I za ovu vlast trebalo bi se pomoliti – poručio je iz katoličkog svetišta u Ludbregu šef HDZ-a Tomislav Karamarko. Na prvi pogled poruka je vrlo efektna. Milanovićeva vlada evidentno teško ili nikako izlazi na kraj sa zemaljskim pitanjima, pa bi joj onda možda zbilja trebala neka preporuka na nebu. Osim toga, Karamarko ima relativno respektabilnu katoličku prošlost, ne treba, dakle, farbati svoju biografiju kao većina HDZ-ovih katoličkih 'nastaša', niti se slikati po Ludbregu i sličnim mjestima.

Pa ipak, ono što je ondje rekao obični je retorički mućak, veliko ništa, nula. Hajde da to ovako objasnimo. On je danas najveći tuđmanovac koji hoda hrvatskim tlom, a tu odmah upada u zamku koju je sam sebi postavio. Tuđman nikada, ali baš nikada ne bi nešto ovako izjavio. On je, istinabog, imao vrlo važne veze s Katoličkom crkvom, puno važnije od Karamarkovih, od kojih je jedna državna, druga privatna. Dao je sklopiti ugovor s Vatikanom koji je njemu i ovdašnjoj Crkvi stavio na pladanj gotovo 'cezaropapističke' povlastice i pogodnosti.

I drugo, uglavio je vlastito crkveno vjenčanje s najvišom crkvenom vlašću, za što je, koliko se zna, caltana i lijepa svota novca redovničkoj sljedbi koja je to obavila. Pa opet, sve to nema blage veze s onim što je Karamarko sada napravio. Tuđman nikada nikoga nije pozivao na katoličku molitvu, kao što se uostalom nikada nije vrzmao ni po katoličkim svetištima, zvali se Ludbreg ili i nekako zvučnije. Objašnjenje je jednostavno. On sebi nije dozvoljavao da bude doživljavan kao mali ministrant Kaptola, što s Karamarkom evidentno jest slučaj, nego su mu ambicije, sasvim suprotno, bile da Crkva povlađuje, ministrira njemu. Da joj, dakle, on bude gazda.

To je tako i bilo. Iako je sučelice sebi imao tvrdu katoličku korjeniku i nesumnjivi crkveni autoritet Franju Kuharića, a ne mlako povijalo kakav je Josip Bozanić, točno se znalo tko je tu glavni. On, naravno! Bez obzira što se Kuharić često nije dao, a u jednom se slučaju (Bosna i Hercegovina) i oštro razišao s vrhuškom HDZ-a. Nasuprot tome, Karamarko si je odredio ulogu crkvenog potrčka koji je i ovo u Ludbregu izjavio samo zato što se usrdno nada da će to na Kaptolu biti zapaženo i zapamćeno. A to je izvrsna, plakativna ilustracija kako danas funkcionira glavna opozicijska stranka u Hrvatskoj.

Nesuvisla patriotska zapomaganja

Ona je tu negdje, tek toliko da se ne kaže da je nema. Ali glavnina ekonomskih i drugih pitanja zemlje prolaze mimo nje, jer ona o tome nema svoje nego tuđe mišljenje, tako da Hrvatska u ova dva desetljeća nikada nije imala ovako nemuštu i nepotrebnu opoziciju. Na prvi pogled nije trebalo biti tako, jer se Karamarko pojavio s, u osnovi, dobrim stavom da HDZ-u treba vratiti prepoznatljivo lice i 'reideologizirati' ga. A tu leži rak-rana i svih velikih političkih stranaka u Europi i svijetu koje djeluju izgubljeno u prostoru i vremenu jer u svoj 'postideološkoj' lijenosti ne znaju ni kako je do ove krize došlo, kamoli kako iz nje izaći.

Ali to je od novog šefa HDZ-a bilo sve. Vrlo brzo postalo je jasno da je njegov novi 'ideologizirani' HDZ samo drugo ime za nesuvisla patriotska zapomaganja i preseravanja tipa da je Milanovićeva vlada 'nenarodna' – što je također zdipio od Crkve – te da se pod njom opet osjeća 'smrad Jugoslavije'. Pa ti vidi kakve to ima veze s politikom, s ozbiljnom politikom pogotovo. Doduše, ne može se reći da se u Hrvatskoj i na takvim budalaštinama nisu dobivali izbori, i to i u Tuđmanovo vrijeme i kasnije. Ali u HDZ-u nikako da shvate da ni veliki Japa nije bio nepobjediv, nego da je faktički baš on, iako je nedugo prije umro, izgubio izbore u osvit 2000. godine jer stranka više nije imala ponuditi ništa osim ovakvih mahnitanja.

