Počela je školska godina, djeca sjedaju u klupe, uzimaju lektiru u ruku i čitaju, recimo, 'Vlak u snijegu', priču o tome kako siromašna djeca veselo grade zajedništvo i u njega na kraju privuku sina bogatog seljaka, mrzovoljnog, nepismenog i antipatičnog Peru.

- Koji ti je najdraži lik u knjizi? - pitala je moja kolegica sina.

- Pero - rekao je mali.

- Kako Pero? - pitala je ona užasnuto.

- Zato što je bogat.

'Vlak u snijegu' napisan je 1931. i djeci je danas teško razumljiv kako zbog zastarjelih riječi, tako i zbog sasvim egzotičnog svijeta u kojem je škola imala jednu prostoriju, grijanu drvima, u kojem su djeca izostajala s nastave da bi radila u polju i u kojem su bila negdje dulje od pet minuta bez mobitela. Kao da to nije dovoljno, knjiga još i promiče socijalizam u dobu individualizma i solidarnost u dobu samoostvarivanja. Riječ je o epohalnom nesporazumu koji se nama događa na svakom koraku, zbog toga što simboli prošlosti danas znače nešto drugo ili čak ne znače ništa.

Novac je ipak mjerilo svih stvari 

Razredni izlet u 'Vlaku u snijegu' pomogao je izgraditi dječje zajedništvo, ali danas je vrlo riskantno odvesti učenike bilo kamo.

Razred moje najmlađe kćeri, primjerice, na prvi izlet ide u Kumrovec, o čemu smo bili obaviješteni na prvom roditeljskom sastanku.

- Ali zbog starih zanata, a ne zbog Tita – dodala je učiteljica oprezno.

- A zašto ne, molit ću? – upitala je majka iz zadnje klupe.

I sad je samo nedostajao otac iz prvog reda koji bi bijesno ustao i rekao da je Tito bio zločinac, na što bi mu ta majka odbrusila da su samo ustaše protiv Tita ili da su Hrvati oduvijek bili genocidan narod… i dotad složni razred ne bi išao na jedan izlet, nego na dva, dio učenika u Kumrovec, a dio, recimo, na Goli otok.

Srećom, sve je prošlo uz smijeh.

Jer su ljudi bili normalni. Znali su da je ideološki sadržaj iz Kumrovca nestao, da se nepravda prema ljudima koji su odande bili nasilno iseljeni ne može ispraviti i da je odluka da se mjesto komunističkog hodočašća pretvori u etno selo sasvim razumna – kad su već hižice sačuvane u tom jedinstvenom krajoliku, barem da služe turizmu i, eventualno, naobrazbi.

Jer sve nečemu mora poslužiti. Zemljište zagrebačke sinagoge, koju su srušili u NDH, dobro je poslužilo za robnu kuću, a potom su se tamo parkirali automobili; kamen spremljen za crkvu Krista Kralja nakon Oslobođenja iskorišten je za spomenik Revoluciji na Mirogoju; vjerojatno su i metalne ploče očerupane sa spomenika Revoluciji završile na nečijem kokošinjcu.

Znakovi prošlosti vrijede koliko i ta prošlost. To jest, nimalo.

Ideja trgovačkog lanca da u photoshopu izbriše križ s crkvice, na svojim reklamama za grčke proizvode, bila je sasvim pragmatična. Ne znam jeste li ikada ušli u diskont u Njemačkoj, ali tamo vam je kao u centru za azilante: kupuju žene s maramama i kuštravom djecom, bradati i tamnoputi muškarci, Afrikanci, Eritrejci i došljaci s Magreba i Bliskog istoka. 'Zašto ozlovoljiti svoje vjerne kupce', mislio je menadžer, 'tim više što eventualnim kupcima iz Njemačke taj križ ionako ništa ne znači' – što je istina jer su ondje crkve svake godine sve praznije.

Slično je razmišljao i jedan velikan hrvatske naive kojemu su strani menadžeri savjetovali da izbriše križeve s podravskih crkvica kako ne bi slučajno iritirali međunarodne kolekcionare. On ih je zamijenio zvijezdama repaticama i tako osigurao inozemnu konjunkturu, a kod kuće mu nije nitko zamjerio.

Novac je ipak mjerilo svih stvari.

Najbogatiji britanski umjetnik Damian Hirst, autor najskuplje umjetnine na svijetu koja se prodaje, dijamantima optočene lubanje, upravo u Veneciji izlaže remek-djelo mistifikacije. Izložba se sastoji od nekoliko stotina skulptura i predmeta za koje nisam siguran da se mogu nazvati umjetničkima, a predstavljaju nalaz fiktivnog antičkog brodoloma. Svi ti konjanički kipovi, mitološka čudovišta i ekstravagantne skulpture, načinjeni od zlata, srebra, dragulja i kararskog mramora, oblijepljeni su koraljima, školjkama i algama, kao da su netom izvađeni s dna mora – a dio izložbe su i podvodne snimke na kojima ronioci tobože otkrivaju potopljene kipove.

Oscar Wilde dobro je rekao da nije istina da umjetnost oponaša život, nego da život oponaša umjetnost. Tragom najrazvikanijeg britanskog umjetnika krenuli su u Vinišću, gdje će proizvođač lažnih amfora i suvenira – dakle, kiča - napraviti 50 betonskih kipova i potopiti ih na dno mora, pretvorivši križni put u bizarnu turističku atrakciju.

Hirst radi kičaste skulpture, opskrbljene lažnom patinom, da bi ih potom skupo prodavao ruskim oligarsima za njihove urede i vile. Hrvati će pustiti da patina nastane sama, prirodnim procesima u kojima će morska bića prianjati na betonske kipove, nesvjesna njihova duboka teološka značenja.

Prstaci s Križnog puta  

Odnos prema prošlom može biti poklonički ili rušiteljski. Nacisti su rušili sinagoge, a zauzvrat gradili pseudorimske hramove; komunisti su rušili crkve, a gradili betonske kolose; a sada se ruše njihovi spomenici i hoteli, a na njihovo mjesto ne dolazi više ništa osim nelegalne gradnje, serijskih trgovačkih centara i imitacija povijesnih zgrada. U takvom provizornom i privremenom svijetu, bez povijesti i zakona, bez morala i budućnosti, ne mogu ni spomenici biti trajni. Popis lektire, ime ulice, natpis na spomen-ploči traje koliko i mandat vlade, a nova vlast u zamornim ciklusima kanibalski proždire prethodnu.

Za dvadeset godina križni put u Vinišću bit će prekriven školjkama, algama i koraljima. Do tada će prstaci, čije se larve upravo useljavaju u pukotine potopljenog ferobetona, narasti na pet centimetara, što se u Hrvatskoj smatra veličinom dovoljnom za konzumiranje.

I tada će se jedan mladić, koji se danas još nije niti rodio, ili je tek mala nemisleća beba, spustiti u podmorje i pneumatskim čekićem početi tući prstace sa svetih likova. I ako ga slučajno netko uhiti, razvit će se u Hrvatskoj velika i besmislena rasprava je li on to učinio kao običan vandal i švercer ili je, pak, posrijedi urota protiv hrvatskog naroda i katoličkih vrijednosti.

Srećom, ja ću tada već biti u mirovini.

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala