Ovaj tjedan je na portalu Centra za istraživanje ekonomskih politika (CEPR) objavljen zanimljiv osvrt o tome zašto su se tržišta rada nekih zemalja znatno brže oporavila tijekom krize uzrokovane pandemijom bolesti COVID-19. Pa je tako na uzorku od 45 zemalja, među kojima je i Hrvatska, pokazano da su visoka razina ljudskog kapitala i fleksibilno radno zakonodavstvo omogućili brži oporavak stope aktivnosti radne snage na tržištu rada u razdoblju između drugog tromjesečja 2020. i drugog tromjesečja 2021. Autori zaključuju da je, uz sve novouvedene mjere i programe za nošenje s koronakrizom i očuvanje radnih mjesta, važno u obzir uzeti početne uvjete. A to su, između ostalog, postojeća regulativa na tržištu rada i akumulacija ljudskog kapitala.

A gdje je tu Hrvatska?

Fleksibilizacija zapošljavanja i otpuštanja

U spomenutom osvrtu Hrvatska je i prema indeksu lakoće zapošljavanja i indeksu ljudskog kapitala bila negdje u sredini, ili čak donjoj polovici, među 45 promatranih zemalja. Istraživanje provedeno na primjeru izmjene radnog zakonodavstva u Hrvatskoj pokazalo je da je određena liberalizacija ugovora na neodređeno iz 2014. godine dovela do povećanja ukupne zaposlenosti dok je parcijalna reforma, usredotočena samo na ugovore na određeno, bila štetna jer je potaknula povećanje udjela ugovora na određeno bez povećanja ukupne razine zaposlenosti. Odnosno, upravo je fleksibilizacija zapošljavanja i otpuštanja kod ugovora na neodređeno dovela do povećanja ukupne zaposlenosti. Ipak, prema zadnjim najavama resornog ministarstva oko donošenja novog Zakona o radu, izgleda da se odustalo od daljnje fleksibilizacije radnog zakonodavstva.

Međutim fleksibilizacija radnih odnosa koju zagovara Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) nikako ne ide protiv radnika i njihovih prava; upravo suprotno, dodatnom fleksibilizacijom cilj je zaštititi dobre radnike i njihova prava, omogućiti veću fleksibilnost poslodavcima u poslovanju, čime će se dinamizirati tržište rada, povećati zaposlenost te ojačati konkurentnost cjelokupnog gospodarstva. S obzirom na sve promjene koje se trenutno događaju na europskom, a i globalnom tržištu rada te će još više biti izražene u budućnosti, fleksibilno radno zakonodavstvo preduvjet je da se hrvatskim poslodavcima i radnicima omogući prilagodba stalnim promjenama i omogući ravnopravno sudjelovanje u globalnoj tržišnoj utakmici.

Rad na daljinu

U navedenom osvrtu naglašeno je i da se visokokvalificirani poslovi mogu lakše prilagoditi u vremenu fizičkog distanciranja i mjera zaključavanja, kao što je to slučaj u pandemijskim uvjetima, jer je vjerojatnije da će visokokvalificirani radnici imati fleksibilne radne aranžmane. Ipak, prema nedavno objavljenom istraživanju Eurofounda, u Hrvatskoj je tijekom 2020. tek tri posto zaposlenih uobičajeno radilo na daljinu. Pandemija bolesti COVID-19 donekle je izmijenila i ovaj obrazac pa je tako tijekom 2020. znatno veći udio zaposlenih barem povremeno radio na daljinu - osam posto - dok je prema nekim anketnim istraživanjima provedenim tijekom samog lockdowna taj udio bio i viši.

