Kada je uhapšen Goran Hadžić, pa se usto otkrilo da je vodio dvostruki život, jer uz zakonitu suprugu ima i ljubavnicu i s njom dijete, hrvatski mediji su se začudo postavili suzdržano, gotovo bi čovjek rekao mudro. Ne zanima nas, rekoše uglas, njegov privatni život, i ne želimo estradizacijom toga gurnuti u drugi plan zločine koje je napravio. Pravilno.

Ali kada je u Hrvatsku izručen bivši premijer Sanader, ti isti mediji zaboravili su to i bacili se na estradnu stranu te priče kao lud na brašno. Odjednom je postalo važno tko je od supruga hrvatskih političara raskinuo kontakte sa Sanaderovom ženom Mirjanom, kako ona krpa kraj s krajem nakon blokade obiteljske imovine i što sve ne. Sam Sanader stavljen je pod rentgen turbo relevantnih investigacija tipa je li stvarno toliko smršavio da ga, kako netko reče, čovjek ne bi prepoznao na ulici.

A tek ona otečena noga! Ispisani su cijeli novinski traktati o tom jedinom dijelu njegovog tijela kojeg su se uspjeli dokopati objektivi kamera i fotoaparata, s namrgođenim zaključkom da on tu sigurno nešto muti i glumi. Kao, odgovaralo bi mu da suđenje počne što kasnije, po mogućnosti poslije parlamentarnih izbora u prosincu, kada se strasti smire. Nema veze što u ušima još zvone bombastične tvrdnje da se vratio jer želi pritisnuti i raskrinkati Kosorovu i vrh HDZ-a, a kud ćeš bolje prilike za to nego pred izbore.

Čudo što se još nitko nije dosjetio da on možda glumi i mršavost pa raspreo priču da postoje posebne tehnike i za to, nekakvi muški mejkapovi, čak i specijalne maske namijenjene lažiranju kilaže, i što ti ga ja znam. Ali i bez toga jasno je da je Sanader danas otvorena meta na koju može pucati tko hoće i iz kakvih god prangija hoće, pa to onda rade i oni mediji, posebno oni koji su mu dok je bio na vlasti kadili kao begu. Pazeći, čak i po vlastitom priznanju, da sakriju svaku mrlju na njemu na koju su slučajno i nehtijući naletjeli.

Dakle, bivši premijer postao je dežurni hrvatski demon i oko toga kako upokojiti tog vrhovnog đavla pljačke i korupcije sada se troši silna energija – kamo sreće da to ide na nešto pametnije – jer treba sakriti vlastitu kolaboraciju s njim iz vremena kada je još imao status prvog hrvatskog anđela. Tako su baš kroz spomenute medije iscurile glavne indiskrecije iz navodno tajne istrage, čime je otvorena nova kolaboracija, ovaj put s državnim tužiteljstvom. Ono je time kupljeno da ne čačka po prljavom privatizacijskom i inom vešu tih medija, a i samo tužiteljstvo kupuje mir zato što je dosad šutjelo o Sanaderovim i ne samo njegovim lupeštinama.

Ukratko, oko Sanadera u Remetincu nikla je čitava jedna industrija prijetvornog i lažnog morala koja radeći u tri smjene naveliko trži muda pod bubrege, a više nego dobro uhodala se i veletrgovina maglom. Tradicionalna hrvatska guska opet će, bez brige, imati gdje zalutati. Za to će se ovaj put pobrinuti mnogi, a kao jedan od primjera kako će to izgledati neka posluže uporne medijske tvrdnje da će se zbog crnih fondova otvoriti i pitanje krivične odgovornosti cijelog HDZ-a. Naravno, priča o kolektivnoj odgovornosti vladajuće stranke nema blage veze jer se tako poslije rata nije sudilo čak ni nacistima.

