Ispitivanja javnog mnijenja koja mjere popularnost stranaka i pojedinih političara, obično šefova oporbenih stranaka te predsjednika Vlade i predsjednice Republike, vruća su roba koju novinari s gorljivošću prate i komentiraju, a sâmi izborni natjecatelji, bilo stranke, bilo pojedinci, koriste kako bi dokazali teze o svojoj popularnosti kada im idu u prilog, odnosno kako bi doveli u pitanje vjerodostojnost agencija za ispitivanje javnog mnijenja kada im ne idu u prilog.

Predizborne ankete kojima se manipulira te kojima, posljedično, velik broj građana ne vjeruje imaju negativan učinak na opće povjerenje u izborni proces i demokratske institucije. Rezultati ispitivanja popularnosti pojedinih stranaka ili kandidata mogu imati snažan psihološki učinak na potencijalne ili stvarne birače. Općenito, ispitivanja javnog mnijenja kod birača proizvode dva učinka. Prvi zovemo bandwagon učinak, a radi se o tendenciji slabije informiranih birača da podrže onoga koga se percipira kao budućeg pobjednika, tj. da figurativno 'uskoče u pobjednikov vlak'. Drugi je underdog efekt, odnosno navada dijela birača da podupru slabijeg kandidata iz osjećaja prkosa ili sućuti.

Prije nego što ponešto kažemo o tome što bi se, uz puno opreza i rezervi, moglo zaključiti iz recentnih anketnih istraživanja o popularnosti stranaka (ususret parlamentarnim izborima iduće godine), odnosno pojedincima (u kontekstu vrlo skorih predsjedničkih izbora), treba razmotriti koji su stvarni dometi i eksplanatorna vrijednost predizbornih anketa, kao i njihova specifična ograničenja u hrvatskom kontekstu.

Predizborne ankete mogu biti relevantan pokazatelj popularnosti i eventualne izborne snage stranke ili kandidata jedino ako su kvalitetno i smisleno izražene, odnosno provedene. Osim same veličine uzorka, važni su način provođenja ispitivanja javnog mnijenja, kao i način uzorkovanja, odnosno odabira osoba koje će sudjelovati u anketnom istraživanju. Izrazito velik uzorak koji nije kvalitetno odabran može pružiti izrazito nereprezentativne, a samim time nevjerodostojne i slabo analitički upotrebljive nalaze. Pojedine metode prikupljanja podataka mogu dovesti do zanemarivanja dijela populacije, što ponovno dovodi do nereprezentativnoga uzorka.

Problemi u provedbi

Telefonske, a pogotovo internetske ankete, puno su jeftinije za provođenje nego one terenske. Međutim, ove prve dvije vrste anketa nose opasnost da slabo zahvate specifične dijelove stanovništva ili pak da dovedu do slabog odaziva, odnosno velikog broja potencijalnih ispitanika koji su odbili sudjelovati u anketi. Terenskom anketom, licem-u-lice, moguće je smanjiti stanovitu skepsu i zazor koji dio građana može imati prema anketiranju. Internetske ankete u startu imaju tu slabost da teško mogu adekvatno obuhvatiti populaciju starije životne dobi koja se u većini zemalja, a posebice u Hrvatskoj, rjeđe koristi novim tehnologijama. U internetskim anketama počesto dolazi do natpredstavljenosti mladog i visokoobrazovanog stanovništva, što može proizvesti sasvim drugačije rezultate koji će puno slabije odražavati stvarno javno mnijenje u općoj populaciji. Loše koncipirana telefonska anketa može zbog različitih dnevnih ritmova i radnih obaveza propustiti obuhvatiti različite skupine građana koji u vrijeme anketiranja nisu dostupni na svojim fiksnim telefonskim linijama, a dio građana (više) niti ne posjeduje fiksni telefon.

