Hrvatska vanjska politika polako se spušta na zemlju, jer se samo tako može preživjeti u ovom vrlo složenom, zahtjevnom i nemilosrdnom svijetu. Ne samo EU, NATO i Washington, kao oni jedini i prevažni sugovornici, već sve više i 'zanemareni veliki igrači' (Ivo Josipović) kao što su Kina, Indija ili Brazil, ne samo želja da se Hrvati dokažu kao odlični regionalni sluge, već i želja da se konačno postane 'Europa u Europi' u ulozi 'male dobronamjerne sile', ne samo kao dobra saveznica i izložbeni uzorak u velikom laboratoriju Bruxellesa, već i kao samosvojna zemlja koja će imati snage dokazati izvornu europsku opstojnost, raznolikost i osebujnost. Zbog toga je u 'proširenom izdanju' vlastite vanjske politike predsjednik Ivo Josipović ovoga tjedna ponovno zakoračio nekim osporenim globalnim stopama Stjepana Mesića, a ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić dobrodošlo osporila neke – pa čak i vlastite - predrasude o neposrednim zadaćama hrvatske vanjske politike.

Kaspijska Norveška

Josipović je otvorio počasni konzulat u Azerbajdžanu, u vrlo neizvjesnom pokušaju da se Hrvatsku još jednom ne zaobiđe u budućoj mreži europskih energetskih putova (do sada su propali Paneuropski naftovod, Družba Adria i hrvatski krak Južnog toka), dok je Vesna Pusić u Zagrebu na sastanku sa svim hrvatskim veleposlanicima konačno oborila neke prastare mitove u prilično oskudnom katalogu hrvatske diplomacije. Azerbajdžanski predsjednik Ilhan Alijev bio je u Hrvatskoj 2006. godine, a Stjepan Mesić je uzvratio posjet već nakon godine dana. U Azerbajdžan se ovog tjedna uputio i Ivo Josipović u pratnji Radimira Čačića, u prvoj velikoj potvrdi one politike koja zna tko je tko i što je što na novoj globalnoj karti (Azerbajdžan je već potvrdio glas 'nove Norveške'), bez obzira na bivše pripadnosti (Sovjetski Savez), povijesne sporove (sukob s Armenijom) i unutarnje dinastijske sklonosti (sin je naslijedio oca na položaju predsjednika republike).

Azerbajdžan već godinama – a sada uz potporu Zapada – nudi velika investicijska ulaganja, a izvozom plina preko Hrvatske želi osporiti čak i neke mrske moskovske monopole. U tim novim i starim okolnostima Josipović obnavlja ono što je svojedobno tako uporno, a tako zaludno, pokušavao i Mesić, pa se tek treba nadati da se i ovaj njegov prvi pokušaj 'otvaranja nekih novih vrata' neće dočekati s idiotskom porugom o egzotičnom turizmu i obnovi nesvrstanosti. Baš kao i Mesić, ali ovaj put u mnogo boljem društvu, jer je Radomir Čačić ipak mnogo ambiciozniji, dalekovidniji i poduzetniji od gomile gospodarskih zgubidana koje je na takva putovanja Mesić u pravilu vodio sa sobom samo kao paradnu diplomatsku bojnu.

Diplomacija se obavlja i kod kuće

I dok je Josipović u Azerbajdžanu pokušao barem pripremiti neke poslove po uzoru na Sarkozyja, Merkelicu, Camerona ili Obamu, koji ne kreću preko granice ukoliko za pregovaračkim stolovima već unaprijed nisu pripremljeni raskošni gospodarski ugovori, ministrica vanjskih i europskih poslova konačno je javno priznala da su i njezine i sve druge velike priče o velikoj 'gospodarskoj diplomaciji' ipak bile samo velike šarene laži, bar dok sama Hrvatska ne razvije ono pravo izvozno gospodarstvo, koje će bilo tko u svijetu, a ne samo profesionalna diplomacija, moći uspješno prodavati kao uspješan proizvod, a ne samo kao politikantsku frazu. Hrvatska bi politika prvo trebala razraditi 'dobru ulagačku klimu', a hrvatski bi diplomati stupili na scenu tek kada bi ta nova hrvatska politika konačno ponudila prave poduzetničke šanse.

