Novi šef državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, Mladen Pejnović, predstavljen je u medijima kao najmoćniji čovjek premijera Milanovića, a on se tome i nije opirao. Bljesnuo je po gotovo svim medijima kao prava zvijezda, em je intrigirao broj nekretnina koje je prijavio u svojoj impresivnoj imovinskoj kartici (kuća, tri stana, dvije garaže, dvije vikendice na moru itd.), em je prijavio i psa. I to ne bilo kakvog. Ne radi se, naravno, o nekakvom ljupkom nespretnom križancu iz Noine arke, nego o psu vrste lagoto, doduše također ljupkom, koji je dresiran za tražnje tartufa i ima ih samo 22 u Hrvatskoj. Mladen Pejnović prigodno je i pozirao sa skupocjenim psom. Ime mu je Henry.

Nekako se provukla teza da je Pejnović čovjek koji očito zna upravljati svojom imovinom - vidite koliko je toga stekao taj šezdesetogodišnjak! - pa će onda znati upravljati i državnom imovinom.

Pejnović je u biznisu od 1986., krenuo je kao pomoćnik direktora Zagrebačkog velesajma, potom je postao generalni direktor Jugohospitalije, pa Astre, došao je do predstavništva u Moskvi... i tu kreće internacionalna karijera. 'Mogao sam krenuti u kapitalizam kao ekonomist i to mi je bila velika prednost.'

Ako je Henry, vrste lagoto, zaslužan za svu tu medijsku pozornost, valja mu se zahvaliti: dobili smo jedinstven uvid u iznenadno i brzo nastajanje kapitalističkih jezgara u samom vrhu CK SKH, tih turbulentnih osamdesetih, kada se raspadao socijalizam i komunizam i Jugoslavija. Mladen Pejnović, naime, do tog trenutka, do 1986., i transformacije u kapitalističkog menadžera, radio je kao šef kabineta predsjednika CK SKH Mike Špiljaka, bio je i predsjednik omladine SRH, a nosio je i štafetu za Tita, i to ne običnu, nego na Titovom pogrebu. Dakle, bio je komunist od formata. Bio je prvorazredni partijac. Najbolje što je tada Partija mogla dati. Drug i vrhunski predstavnik radničke klase.

U kratkom vremenu upoznajemo, dakle, još jednog barjaktara kapitalizma koji dolazi iz same jezgre Partije. Prisjetimo se, Goran Radman također je bio lider omladinske organizacije i nosio, odnosno, ne, on je primao štafetu (poslije Titove smrti u jednoj fazi štafete su preuzimali predsjednici Saveza omladine Jugoslavije). Dan-dva poslije Pejnovića, i Ivica Vrkić, novi gradonačelnik Osijeka, donedavno direktor uljare, također naglašava kako je stasao uz Tita! A onda ga je volio i Tuđman…

Pa što je to tako poticajnog bilo uz Titove skute? U toj famoznoj štafeti za Tita? Kako se to uz stihove o samoupravnom socijalizmu i snazi radničke klase rađao taj osjećaj za kolekcioniranje nekretnina, za upravljanje portfeljima, ubadanje pravih paketa dionica u pravom trenutku, kako se učio taj talent za povlaštenu informaciju da se negdje vrlo povoljno prodaje sladak hotelčić?

Mladen Pejnović danas će dovršavati hrvatsku privatizaciju, ono što je započelo početkom devedesetih, a on osobno nije sudjelovao, odnosno, nije bio u prilici tada kupovati po Hrvatskoj jer je za mnoge bio, kaže on danas, pripadnik crvene nomenklature. U tom trenutku je poslovao u Rusiji i Ukrajini, bio je doduše dobar s Franjom Gregurićem, također bivšim socijalističkim direktorom, tada liderom HDZ-a. Gregurić se odlučno riješio crvenila, a Pejnović ga je valjda odlučio nositi. Nema u svim tim intervjuima ulaska u idejno i ideološko, to se Pejnovićevo crvenilo valjda manifestiralo u članstvu u SDP-u.
Žario je i palio crveni kapitalist Pejnović po ruskim, luksemburškim, ukrajinskim kompanijama, skupljao dionice i nekretnine, surađivao je malo s Franjom Gregurićem, a plaćao je članarinu SDP-u.