Doista kvalitetna anketa mora moći zahvatiti ispitanike u onim omjerima koji adekvatno korespondiraju sociodemografskoj strukturi cijelog stanovništva, prema službenim statističkim podatcima. Drugim riječima, anketa od, primjerice, tisuću ispitanika morala bi imati zastupljenost umirovljeničke i studentske populacije, zaposlenih u javnom sektoru i u privatnim poduzećima, stanovnika većih i manjih naselja, koja brojkom odgovara njihovom postotku u općoj populaciji.

Zašto ispitivanja javnog mnijenja u Hrvatskoj često znaju jako odudarati jedna od drugih ili pak jako 'promašiti izborni rezultat? Kao prvo, u Hrvatskoj se općenito provodi jako malo predizbornih anketa. Za ozbiljnu i sustavnu analizu i iščitavanje rezultata anketa bilo bi sjajno imati bilo češće ankete (tjedni ili dvotjedni ritam), bilo više agencija koje bi ih provodile prema sličnoj ili istoj metodologiji. Nažalost, niti jedno niti drugo nije slučaj.

Usto, u Hrvatskoj se, ponajprije iz financijskih razloga, anketari često oslanjaju na CATI metodu, odnosno računalno podržano telefonsko anketiranje, dok se rjeđe provode terenska ispitivanja ili se pak ona kombiniraju s telefonskim ispitivanjem. U hrvatskom slučaju to zna proizvoditi stanovitu pristranost, odnosno nedovoljnu zastupljenost određenih segmenata biračkog tijela, što u praksi vrlo često znači potpredstavljenost birača desnog centra i desnice. Stoga se upravo iz dijela medijskog spektra koji vrijednosno naginje ovom dijelu političkog spektra mogu čuti optužbe kako su 'ankete lažne' i kako im 'ne treba vjerovati', što dodatno potpiruje rašireni diskurs o 'lažnim vijestima' i uroti mainstream medija 'protiv onoga što narod doista misli'.

Najomiljeniji, najomraženiji? Irelevantno

Pored ovih problema, postoji još nekoliko pogrešaka koje redovito susrećemo u domaćim anketama. Prvo, ispitanike se pita tko im je najomiljeniji, odnosno najomraženiji političar. Ova i ovakva pitanja politički su posvema irelevantna. Puno bi smislenije bilo tražiti ispitanike da na ljestvici od jedan do pet ocijene ključne ministre u Vladi te eventualno istaknu koga bi radije vidjeli na njihovim mjestima. Alternativno, može se paralelno ispitivati ocjena rada premijera s ocjenom spremnosti za premijersku funkciju njegovih glavnih izazivača, tj. šefova najvećih oporbenih stranaka. U dobro osmišljenim anketama ispitanicima se ne sugeriraju odgovori, nego ih se pušta da sami imenuju političare i stranke za koje misle glasovati ili kojima žele dati dobru ocjenu. Za ocjenu rada Vlade relevantno je i u redovitoj anketi priupitati građane kakav stav imaju o nekoj ključnoj njezinoj odluci ili mjeri. Pitanja o tome ide li zemlja u dobrom ili lošem smjeru preopćenita su, a i dovode do pogrešne pomisli kako sve u zemlji nužno ovisi o izvršnoj vlasti.

Na kraju, treba spomenuti kako se ankete o popularnosti stranaka u Hrvatskoj redovito (izuzev nekih anketa pred sâme izbore) provode pod pogrešnom pretpostavkom da je cijela zemlja jedna izborna jedinica. Podatak o tome kako samo četiri ili pet stranaka prelazi pet posto na nacionalnoj razini ne znači nam apsolutno ništa kada je za ulazak u Sabor potrebno osvojiti mandat u jednoj od izbornih jedinica. Na posljednjim izborima koalicija okupljena oko IDS-a s 2,29 posto dobila je tri mandata, a koalicija stranaka Pametno i Za grad s 2,06 posto ostala je izvan Sabora.

