih poruka bila je da će se financirati tzv. zreli projekti (to su oni koji su pripremili studije, građevinski paket dokumentacije i prijavne obrasce).

Poruka je upućivana uglavnom jedinicama lokalne samouprave koji su trebali požuriti s pripremom, no nedostajala je jedna sitnica – informacija o tome kakvi će se projekti zapravo financirati.

U moru prioriteta i sadržaja operativnih programa (od kojih neki još nisu usvojeni), nije bilo jasno što je zaista moguće financirati, tko je zadužen za to financiranje i kako će izgledati procedure. Neka su ministarstva kreirala baze projekata, neka računala na direktne grantove, dok su druga otvarala javne pozive za prijavu projekata u baze koji projekti uglavnom još uvijek nisu realizirani (i to ne zahvaljujući neaktivnim korisnicima).

Sva sila općina i gradova započela je sa svojim projektnim idejama, ali problem je bio što nisu imali jasne strategije niti upute s nacionalne razine (ono zbog čega nam i na nacionalnom nivou EU konstrantno prigovara) pa su prijavljivali sve i svašta.

Prvo su počele nicati poduzetničke zone, onda inkubatori, a sada je težište na kulturnim, informativnim, multifunkcionalnim i drugim centrima, muzejima i sličnim objektima za koje nitko zapravo ne zna čemu služe i kako će ih se održavati, ali dobar su adut za kampanju u sljedećim lokalnim izborima. Izuzev sektora voda u kojemu se počeo raditi posao (pa će neki od vas u skorije vrijeme i vidjeti kanalizaciju ili manje mogućnosti nastanka poplava), situacija nije blistava.

No nemojte kriviti isključivo gradonačelnike i općinske načelnike. Oni bi ulagali, ali ne znaju što se točno može financirati izvan nekoliko natječaja za javnu infrastrukturu. Ne znaju jer nemaju koga pitati. Svaki razgovor s nadležnim ministarstvima sveden je na osobna poznanstva i jak osobni angažman pojedinaca, ali pravi sustav informiranja i davanja povratnih informacija lokalnim jedinicama u realitetu ne postoji.

U takvoj je situaciji dobro da uopće imamo lokalne vlasti koje su spremne riskirati i iz svojih proračuna platiti pripremu dokumentacije, rješavanje imovinsko-pravnih i drugih pitanja kako bi projekti došli u višu fazu pripremljenosti, jer realnost je takva da za njih konkretne povratne informacije o tome što s tim projektima nema.

I upravo je u tome trebala biti poanta Vladine kampanje. Ne pričati o tome da u fondovima EU ima puno novaca i da će se raspisati hrpetina natječaja jer svaki ozbiljan korisnik koji pretendira na EU novac to već zna, nego oformiti stručne informativne timove koji će biti na raspolaganju ponajprije korisnicima iz javnog sektora za infrastrukturne projekte s informacijom o tome je li njihov projekt prihvatljiv, kome da se obrate, kako i putem koje procedure da mu osiguraju financiranje i otkud pronaći sredstva za sufinanciranje, kasnije održavanje i slično.

Iako to možda izgleda kao težak zadatak, zapravo i nije tako. Potrebno je regionalnim razvojnim agencijama vratiti njihovu osnovnu funkciju, a to jest poticanje regionalnog razvoja i nadzor nad istim umjesto da se bave pisanjem projekata za vlastito preživljavanje i narušavanjem tržišne utakmice, naći im nove ljude, osposobiti ih i putem njih doslovno spuštati informacije u lokalne jedinice. Jedino kvalitetnim informiranjem, suradnjom s korisnicima na samom terenu, a ne iz zagrebačke fotelje, moguće je napraviti iskorak koji dosad nije napravila niti jedna hrvatska Vlada kada su fondovi EU u pitanju.

Naravno, za ovakav je posao potrebno počistiti i puno smeća u mnogim dvorištima, a pitanje je postoji li za time želja i hrabrost jer ovo je težak posao u kojemu nema mjesta za nesposobne rođake, prijatelje i stranačke kolege koji ne znaju raditi posao.

Upravo zbog toga, sve ostale kampanje, hvalisanja i podaci o postotku iskorištenosti sredstava su potpuno deplasirani i to sve dok rezultati na terenu ne pokažu da smo se konačno maknuli s mrtve točke i s puno priče prešli na konkretna djela, a to se nažalost još nije dogodilo.

Ostaje nam vidjeti hoće li ova Vlada imati hrabrosti u zadnjoj godini svoga mandata napraviti veliki korak naprijed ili će se i dalje zadovoljavati PR-om koji je samome sebi svrha.