Zidovi kojima su školske zgrade u Hrvatskoj odvojene od 'vanjskog života' posebno su čvrsti i visoki - gotovo neprobojni. U škole, koje su nalik rezervatima, stiže se u osam ujutro s pecivom u ruci, a iz njih se s mobitelom u rukama manično istrčava na ulice nakon jedan. Posljedica je toga to da su za mlade ljude obrazovanje u školi i ono izvan nje dva odvojena i nespojiva svijeta, čime se propušta prilika za smislenije i relevantnije obrazovanje. Šteta je to za te mlade ljude, a posebice za zajednicu u kojoj žive.

'Nije da ih krivim jer, realno, da se time ne bavim u školi, ignorirala bih apsolutno sve po pitanju zelenih površina i možda bih se tu i tamo požalila, ali nije baš da bih ikad poduzela išta po tom pitanju. Ne bih ni znala kako', riječi su učenice trećeg razreda Prve riječke hrvatske gimnazije, u kojoj se od rujna ove godine eksperimentalno provodi predmet Škola i zajednica (ŠiZ), za koji su uz gimnaziju odgovorni Sveučilište u Rijeci i Institut za društvena istraživanja u Zagrebu.

Predmet je to kojim se pokušavaju izbrisati granice između školskog i vanjskog svijeta. Na njegovim satovima mladi ljudi sami odabiru problem koji uočavaju u gradovima i zajednicama u kojima žive. Taj problem tijekom godine sagledavaju iz različitih perspektiva, istražuju ga te borave na mjestu na kojem se on odvija u zajednici. Cilj je da na kraju tog drukčijeg obrazovnog iskustva predlože moguća rješenja problema. U Rijeci su učenici odabrali problem nedostatka zelenih površina jer, kako kaže jedna od njih u opisu predmeta svojim mlađim kolegicama i kolegama, 'ne znam dal i tebe muči šta tjelesni kad je lijepo vrijeme moramo radit u betonskom dvorištu di ili prži sunce ili pingvini žicaju za čaj koliko je hladno, a ne u nekom fora parku (bar ima hlada). Možda bi izašo na dejt i ubrao curi neki cvijet jer su preskupi za kupit, a nemaš di, jer, ono, nema baš nekog posađenog cvijeća u Rijeci. Ili možda, kad se navečer kasno vraćaš s treninga, moraš proć kroz mračni park i samo čekaš kad ćeš nać iglu na podu umjesto da prođeš kroz lijepo osvijetljen i uređen park di se ljudi okupljaju i tako'.

Ideja da se u obrazovanju krene od interesa mladih ljudi nije novost. Njihova motivacija za učenjem i radom značajno se povećava kad je ono što uče relevantno za njihovu svakodnevicu. Pitanja poput nedostatka mjesta za izlazak, kvalitete stanovanja, cijena gradskih usluga, dostupnosti sportskih površina, vandalizma, lažnih vijesti, međugeneracijske solidarnosti, komunikacije na društvenim mrežama, migracija samo su neka koja su zanimljiva mladim ljudima i koja mogu biti osnova za njihovo povezivanje i aktivaciju u rješavanju problema, i to na dobrobit cijele zajednice. Cilj je da mladi ljudi osvijeste svoj glas i steknu dojam da je njihova aktivacija, bez obzira na ideološku pripadnost, nužna da bi svima bilo bolje. Takvim obrazovnim iskustvom nužno kritički propituju odluke lokalnih vlasti i drže ih odgovornima za stanje.

'E moj frende, super vam je ta ideja, ali žena i ja smo umrli od smijeha: prezentacija proizvoda onome koji će isti kritizirati', poruka je koju sam dobio nakon što je medijski prezentirana vijest da će ŠiZ biti ponuđen i zagrebačkim školama, uz dodatak: 'Jedino ako igraš na taštinu i ego hrvatskih političara – ajde budi frajer, kaj se bojiš? Ne bojim se ja, rođo, nikoga!'

Ideja da postoje stotine mladih ljudi u strukovnim školama i gimnazijama koji istražuju probleme kojima su okruženi, propituju odluke vlasti i nude rješenja za društvo potencijalno je izrazito korisna, a za političare istodobno opasna.

Od svih glasova i komentara u javnoj sferi ponajviše se boje onih koji se u javnosti trenutno ne čuju: glasova šesnaestogodišnjaka. S njima se političari vrlo teško nose jer za njih ne postoji PR taktika ni strategija. Oni udaraju tamo gdje najviše boli i to vrlo izravno:

'Recimo to ovako, nešto ti smeta, drugi se slože da im smeta, istražimo problem, nađemo odgovorne ljude, porazgovaramo s njima, vidimo šta se može riješiti i onda, ne bi vjerovao, problem se riješi. Bilo bi baš je.eno da možemo reći, znaš, mi smo zaslužni što postoji ovo igralište, park, teren. Samo čekaj, uspjet ćemo mi, a možeš nam se pridružit i ti ;)'

U više od trideset godina razvoja hrvatskog sustava odgoja i obrazovanja nismo učinili dovoljno i dopustili zajednici da uđe u školu i školi da iskorači u zajednicu svojim najsnažnijim korakom – učeničkim. Vrijeme je da se ti zidove sruše i da učenici pozitivno poŠiZe.