Franjo Gregurić mu je, kaže, nedavno bio u uredu. Osobito cijeni njegovo znanje o kemijskoj industriji.

Možda je to plaćanje članarine SDP-u njegov svojevrsni povrat novca staroj Partiji, onoj koja mu je utabala prve korake ka kapitalizmu?

Bi li Pejnović postao direktor na Zagrebačkom velesajmu da nije bilo štafete u ruci? Ta nisu se direktori tada regrutirali iz redova sitnih obrtnika ili iz redova radnika-udarnika. Štafeta, pa kabinet predsjednika CK SKH, pa direktorska fotelja.

Druže Tito, mi ti se kunemo, orilo se iz stotina tisuća grla nasamarenih pripadnika radničke klase, dok su odabrani stupali sa štafetom u rukama, kombinirali stanove, vikendice i osmišljavali kako presjeći put do najboljeg, npr. stranih predstavništava velikih jugoslavenskih tvrtki.

Trideset godina kasnije, kada još ostaci ostataka običnih radnika i poštene inteligencije ovjenčanih možda medaljama rada, ali nikada dostojni ulaska u red crvene nomenklature, sa 40 plus godina radnog staža u čudu zbrajaju mirovine od dvije-tri tisuće kuna, dolaze opet oni, i vade ukrase... Je li to lagoto Henry, ili fotografija sa štafetom, svejedno.

Jednako je to šik.

Zamislite kako je bilo glamurozno, na druženjima uspješnih menadžera, uz odabrani konjak primjerice, tamo negdje devedesetih, recimo u Vladivostoku, kada bi Mladen Pejnović krenuo: '...a ja sam nosio štafetu Titu.'

U pričama Mladena Pejnovića i sličnih doajena crvene nomenklature, komunizam je postao splet doskočica, nema tu velikih mračnih tema, niti se spominje beskrupuloznost političke elite.

Malo je nejasan povratak Mladena Pejnovića u Zagreb, i zašto se sada opet aktivirao za potrebe SDP-a. Kaže da je neovisan, mada je tu i zanimljiv podatak da je upravo on, sa sadašnjim ministrom pravosuđa dok je ovaj bio odvjetnik, Orsatom Miljenićem, proveo plinsku tržišnu energetsku revoluciju kada su uveli prvi plin mimo Ine u Hrvatskoj. No, kaže, nije ga preporučio ni Miljenić niti itko drugi, on je sam poslao premijeru pismo i ponudio se na raspolaganje, a premijer mu je odlučio povjeriti svu (preostalu) državnu imovinu na raspolaganje.

Mladen Pejnović vadi danas hladnokrvno štafetu i Miku Špiljka i uspomene iz CK, kao nekakvu zgodnu biografsku crticu. Nema tu nikakvih obrazloženja. Kao, tako je to tada bilo.

Ne razumije da razotkriva svoju važnu karakternu crtu. Da je tako drsko varao Tita kada mu se zaklinjao u socijalizam jer je posve jasno već tada vidio da je to sve skupa jedna tužna obmana, pa je naprosto zaključio da strukturu Partije treba koristiti za vlastiti uspon. Za otvaranje vrata u taj slatki kapitalizam.

Mladen Pejnović bi recimo bio frajer da se tada, 1980. zahvalio i rekao: ne mogu nositi štafetu na Titovom pogrebu. Jer ništa u to ne vjerujem.

Doduše, bi li sada izgledala ova imovinska kartica ovako lijepo? Ne. Mladen Pejnović je nepogrešivo znao kamo vodi ta štafeta.

Mladen Pejnović ili Franjo Gregurić. Nema tu ništa ni crvenog niti plavog. Nema tu nikakve ideologije i zbilja nema razloga da se dečki pakiraju u ikakve boje. Čemu se sramiti tog iskonskog zova profita, imovine i ljupkog luksuza.

Samo što radost upravljanja privatnim vlasništvom nikako nije jamstvo mudrog upravljanja državnom imovinom. Uostalom, od državnog je Mladen Pejnović pobjegao još 1986. Kako da mu sada povjerujemo da se kani iskupiti i doprinijeti onim masama koje su, nasamarene, tupo gledale prijenos štafete koju je on tako vizionarski zgrabio u ruke?