Tako Vesna Pusić javno više ne dijeli zemlje na one koje su prvenstveno 'politički važne' (Washington i nekoliko zemalja EU-a) i one 'koje treba iskoristiti samo kao izvozno tržište', a veleposlanike na one koji su 'samo službenici' i one koji su provjereni 'miljenici Vlade', već priznaje da glavninu posla za procvat izvoznog gospodarstva treba obaviti kod kuće, a ne u inozemnim diplomatskim predstavništvima, da bi i kod kuće, i u svijetu svi znali što stvarno možemo ponuditi ulagačkom kapitalu i inozemnom tržištu. Dosta je bilo priča o tome kako imamo što nemamo (izvozno gospodarstvo), a nudimo ono što više ne proizvodimo (Hrvatska je ostala bez industrije). Nema gospodarske diplomacije, kada se tek prizivaju ulagači, a nema ni izvoznog gospodarstva, kada se samo načelno govori o prodaji onog čega više nema.

Izvoz ne treba poticati samo da bi se lakše platili inozemni dugovi, pa su se tako i priče o tome da će 'reforma gospodarske diplomacije' i 'funkcionalna podjela veleposlanstava' spasiti hrvatsko gospodarstvo zacijelo ubrajale u onu vrst hrvatskih mitova koji su svojedobno podjednako odgovarali i onima koji su željeli napredak, a nisu znali raditi (u većini predstavništva rade ljudi koji su gospodarski potpuno nepismeni), kao i onima koji su na sve strane galamili o izvozu, a ispod žita činili sve što su mogli samo da se njihovi 'veliki domaći uspjesi' ne podvrgnu nesmiljenoj provjeri razvijenog inozemnog tržišta.

Neki nisu znali, a većina nije htjela raditi, pa tako svaki onaj koji je u diplomaciji pokušao pomoći hrvatskom gospodarstvu dobro zna koliko puta su s hrvatske strane otkazani važni gospodarski susreti, koliko puta se izlazilo na natječaje s potpuno krivo prevedenim ponudama, koliko je puta država pokušala varati, a privatnici puniti džepove uzaludnim pučkoškolskim trikovima u preskakanju europskih pravila, a koliko se često putovalo s Predsjednikom samo da bi se putovalo s Predsjednikom, a izbjegla svaka prigoda da se za gospodarski dio izaslanstava priredi i gospodarski program posjeta. I dok je Ministarstvo vanjskih poslova pokušavalo probiti političke tunele, neki su osobito moćni ministri vodili vlastitu inozemnu gospodarsku politiku, samo za sebe same, a bez ikakvih pravila i dogovora.

Ovo nije obrana loše diplomacije, već istina o lažljivoj politici i nemoćnom gospodarstvu, pa zbog toga i treba pozdraviti Josipovićev i Čačićev pokušaj da Hrvatska i četvrti put zaredom ne ispadne iz buduće europske energetske mreže, baš kao i priznanje Vesne Pusić da dobre gospodarske diplomacije nema bez dobrog izvoznog gospodarstva i otvorenog ulagačkog tržišta. Nakon što su predugo lebdjele u zraku, neke su stvari ponovno spuštene na zemlju, a neke presudne stvari – kultura, umjetnost i stvaralaštvo, stvaralački duh i hrabrost istraživanja – i u vanjskoj politici konačno su prihvaćene kao dodatna hrvatska vrijednost u suvremenom ratu 'kompetitivnih identiteta' (usporedivih samosvojnosti), po kojima se neke zemlje, bez obzira na veličinu, osobito cijene kao oaze duha, znanja, svekolikih prava i demokracije, a neke preziru, bez obzira na izvoz, novac i oružje.

I ova vlada, i ovo ministarstvo, i ova ministrica, moraju učiti u hodu, ali bar žele učiti, bez obzira na neka vrlo isprazna mudrovanja u pregaženim predizbornim programima. O Bruxellesu i Washingtonu smo već saznali sve što je trebalo znati, a sada treba otkriti i ono drugo, da ne bismo i dalje šepali samo na obvezatnim euroatlantskim štakama. Inače se srlja u nepopravljive štete kao što je to bila ulizivačka odluka o napuštanju sirijskih naftnih polja ili groteskan igrokaz o beskonačnom produljivanju 'sezonskih viznih režima', o čemu se u pravilu ne odlučuje u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, već na nekim drugim, a mnogo moćnijim adresama.