Pa ipak, Karamarko se uhvatio Tuđmana kao pijan plota, zbog čega se ovaj sigurno okreće u grobu bijesan što je njegovo nasljeđe dopalo u ruke ovako netalentiranom političaru. I doista, novi šef HDZ-a je baš to, nedarovit improvizator koji se fiksirao na to da od HDZ-a napravi, po vlastitim riječima, 'desničarsku' stranku, što Tuđman nikada nije govorio, a možda je još važnije da tako ne radi ni Miloševićev nasljednik Ivica Dačić, danas najuspješniji političar u Srbiji. Taj se ideološki prostro gdje god je stigao, jer mu očito ne treba crtati što znači podrška birača i gdje je naći. Karamarko pak kao da je odlučio sve to prezreti i od HDZ-a napraviti sektu ljutih desničara koji će uortačeni s marginalnim pravašima Ruže Tomašić i HSS-om Branka Hrga jednog dana jednostavno pokucati na vrata Milanoviću i zatražiti da im preda vlast.

Politička neubrojivost

To, naravno, tako neće ići. Stvar pomalo sliči na tezu starog talijanskog fašista pa radikalnog ljevičara Curzija Malapartea, koji je držao da je dolazak na vlast stvar gole tehnike i da za to nije potrebna nikakva podrška javnosti. Srećom, to se na hrvatsku situaciju ne može primijeniti. Zato Milanovićeva vlada može pored ovakve opozicije 'mirno spavati', kako je svojedobno govorio Josip Manolić, zapravo kada bi barem malo popravila ekonomske prilike mogla bi vladati praktički koliko hoće. Jedini problem je to što s tim popravljanjem stvari nisu nimalo sigurne, štoviše ne mogu se isključiti socijalni potresi, pa i lomovi. A tada je jako važno tko je u opoziciji, ima li taj neki novi politički plan ili samo kopa po grobovima starih te sadrži li taj plan i nekakvu političku konstrukciju, a ne samo golu destrukciju.

Ni jednog ni drugog u Karamarkovom HDZ-u nema. Ali zato ima koliko hoćeš političke nekontroliranosti, pa i neubrojivosti, jer kada neku vlast nazoveš 'nenarodnom', moraš znati da se takve ne smjenjuju na izborima nego nasilnim prevratima. Ali baš Karamarka briga za to. On je očito umislio da su u Hrvatskoj na vlasti nekakvi 'novi Srbi', što li, pa mu politički rječnik sve više sliči na jezik predvojničke nastave. Zato govori o 'agresorskoj poreznoj politici' Milanovićeve vlade, pa još samo fali da pozove na bojkot poreznih i drugih davanja, jer njima Slavko Linić, koji je zapravo prikriveni štapski general JNA, želi srušiti Hrvatsku kada to nije išlo oružjem.

Naravno kada se u vrhu HDZ-a ovako, metodom rafalne paljbe, sije panika, ne bi bilo dobro da i mi ovdje činimo isto. Ovakvi postupci Karamarka su u osnovi bezopasni baš zato što ovako napasno maše navodnom opasnošću od 'dekroatiziranja' Hrvatske, čime će prije zaplašiti i rastjerati pristaše nego ih privući. Zapravo, od ovoga najviše opasnosti prijeti samom HDZ-u, koji se u pojedinim razdobljima u prošlosti relativno uspješno transformirao, čak je izgledalo da bi mogao postati i razmjerno normalna konzervativna stranka. Ali onda je Karamarko sve to izbrisao, vratio HDZ natrag u 'baraku' i sada treba početi sve iznova.

Čak ni pobjeda nad komunizmom više ne važi, i to treba ponoviti. Stranka ovakvo zakapanje u prošlosti jednostavno ne može podnijeti, što je u krajnjoj liniji njen problem. Tek kada bi svoj opsesivni pasatizam prenijela na zemlju, za što srećom nema velikih izgleda, to bi postao problem društva u cjelini.