Antinim se riječima u 2d razredu jedne zagrebačke opće gimnazije tog prosinačkog utorka nitko nije suprotstavio. 'Trust no one', čulo se iz zadnje klupe, na što je uslijedio razredni odgovor. 'Svatko sam za sebe i to je to!' Svatko. Sam. Za sebe. Može li se uopće živjeti sam i bez povjerenja u druge?

Istraživanja u Hrvatskoj ukazuju na to da ne vjerujemo gotovo nikome, ponajmanje političarima. U društvu u kojem su upravo oni glavne estradne zvijezde i u kojem mediji pomno prate svaki njihov dah, gestu i zarez većina građana ne vjeruje im ni riječ. Da kažu - danas je subota… ljudi bi rekli - lažu, sigurno nije.

Razina nepovjerenja prema onima koji donose odluke kojima utječu na naše živote tolika je da u Hrvatskoj, prema rezultatima Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, već u šestom razredu osnovne škole čak 61,6 posto učenika smatra da se političarima uopće ne može vjerovati. Onih koji bi u barem nekoj mjeri povjerovali u ono što im političari imaju poručiti je niti desetina. Kako odrastaju, postotak onih koji bi možda i mogli povjerovati u iskrene namjere hrvatske političke estrade smanjuje se na nevjerojatno niskih 3,2 posto na pragu njihove punoljetnosti.

Nisu političari jedini kojima se ne vjeruje. Tu su i mediji, sportaši, svećenici, znanstvenici… Jedini kojima i dalje donekle vjerujemo su roditelji i prijatelji.

Upravo je daljnji opći pad povjerenja najveći problem s kojim će se Hrvatska, ali i druge zemlje zapadnog svijeta, suočiti u 2022. godini. Do njega dolazi zbog određenih velikih globalnih kretanja, poput izrazite individualizacije u našim životima, očekivanja i odabira. Individualizacija je usko vezana uz opći pritisak rasta – kako ekonomski, tako i onaj osobni. U takvom okružju čovjek je čovjeku nužno vuk. Moraš biti bolji, ljepši, uspješniji od drugoga pa makar ga ponizio i uništio.

Još značajniji utjecaj na pad povjerenja ima sve izraženija polarizacija kojoj smo izloženi idejama, mišljenjima, svjetonazorima ljudi vrlo sličnih nama samima. Svi oni koji se ne nalaze u našim poljima interesa i vjerovanja gotovo automatski postaju oni kojima se ne može i ne treba vjerovati. Protivnici samo zato što misle drugačije. Rezultat svega je maligna društvena bolest koja ima snagu uništiti i najsnažnije i najčvršće društveno tkivo.

U tom razaranju meta našeg nepovjerenja nisu više samo 'zli političari' i 'plaćeni mediji', već i svi oko nas. S osamnaest godina u Hrvatskoj gotovo polovica generacije smatra da gotovo uvijek treba biti oprezan s ljudima, a istovremeno tek jedan posto iskazuje da se ljudima gotovo uvijek može vjerovati. Dobro ste pročitali i ne radi se o grešci. Jedan posto. Naši životi ni na koji način ne odražavaju ovakvu razinu (ne)povjerenja. Oni su većinom ispunjeni podrškom, razumijevanjem i solidarnošću drugih. Da, postoje oni koji će iznevjeriti, prevariti, povrijediti, ukrasti, ali oni su manjina u našim životima. Prisjetite se samo koliko vam je puta ove godine netko pomogao ili vas iznenadio lijepom gestom ili postupkom. Koliko ste puta vidjeli kako netko istupa s integritetom i kada to nije oportuno. Koliko puta ste svojim primjerom dokazali drugima da mogu vjerovati u vas i vaše namjere. U toj vječnoj igri nesrazmjera između 'realnosti' naše svakodnevnice i šire slike naših života, često uronjenih u neshvatljive političke i društvene partije šaha, uvijek izgubi ono bolje. Ljudsko. Svakodnevno.

Izgubi svaki put shvaćanje da je toliko dobra koje dajemo jedni drugima. Toliko dobra koje olako zaboravljamo. Toliko je dobra oko nas da nitko sa šesnaest godina u Hrvatskoj ne bi trebao pomisliti da mu je kroz lude životne krivine koje slijede najbolje i jedino moguće kročiti sam.