Tko je u Europskoj uniji zadužen za rješavanje demografskih pitanja? Hrvatska, naravno. Iako zemlja tridesetogodišnjicu međunarodnog priznanja 15. siječnja 1992. nije mogla dočekati s lošijim vijestima od onih o gubitku gotovo 10 posto stanovništva u odnosu na 2011. i mogućem gubitku europskog novca za obnovu nakon potresa u Zagrebu, zemlja ima svog aduta u Bruxellesu. To je Dubravka Šuica, potpredsjednica Europske komisije za demokraciju i demografiju, koja bi kao najviše rangirana hrvatska političarka u tijelima Europske unije trebala činiti sve kako bi se negativan populacijski trendovi u Hrvatskoj promijenili nabolje i kako bi Hrvatska što učinkovitije iskoristila financijska sredstva Unije, posebice njezin Fond solidarnosti.

Uostalom, Dubravka Šuica već je desetljećima jedna od najviđenijih političarki HDZ-a, stranke koja najveći broj godina upravlja Hrvatskom otkako su 1990. održani prvi demokratski višestranački izbori. Uz hrvatsku povjerenicu u ključnom tijelu EU-a ovlaštenu za tako osjetljiv resor kao što je demografska politika, Hrvatska u najmanju ruku ne bi trebala imati razloga za zabrinutost. Čak ni sada, kada je u odnosu na proljeće 2011. zemlja ostala bez gotovo 400 stanovnika, a obnova potresom pogođenih područja može ostati bez već osiguranih 683,7 milijuna eura iz europskog Fonda solidarnosti.

U opisu posla Dubravke Šuice nalazi se i utvrđivanje 'kakva je potpora potrebna, primjerice ulaganja u infrastrukturu i pristup uslugama, za one koji su najizloženiji negativnim posljedicama demografskih promjena“. Također, 'koordinacija rada na dugoročnoj viziji za ruralna područja poput učinaka demografskih promjena na povezanost i pristup uslugama' te 'pružanje potpore područjima koja su najviše pogođena 'odljevom mozgova', uključujući jamstvo za mlade'. S obzirom na to da se navedenim bavi upravo hrvatska povjerenica u Europskoj komisiji, Hrvatska će do sljedećeg popisa stanovništva sigurno opet premašiti broj stanovnika od četiri milijuna, potresom pogođena područja (ne samo ruralna) bit će u cijelosti obnovljena, a zemlja će ne samo zaustaviti odljev mozgova, poglavito mladih, nego će u nju početi stizati sve veći broj ranije iseljenih hrvatskih državljana uz niz radno sposobnih državljana ostatka Unije.

Prosperitet, obnova stradalih područja i rast broja stanovnika bili su prioriteti i 15. siječnja 1992. kada je Hrvatska, sa Slovenijom, stekla međunarodno priznanje tadašnje Europske zajednice, što je bio početak afirmacije nove članice međunarodne zajednice koja se i dalje nalazila usred rata i s gotovo trećinom okupiranog teritorija. Veliko slavlje diljem Hrvatske prije trideset godina nije zasjenila ni neizvjesnost oko trenutka u kojem će se u konačnici zaustaviti plan režima u Srbiji na čelu sa Slobodanom Miloševićem o prekrajanju granica bivših jugoslavenskih republika, ponajprije Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pomoću vojne agresije i etničkog čišćenja. Taj je trenutak u etapama stigao 1995. nakon vojno-redarstvenih akcija Bljesak i Oluja i Daytonskog mirovnog sporazuma te provedbom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 15. siječnja 1998. Stoga 15. siječnja uistinu ima značenje državnog praznika iako mu formalno taj status nikad nije zakonski pridodan. Možda bi trebao baš kao podsjetnik na ono čemu je Hrvatska težila, što je ostvarila i – na što bi se trebala obvezati samoj sebi.

Trideset godina nakon tog povijesnog datuma Hrvatska jest ostvarila niz svojih vitalnih nacionalnih interesa s početka demokratske i državne tranzicije. Zemlja je oslobođena i teritorijalno cjelovita, njezina se demokracija konsolidirala, realiziran je ulazak u UN te NATO i Europsku uniju, a umjesto kao ratna zona iz prve polovice 1990-ih, prepoznaje se po svojim ljepotama, turizmu i sportskim uspjesima. No sve to očito nije dovoljno pa tri desetljeća nakon stjecanja međunarodnopravnog subjektiviteta Hrvatska nije zemlja u kojoj se u deset godina povećao broj stanovnika, a vlast uspješno koristi prednosti članstva u najvažnijoj europskoj integraciji u povijesti. Kada se u samo nekoliko dana zaredaju vijesti o dramatičnom padu broja stanovnika, kojih je sada kao krajem 1940-ih, neizvjesnosti oko korištenja europskog novca za ionako zastrašujuće loše vođenu obnovu nakon potresa u Zagrebu i na Banovini te o novim aferama u upravljanju državom i njezinim resursima, ovaj put u bankarskom sektoru, zar ikoga može začuditi stalan odljev mozgova iz resora Dubravke Šuice i podatak da gotovo tri četvrtine ispitanika smatra da zemlja ide u pogrešnom smjeru.

