Koliko dugo HDZ upravlja Hrvatskom, govori i jedan vanjskopolitički kuriozitet. Naime jedan se od vodećih HDZ-ovih političara nalazio čak i na čelu Pokreta nesvrstanih.

S obzirom na to da je bivša Jugoslavija nakon devetog sastanka na vrhu šefova država ili vlada zemalja članica Pokreta nesvrstanih, održanog u Beogradu od 4. do 7. rujna 1989., preuzela predsjedanje Pokretom, dužnost predsjedajućeg pripala je tadašnjem osmočlanom Predsjedništvu SFRJ kao kolektivnom šefu države. Sljedeće godine u svim republikama bivše države održani su demokratski višestranački izbori, a novi je saziv Hrvatskog sabora izabrao novog člana jugoslavenskog Predsjedništva iz Hrvatske.

To je bio Stjepan Mesić, dotadašnji hrvatski premijer koji je u Beogradu zamijenio Stipu Šuvara. Kada je nakon prvotnog bojkota prosrpskog dijela Predsjedništva Mesić 1991. napokon postao njegovim predsjednikom, automatski je došao i na čelo Pokreta nesvrstanih. Ondje se nije dugo zadržao zbog osamostaljenja Hrvatske i ratnog raspada bivše federacije, ali u svojoj funkcijama neobično bogatoj karijeri Mesić ima i onu na čelu Pokreta nesvrstanih. Pritom iz tog vremena datira i njegova HDZ-ova stranačka iskaznica, a odrekao je se tri godine kasnije.

HDZ je dakle u jednom trenutku vodio i Nesvrstane kao pokret nastao 1961. na vrhuncu Hladnog rata i dvoblokovske vojno-ideološke konfrontacije Zapada predvođenog SAD-om i Istoka predvođenog SSSR-om. Šest desetljeća nakon kulminacije hladnoratovskog suprotstavljanja i tri desetljeća nakon kraja samog Hladnog rata svijet nije daleko odmaknuo. Rusko-ukrajinski konflikt u kojem SAD i saveznici podržavaju Ukrajinu, a Rusija, nakon što je već anektirala Krim, sustavno provodi politiku resovjetizacije bivših dijelova SSSR-a jer ih smatra ekskluzivnom zonom interesa i sigurnosnim omotačem, djeluje kao najozbiljnija prijetnja europskom miru nakon 1960-ih te Berlinske i Kubanske krize.

Karijerni diplomati u akciji

Hoće li ovaj sukob započet 2014. eskalirati i u vojni obračun, ovisi o procjeni ruskog predsjednika Vladimira Putina je li već ostvario planirano ili može i dalje testirati nespremnost ionako nesložnog Zapada u toleriranju oduzimanja tuđih teritorija i prava drugih suverenih država, korumpiranih ili ne, da same odlučuju o modalitetima svoje sigurnosti i razvoja. Kao što jedino Rusija treba odlučivati o vlastitoj budućnosti, tako to treba i Ukrajina u okviru međunarodnog prava i suradnje. I dok je razumljivo to da od 1989./91. nabujali Zapad, koji to zapravo i nije jer dio bivših komunističkih režima nikako ne uspijeva i – ne želi etablirati postulate zapadne liberalne demokracije, unutar sebe pokazuje nejedinstvo glede rusko-ukrajinskog spora, Hrvatska je otišla korak dalje. Nejedinstvena je unutar same sebe, i to akteri koji bi prema Ustavu trebali zajednički ostvarivati hrvatske vanjskopolitičke interese. Članak 99. hrvatskog Ustava je jasan jer normira to da predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike. Aktualni šef države Zoran Milanović i aktualna Vlada, čiji je predsjednik Andrej Plenković, danas ne mogu čak ni komunicirati.

Treba li ponoviti to da su Zoran Milanović i Andrej Plenković dobar dio svoga radnog vijeka bili karijerni diplomati, dakle profesionalci kojima je realizacija vanjskopolitičkih ciljeva države koju predstavljaju primarno djelovanje, a komunikacija koja uvijek vodi računa o poštivanju druge strane, neovisno o tome koliko politički bila udaljena, ne samo nužna vještina, nego i obveza. I dok je Andrej Plenković u svom političkom habitusu, što niti ne skriva, najsigurniji i najumješniji u zoni diplomacije, Zoran Milanović nema nikakvih diplomatskih vještina.

Uostalom, to je i sam jednom prigodom priznao samoironično izjavivši da je propao u diplomaciji pa se počeo baviti politikom. No i diplomacija je politika, zapravo ključno političko sredstvo u vanjskopolitičkom djelovanju, što je jedna od vitalnih ustavnih ovlasti hrvatskog predsjednika. Uvijek je poželjno imati različita i argumentirana mišljenja u svakoj političkoj raspravi, uključujući vanjsku politiku. Međutim svaka se politika, uključujući vanjsku politiku, može uspješno voditi samo ima li precizno formulirane ciljeve koje ostvaruju za to ovlaštene političke institucije. Kada se u jednoj zemlji na razini kontinuiranoga medijskog šoua zastupaju tako oprečni vanjskopolitički stavovi, kao što se to radi u Hrvatskoj, država djeluje ili krajnje neozbiljno ili krajnje proračunato.