Općenito, predizborne je ankete lakše provoditi prilikom natjecanja pojedinačnih kandidata (predsjednički izbori, gradonačelnički i županski izbori), nego listovnog natjecanja. Pored toga, u trenutku provođenja anketa još je nepoznato kako će biti strukturirane koalicijske liste, što, dakako, bitno utječe na konačni rezultat te on može odudarati od onoga što iščitamo iz anketnih rezultata. Stoga valja uvijek biti oprezan i ne preuveličavati utjecaj i značenje anketa, a također treba biti svjestan mogućnosti 'opipavanja bila' i prepoznavanja dugoročnih trendova koje nam omogućavaju ankete.

Što se može iščitati iz anketa?

Premda pojedinačne ankete mogu biti zanimljive kao pokazatelj reakcija građana na pojedine događaje, političke skandale, kadrovske promjene i slično, čitanje anketa u smislu pokušaja predviđanja izbornog ishoda treba provoditi na način da se prione prepoznavanju dugoročnih trendova. U tu svrhu za kraj ovog upisa pripremljene su dvije tablice, temeljene na javno objavljenim anketnim podatcima triju agencija – Promocija plus, Ipsos puls te 2x1 komunikacije – od početka godine do danas. Za rejting stranaka uzete su u obzir samo one stranke koje su u promatranom razdoblju prema anketama imale prosječnu podršku od tri posto. Ova brojka može se učiniti sasvim proizvoljnom. I doista, ne postoji neka čarobna brojka koju bismo trebali koristiti, no prag od tri posto omogućava nam bolju preglednost, tj. neuključivanje previše stranka u tablicu, a istovremeno nam pruža mogućnost da se fokusiramo na rezultate onih stranaka koje neupitno imaju šanse osvojiti barem pokoji mandat – situacija u kojoj bi netko s nacionalnih tri posto uspio baš u svim izbornim jedinicama ostati ispod efektivnog praga (kombinirani učinak praga od pet posto i veličine izborne jedinice) nije odveć vjerojatna. Za rejting kandidata za prvi krug predsjedničkih izbora uzeto je četvero najbolje plasiranih kandidata, jedinih koji su uspijevali prema barem nekim pojedinačnim anketama prijeći deset posto.

Trendovi popularnosti stranaka pokazuju kako je u posljednjih devet mjeseci SDP jasno sustigao HDZ te se sada njihova razlika kreće oko pet posto, zajedno imaju nešto preko pedeset posto, a sve druge političke stranke daleko slabije stoje. Živi zid je u trendu opadanja, a Mostova se biračka podrška polako stabilizira. Nastave li se ovakvi trendovi, SDP može prijeći u vodstvo. Pa ipak, obje glavne stranke mogu se lako naći pred problemom teškog formiranja saborske većine. U takvoj situaciji otvaraju se mogućnosti velike koalicije, ponovne manjinske vlade koju održava niz heterogenih i fragmentiranih aktera u Saboru ili pak ponovna uloga Mosta kao pivotalnog igrača koji daje prevagu u postizbornom koaliranju.

Prema opaženim trendovima popularnosti predsjedničkih kandidata u prvom krugu izbora, aktualna predsjednica i dalje je favoritkinja, no konstantno gubi podršku birača, dok je Zoran Milanović, baš kao i njegova stranka, značajno smanjio razliku prema Grabar Kitarović. Ako se ekstrapolira ovaj trend, nije nemoguće da ju i prestigne, premda se to zasad ne čini toliko vjerojatnim. Najveće oscilacije u podršci birača ima Mislav Kolakušić, zastupnik u Europskom parlamentu koji je ušao u utrku za Pantovčak, a da se nije pojavio u javnosti i rekao dvije-tri o svojoj kampanji. Premda će neki komunikacijski stručnjaci pohvaliti ovakvu lukavu, pritajenu, gerilsku kampanju, ovakav kandidat privlači nestalne, prosvjedne glasove, koji se lako mogu preliti i nekom drugom kandidatu. Usprkos trendu jačanja popularnosti Miroslava Škore, dosadašnji trendovi potvrđuju tezu kako bi se u završnici predsjedničkih izbora trebali ipak naći natjecatelji iz dviju najvećih stranaka.