Te su vijesti samo zadnje informacije u višedesetljetnom trendu spuštanja Hrvatske sve niže na ljestvici uspješnosti usporedivih europskih tranzicijskih zemalja. Hrvatska jest, uz Bosnu i Hercegovinu, imala najtežu tranziciju svoga državnopravnog statusa, društvenog uređenja i političkog sustava među svim bivšim socijalističkim zemljama, ali je od 1995./1998. više ništa nije sprječavalo da samostalno osigura uvjete za dugoročan napredak u korist svih svojih građana. Taj su napredak trebali trasirati oni koji su na izborima dobivali povjerenje birača, ali je to povjerenje počesto iznevjereno što evidentnom nesposobnošću upravljačkih elita, što njezinim nerijetkim kršenjem zakona, zbog čega su se i pojedini članovi Vlade, čak i jedan premijer, našli iza rešetaka.

Trideset godina nakon međunarodnog priznanja Hrvatske treba odgovoriti samo na jedno pitanje: zašto je zemlja od jedne, uz Sloveniju, od najrazvijenijih bivših socijalističkih sredina stigla na začelje Europske unije koje dijeli s Bugarskom? Za takvo što dvadeset i četiri godine od mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ne mogu biti odgovorni rat i poraće. Dapače, zemlje koje su stradale u ratu nakon njega ostvaruju natprosječne stope rasta. Kako je moguće da gotovo dvije godine nakon zagrebačkog potresa ništa nije obnovljeno u državnom aranžmanu, a više od godinu dana od potresa na Banovini tisuće ljudi i dalje stanuju u kontejnerima dok država uopće ne obnavlja njihove kuće?

Nije li posve jasno da država, u kojoj je dojučerašnja pritvorenica Gabrijela Žalac bila ministricom regionalnog razvoja i fondova Europske unije, nema ni elementarnih kapaciteta da se ne nađe u situaciji u kojoj bi se moglo ostati bez milijarda kuna bespovratne pomoći te iste Europske unije. Umjesto da trideset godina gradi institucije pravne i učinkovite države te obrazuje i zapošljava profesionalne kadrove u upravi, hrvatska vlast uglavnom promiče kadrovsko načelo negativne selekcije, prema kojem je najvažnije imati iskaznicu stranke na vlasti. Kada u deset godina nestane stanovništva koliko ga imaju Split, Rijeka i Osijek zajedno, netko bi se na vlasti trebao obratiti javnosti. Sve pozitivno što je učinjeno i u mandatu aktualne Vlade treba podržati, ali također treba formulirati nove strateške zadaće čija bi realizacija Hrvatsku učinila zemljom u kojoj kvalitetno živi najveći broj stanovnika. Da se to ne zna ni na nacionalnoj ni na regionalnoj razini, najzornije pokazuje stanje u slavonskim županijama. U njima je u odnosu na 2011. gotovo 140 tisuća stanovnika manje, pri čemu Slavonija, Baranja i Srijem, unatoč stalnom gospodarskom zaostajanju čak i za hrvatskim prosjekom, i dalje biraju istu vlast. Tako je lani na izborima za skupštine svih pet slavonskih županija trijumfirao HDZ osvojivši od 40 do 57 posto glasova birača. Nisu li onda za aktualnu situaciju u prvom redu odgovorni sami građani?

Naravno da jesu, ali to ne amnestira vlast na bilo kojoj razini od nesposobnosti ili nepoštenja. Mada je Hrvatska izgubila dio stanovnika zbog ekonomskih migracija od ulaska u Europsku uniju, nema dvojbe da su aktualna i dosadašnje vlade malo učinile u pretvaranju Hrvatske u zemlju u kojoj raste, a ne pada broj stanovnika. Ako je to mogla susjedna Slovenija, zašto ne može Hrvatska? Poziv vrijedi i za vlast i za oporbu jer je Vladu od 2011. do 2016. vodio SDP na čelu sa Zoranom Milanovićem te je sadašnji predsjednik SDP-a Peđa Grbin trebao otići u Rijeku i ondje objasniti zašto je grad kojim SDP upravlja od 1990. u proteklih deset godina ostao bez čak 20 tisuća stanovnika. Rijeka, koja nema ni pošten autobusni kolodvor, ispratila je u autobusima, kao i mnogobrojna mjesta u Hrvatskoj, niz svojih sugrađana na put za bolji život.

Možda im u Europi pomogne Dubravka Šuica. UN je prije pet godina prognozirao da će Hrvatska 2030. imati 3.896.000 stanovnika. Zemlja već ima manje od tog broja te ne bi začudilo da za šezdesetogodišnjicu međunarodnog priznanja 2052. ima manje od tri milijuna. S obzirom na to kako se njome upravlja, Hrvatska će i tada biti na začelju EU-a, a izgledno je da će na vlasti i dalje biti HDZ. Birali smo, imamo.