Putin i Zelenskij na Brijunima, zašto ne?

Tako je za Zorana Milanovića premijer 'ukrajinski agent', a za Andreja Plenkovića predsjednik 'ruski političar'. Trebalo bi dobro pročešljati izjave svih svjetskih šefova država i vlada oko rusko-ukrajinskog sukoba te eventualno pronaći sličan slučaj etiketiranja. I dok je Plenković otprije omiljen u Kijevu, sada je to u Moskvi Milanović, čak više od Kolinde Grabar Kitarović, a koja je u Rusiji svojedobno izvela nezaboravan performans, što u predsjedničkoj loži, što na terenu, što u svlačionici. S obzirom na to da Zorana Milanovića na Zapadu sve više svrstavaju u skupinu političara u kojoj su Aleksandar Lukašenko, Miloš Zeman i Milorad Dodik te ga malo tko poziva u bilateralne posjete, možda će napokon i on otići u Moskvu ili dobiti rusko odličje, kao svojedobno Milan Bandić. Sve to zapravo može biti veoma korisno za Hrvatsku. Stjecajem okolnosti, a ne promišljenom politikom.

Jer zemlja može održavati kvalitetnu komunikaciju s obje sukobljene strane te otvoriti prostor za medijaciju u sukobu. Vladimir Putin i Volodimir Zelenskij na sastanku na vrhu u Dubrovniku ili na Brijunima, zašto ne? Problem je to što prvo treba riješiti unutarnji, zapravo osobni sukob šefova države i Vlade. Prije će se oko bilo čega dogovoriti ruski i ukrajinski čelnici nego hrvatski predsjednik i premijer. U tome su Rusija i Ukrajina kolateralne, a ne esencijalne teme, kao i sve ostalo. Uključujući stvarni život u Hrvatskoj.

Zoran Milanović ove godine ulazi u drugu polovicu svoga predsjedničkog mandata, a Andrej Plenković uskoro postaje premijerom s najduljim mandatom na čelu Vlade od 1990. Ne dođe li do dramatičnijih događaja, obojica će na svojim dužnostima ostati još najmanje tri godine. Stoga je za trenutačnu hrvatsku političku situaciju najvažnije riješiti njihov osobni sukob koji, ne samo u vanjskoj politici, uvelike onemogućuje kvalitetno funkcioniranje u područjima za koja su i ustavno suodgovorni.

I dok je zabavno slušati njihova neslaganja o filmu 'Ne gledaj gore', međusobna prozivanja o ruskom ili ukrajinskom agentu ili političaru u najmanju ruku zvuče zbunjujuće za sve one kojima je Hrvatska u međunarodnoj zajednici partner ili potencijalni partner. Zoran Milanović na čelu države uspješno je zasjenio svoj neuspješan premijerski mandat nakon kojega je čak dvaput izgubio na parlamentarnim izborima, i to drugi put upravo od HDZ-a Andreja Plenkovića. Milanović sada vješto koristi napade na Plenkovića i Vladu za održavanje vlastite popularnosti jer drugi krak izvršne vlasti, koju sve više karakteriziraju sadašnji i bivši ministri poput Darka Horvata i Gabrijele Žalac, ne mogu imati potporu javnosti suočene s nesposobnošću i korupcijom.

U Hrvatskoj nema nesvrstanih

U tom su cilju i Milanovićeve izjave o vanjskoj politici, isključivo kao protuteža Plenkovićevim pozicijama. Zoran Milanović prigovara da je rusko-ukrajinski sukob posljedica unutarnjih prilika u SAD-u, a upravo čini to sam kada je posrijedi hrvatska politika. Govori da 1991. nitko nije pomagao Hrvatskoj u ratu, a Ukrajina je među prvima priznala hrvatsku neovisnost, kao što je to Rusija učinila prije SAD-a. Kao vrhovni zapovjednik govori o povlačenju hrvatskih vojnika iz Ukrajine koji se ondje ne nalaze niti će, a kao predsjednik Republike da on ne predstavlja sve u Hrvatskoj. Upravo suprotno, Ustav je i tu jasan u svom članku 94., jer predsjednik Republike Hrvatske predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu. A Republiku Hrvatsku čine baš svi njezini državljani, neovisno o tome podržavaju li predsjednika ili ne.

Tako je i trenutačna hrvatska politika 'obostrane svrstanosti' kada je riječ o sukobu Rusije i Ukrajine u prvom redu posljedica konflikta Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. I sve se radi na tome da u Hrvatskoj nema 'nesvrstanih' kada je u pitanju taj sukob jer oštre podjele jamče očuvanje pozicija. Koliko dugo? Onoliko koliko biračima treba da osvijeste žive li uz ovakve političare bolje ili lošije nego prije. Što se tiče Pokreta nesvrstanih, Hrvatska je u njemu i dalje – promatrač.