Mir, mir, nitko nije kriv

Ali zato ta izmišljena priča može itekako poslužiti da se Kosorovoj i njezinoj stranci poruči da pazi što radi. Sanadera, dakako, treba očerupati kao stepsku kokoš, to je interes svih, ali dalje od toga značilo bi objavu rata medijima. A oni taj rat nemaju namjeru izgubiti. I bojim se da će tako i biti. Isto kao što sva sila pokajnika pokušava kupiti slobodu prebacujući svu krivicu na dojučerašnjeg gazdu i patrona Sanadera (Barišić, Ježić, Jurak...), postupit će i državni vrh, tužiteljstvo, mediji. Sve u namjeri da njih ova priča ne dotakne ili, ako već mora, da ih samo bezbolno okrzne.

Pantomimom nekih intervjua koje mi ostali nećemo moći razumjeti, a možda i na drugarskim ručkovima za koje nećemo znati, dogovorit će se da se ovaj 'proces stoljeća' završi odstrelom Sanadera i uže grupe njegovih dugoprstih kompanjona. Njegove dojučerašnje bliske suradnike u Kosoričinoj vladi neće se dirati, neće ni ljude iz aparata kaznenog progona, ni iz medija. Ukratko, neće se dirati nikoga tko mu je donedavno poslušno jeo iz ruke. Možda bi na kraju ovog džentlmenskog dogovora bila popušena i lula mira da je to običaj kod nas, ali bit će dovoljan – naravno, ako je gospodi po volji, i poznati slogan – mir, mir, nitko nije kriv!

Zašto sam siguran da će poglavice hrvatskog političkog plemena ovako miroljubivo koegzistirati jedni s drugim, i čak mislim da nije potrebna nikakva novinska investigacija da se to dokaže? Pa zato što nitko od tih poglavica, a jedva itko i u širem plemenu, ne pokazuje nikakvo zanimanje za dubinske razloge masovnih pljački posljednjih godina u Hrvatskoj. Niti za to što su te krađe, obično prisutne na nižim i srednjim razinama vlasti, ovdje okupirale sam vrh države. Stvarno, zašto je tako?

Prije svega, u tom plemenu ne želi se ništa znati o tome da Sanader nije krao nasumce, kao ćorava kokoš, nego strogo ciljano, u državnim poduzećima gdje je to mogao. Već čujem dežurno društvo liberalnih budničara kako kvocaju – aha, pa to mi i govorimo, takvo nešto može se dogoditi samo u mahom korumpiranim kompanijama u državnom vlasništvu. Ali polako. Najprije, u krađu je bilo uključeno i malo more privatnih tvrtki, od kojih se spominju samo Dioki, Fimi Media i Skladgradnja, ali bilo je i drugih, posebno među kooperantima škverova.

Drugo, ovdje se ne radi o bilo kakvim državnim kompanijama, nego odreda onima koje se spominju u nekom obliku vjerojatne skore privatizacije (glavne kompanije u oblasti elektroprivrede, brodogradnje, autocesta, vodoprivrede, željeznica...). A to je pljunuta kopija privatizacijskih pljački s početka devedesetih, kada su državne tvrtke namjerno uništavane da bi ih se onda, uz masnu proviziju, predalo u ruke nekom privatnom vlasniku (upravo tako je Sanader izgleda u slučaju Ine i napravio). E ali, kod nas se tvrdo vjeruje da su se privatizacijske pljačke događale samo ranih devedesetih i da je ta pošast za nama. Da je to prošlo svršeno vrijeme.

Vraga. Baš sada je definitivno jasno da ta pljačka nikada nije prestala, o čemu najveće medijske kuće naravno šute, jer su neke od njih najbolji primjer za to. Ali šute i ostali koji bi nekog boga morali zucnuti, jer to pokazuje da hrvatski kapitalizam nije slučajno skliznuo u mutež i pljačku, nego da je to prirodno stanje njegovog postojanja. A to je i glavna, ključna pouka ove priče. Koja zato i neće, ne može biti do kraja ispričana. Točka.