Ovaj se članak neće na taj način baviti javnom nabavom. Bavit će se javnom nabavom kao skupom pozitivnih propisa koji, između ostalog, pružaju alate za ostvarivanje određenih društvenih ciljeva.

Odakle takva ideja? Za početak, moramo prihvatiti pretpostavku kako okvir javne nabave postoji da bi osigurao trošenje novca poreznih obveznika na efektivan, efikasan i transparentan način, što jednako vrijedi za Republiku Hrvatsku, kao i za druge države članice EU-a, a u interesu svih stanovnika Unije.

Nadalje, važno je znati da iznosi sredstava koji se troše kroz javnu nabavu, ovisno o izvoru i godini, čine između 12 i 15 posto BDP-a država članica EU-a ili, pobliže, na primjeru Hrvatske, godišnja vrijednost javnih nabava ugrubo je na razini trećine državnog proračuna. Ako tako postavimo stvari, pitanje neće biti 'tko nam to javnom nabavom smješta', nego kako možemo najbolje iskoristiti priliku i navedena sredstva najbolje usmjeriti, odnosno utrošiti.

Ciljevi javne nabave mogu biti različiti, no ključno je percipirati kako javna nabava ne služi samo tome da bi se obavljale osnovne funkcije javnih vlasti i komunalni poslovi, nego da se navedene funkcije i poslovi obavljaju učinkovito i kvalitetno, na korist građana. Osim toga, javna se nabava može koristiti u smjeru poticanja zapošljavanja i otvaranja novih radnih mjesta, poticanja investicija te stvaranja ekonomskog i društvenog okruženja koje je inovativnije, učinkovitije (u smislu trošenja resursa i energije) te koje je socijalno inkluzivno.

Primjeri mogu biti različiti: javnom nabavom može se unaprijediti prometna infrastruktura (bolje i kvalitetnije ceste ili semaforska mreža), osigurati bolji uvjeti prehrane u vrtićima, školama i fakultetima (svježa i lokalna hrana, balansirana hrana boljih nutritivnih vrijednosti), osigurati bolja razina zdravstvene zaštite (bolja organizacija i praćenje pregleda pacijenata, utroška lijekova, kvalitetniji dijagnostički uređaji itd.), a moguće je i tražiti inovativna rješenja koja su kvalitetnija i, lako moguće, jeftinija od postojećih te pritom potiču lokalne mikro, male i srednje poduzetnike koji imaju prilike natjecati se za javne ugovore (pametne klupe, sustavi održavanja i/ili mjerenja, rješenja za unapređenje procesa, digitalizaciju itd.).

Također, s obzirom na to da u Republici Hrvatskoj velik dio investicija dolazi iz europskih strukturnih i investicijskih fondova, važno je dodati da se na sva ulaganja iz fondova EU-a također primjenjuju pravila javne nabave - prema tome, samo kvalitetno upravljanje javnom nabavom može dovesti do kvalitetnog i visokog korištenja sredstava Unije.

Spominjući s druge strane uštede, dovoljno je spomenuti da samo 10 posto ušteda predstavlja vrijednost koja se kreće oko četiri milijarde kuna na godišnjoj razini, a koju je, očito, onda moguće uložiti u nove projekte i/ili investicije.

Svi ovi procesi, odnosno usluge, direktno su vezani za kvalitetne strategije i sustav javne nabave. Europska komisija u tom smislu vrlo je angažirana u promociji i poticanju politika kojima će se javna nabava koristiti kao generator ekonomskog rasta, s obzirom na moć stvaranja potražnje, a ujedno promičući politike inovacija i digitalizacije. Naime, jedan od ključnih ciljeva Europske unije (pri čemu javna nabava predstavlja važan alat) poticanje je ekonomije i rasta investicija, odnosno uklanjanje prepreka za ulaganja i osiguravanje slobode kretanja roba, ljudi i kapitala.

Upravo kroz pravila javne nabave osigurava se najviša razina tržišnog natjecanja i sloboda pružanja usluga u cijeloj Europskoj uniji, bez stvaranja neopravdanih prepreka, čime se u najvećoj mjeri potiče razvoj malih i srednjih poduzeća i što bi, teoretski govoreći, trebalo predstavljati najbolji put za dobivanje najboljih usluga po najnižoj cijeni, odnosno najvećih koristi za same potrošače - stanovnike Europske unije.

Sve navedeno predstavlja jasne ciljeve koji nisu neostvarivi, no uistinu mogu izgledati kao teorija ili popis želja. U tom je smislu jasno da su ciljevi zapravo stalni, a da se navedeni procesi događaju dugoročno, te da je pristup potrebno prilagoditi tome. To znači da je nužno osigurati formalno znanje u sustavu javne nabave, ali da je još važnije strateški voditi nabavu. Neki od načina na koje je to moguće, ili potrebno učiniti, jesu strateško (srednjoročno i dugoročno) planiranje u lokalnoj zajednici i na razini velikih naručitelja u različitim sektorima, kao i stvaranje partnerstva između različitih dionika (unutar manjih zajednica), odnosno sličnih dionika (npr. partnerstva na razini zajednica gradova ili općina, međunarodna partnerstva).

Navedeno bi moglo voditi zajedničkom planiranju i zajedničkim nabavama, stvarajući tako i dugoročniji okvir za ulaganje te veći ulagački potencijal i kupovnu moć (a što bi trebalo rezultirati kvalitetnijim uslugama i većim razvojem lokalnih poduzeća). To nije samo teorija - i u praksi postoje brojni primjeri koji pokazuju da lokalna samouprava razmišlja i djeluje (Rijeka – pametni grad ili Koprivnica – električna vozila) te da se aktivno radi na stvaranju kritične mase koja donosi pozitivne promjene (npr. kroz stručne skupove ili konferencije).

Poruka je jasna – manje 'razmišljanja', a više djelovanja. Mogućnosti ima, treba ih znati i željeti iskoristiti.