Tih 11 posto zaposlenih koji su prema službenoj statistici radili na daljinu tijekom 2020. ipak je znatno manje od ukupnog potencijala od oko 34 posto poslova u hrvatskom gospodarstvu koji se, prema spomenutom istraživanju Eurofounda, u Hrvatskoj mogu raditi na daljinu. Na razini EU-a od potencijalno 37 posto zaposlenih koji bi mogli raditi na daljinu tijekom 2020., uobičajeno ili povremeno radilo je gotovo 21 posto zaposlenih. Najnovije istraživanje Svjetskog gospodarskog foruma pak pokazuje da dvije trećine ljudi diljem svijeta želi raditi fleksibilno i nakon što pandemija završi dok je gotovo trećina spremna napustiti trenutni posao ako se bude zahtijevao povratak u urede s punim radnim vremenom.

Dakle radnici žele raditi na daljinu. Radnici žele veću fleksibilnost. Radnici žele mogućnost lakšeg usklađivanja poslovnog i privatnog života. S obzirom na to da je, zbog niza razloga koji, između ostalog, uključuju starenje stanovništva, emigraciju, ali i neadekvatan obrazovni sustav, na hrvatskom tržištu rada prisutan nedostatak radne snage, prilagođavanje poslodavaca zahtjevima radnika za fleksibilnijim oblicama rada je nužno. Ti će procesi u budućnosti biti samo još izraženiji.

A kako na takvu situaciju gleda zakonodavac? Tako da u nacrtu prijedloga Zakona o radu dodatno komplicira i otežava omogućavanje rada na daljinu. U HUP-u smatramo da je kroz zakonske okvire nužno stvoriti uvjete da se ovi instituti primjenjuju na što jednostavniji način, a s ciljem znatnog olakšavanja postizanja i osiguravanja ravnoteže između privatnog i poslovnog života radnika i približavanja svjetskoj praksi.

Time se bavi i projekt o budućnosti rada na daljinu - DEVOTE, a na čelu s HUP-om provode ga Sindikat naftnog gospodarstva (SING) i norveška udruga poslodavaca NHO, uz financijsku potporu Kraljevine Norveške. Cilj projekta jest povećati kapacitete i mogućnosti projektnih partnera u borbi na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini za prava radnika i poslodavaca u uvođenju rada na daljinu te poticanju izmjena i poboljšanja zakonodavstva tripartitnom suradnjom s Ministarstvom rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike (MROSP).

Upravo se idući tjedan održava četvrti, zadnji u nizu, okrugli stol na kojem ćemo pokušati dobiti odgovore na pitanja kao što su: Hoće li se trendovi u organizaciji rada tijekom lockdowna nastaviti i nakon pandemije? Je li moguće organizirati rad na daljinu na obostrano zadovoljstvo radnika i poslodavaca? Kako na izmjene radnog zakonodavstva u pogledu rada na daljinu gledaju poslodavci, kako radnici te što priprema zakonodavac? Kakva su iskustva u drugim zemljama?

Stvaranje preduvjeta za otvaranje novih radnih mjesta je na zakonodavcu

Sigurno je to da nas u veoma bliskoj budućnosti očekuju velike promjene na tržištu rada. Koronakriza je na površinu iznijela ono što je prisutno već neko vrijeme – brz napredak tehnologije i klimatske promjene, uz starenje stanovništva, donose potrebu za promjenom cjelokupne paradigme rada i poslovanja. Prema procjenama McKinseyja, veliki broj radnih mjesta će, zbog automatizacije i trendova koje je potakla pandemija bolesti COVID-19, u narednim godinama u potpunosti nestati, ali će se istovremeno otvoriti približno isti broj potpuno novih radnih mjesta u novonastalim zanimanjima i rastućim industrijama.

To se neće dogoditi samo od sebe. Kako se navodi i u samoj McKinseyjevoj studiji, javne i privatne organizacije te obrazovne ustanove morat će zajedno raditi tijekom razdoblja tranzicije kako bi se ostvario navedeni potencijal. Na zakonodavcu je stvaranje preduvjeta za otvaranje novih radnih mjesta, što se dodatnim zaoštravanjem postojećih propisa nikako ne čini.