Ovog ljeta iznimno visoke temperature su popraćene i iznimno visokim rastom cijene energije. Razloge svi već znamo jako dobro; ruska invazija na Ukrajinu dovela je do dramatičnog povećanja cijene energenata kojeg u Europi trenutno dodatno potpiruje i dugotrajna suša koja smanjuje proizvodnju električne energije iz hidro i nuklearnih elektrana. U srpnju je tako prosječna cijena energije za hrvatska poduzeća bila za čak 82 posto veća u odnosu na isti mjesec prošle godine.

Istovremeno, zadnji raspoloživi podaci iz lipnja sugeriraju da je cijena energije za kućanstva bila za 26 posto veća u odnosu na isti mjesec prošle godine. Ovako visok rast cijena energije, koji se događa paralelno s rastom cijena hrane, prelio se na rast opće razine cijena koji je natjerao nositelje monetarne politike na povećanje kamatnih stopa kako bi se spriječila pojava inflacijske spirale. Od razvijenih zemalja, najagresivnije je reagirala američka središnja banka, čija ekonomija je već ušla u tehničku recesiju, a najsporije europska središnja banka čija ekonomija još uvijek raste.

I tako, u skladu sa onom narodnom da zlo nikada ne dolazi samo, uz veliki tamni inflacijski oblak, sada se nad globalnu ekonomiju nadvio još tamniji recesijski oblak, pa sve češće spominje mogućnost stagflacije, odnosno istovremene pojave inflacije i recesije. Takvu ekonomsku oluju svijet je zadnji puta zabilježio prije više od četiri desetljeća i ona je tada rezultirala potpunom promjenom ekonomske paradigme, odnosna načina promišljanja i provođenja ekonomskih politika. Budućnost će nam tek pokazati hoće li prije četiri desetljeća začeta nova ekonomska paradigma imati adekvatne odgovore za moguću novu stagflaciju. No u sadašnjosti nositelji ekonomskih politika u svim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, suočavaju se sa sve intenzivnijim upozorenjima poduzetnika da oni nisu u stanju izdržati ovako velik rast cijena energije.

Provjerimo stoga koliko su vjerodostojna njihova upozorenja. Za početak treba naglasiti da je u Hrvatskoj od samog početka naše neovisnosti prisutna praksa da povećanje troškova energije u pravilu prevaljuje isključivo na poduzeća, dok se trošak energije za kućanstva vrlo često ograničava bilo direktnim administrativnim ograničavanjima cijena (tamo gdje su cijene pod državnom kontrolom) ili subvencijama. Prilikom ograničavanja cijena ili dodjele subvencije se pri tome uopće ne vodi računa o tome da bogatijim kućanstvima subvencija i ograničavanje cijena uopće ne treba, dok one siromašnije ni dvostruko veća subvencija u uvjetima brzog rasta troškova života uzrokovanog inflacijom neće spriječiti da padnu ispod praga siromaštva. No čini se da naše vlade u pravilu ni u prošlosti, a ni danas, ovakva razmatranja nisu previše zanimala jer su prakse ograničavanja cijena ili subvencije zapravo uvijek bile vatrogasne političke mjere, a ne odraz stvarne brige na učinke značajnog povećanja cijena energenata na ukupnu ekonomsku aktivnost.

Kako u stvarnosti izgleda ovo prevaljivanje cijena energenata na leđa poslovnog sektora najbolje govore podaci o prosječnom porastu cijena energije za poduzeća i za kućanstva u godinama koje su bile obilježene značajnim rastom cijena energenata; 2011., 2012, 2021. i 2022. U 2011. je tako rast cijena energenata za poduzeća je iznosio 16 posto, a svega 2 posto za kućanstva. U sljedećoj godini rast cijena energije u oba sektora ubrzao se za jedan postotni bod, pa je poduzeća plaćala za 17 posto veću cijenu energije, a kućanstva za 3 posto veću cijenu energije u odnosu na prethodnu godinu. No stope rasta cijene energije u te dvije godine nisu ni izbliza toliko dramatične kao stope rasta koje su zabilježene deset godina kasnije.

U 2021. godišnji rast cijena energije kojeg plaćaju poduzeća iznosio je čak 33 posto, dok su kućanstva plaćala samo 3 posto veću cijenu energije. U tekućoj pak godini rast cijena je rekordan za obje kategorije potrošača, ali je jaz među njima i dalje ogroman. Poduzeća stoga u prvih sedam mjeseci ove godine u prosjeku plaćaju za 81 posto veću cijenu energije, a kućanstvima su se u prvih šest mjeseci računi za energiju povećali za 19 posto. Složit ćete se zacijelo da je udarac i na poslovanje poduzetnika i na obiteljske proračune uslijed rasta cijena energije u 2022. ogroman, no teret prilagodbe se barem u ovoj prvoj fazi nalazi na strani poduzetnika.

U drugoj fazi, oni poduzetnici koji imaju dovoljnu koncentraciju tržišne moći će značajnije povećavati svoje cijene, pa će se trošak njihove prilagodbe na više cijene energenata djelomično ili potpuno ipak preliti na kućanstva. Pritom vrijede sljedeća dva pravila; što je veća konkurencija na tržištima na kojima posluju pojedini poduzetnici, to će tim poduzetnicima biti teže podići cijene i tako prebaciti povećani trošak energenata na kućanstva. Isto tako, poduzetnicima je lakše povećavati cijene nužnih dobara koja su sva kućanstva prisiljena kupovati neovisno o njihovoj cijeni, a koja ujedno čine značajno veći udio u potrošačkoj košarici najsiromašnijih kućanstava.

Nemaju naravno ni svi poduzetnici istu strukturu troškova, odnosno nekima rast cijena energije veći, a nekima ipak manji šok. Ukupni korporativni sektor je tako u 2021. na energiju potrošio 21 milijardu kuna, što predstavlja otprilike 5 posto BDP-a i rasli su za 27 posto u odnosu na 2020., što je vrlo blizu statistički zabilježenom rastu cijena energenata od 33 posto u 2021. Ukoliko se nastavi trenutni rast cijena energenata, do kraja godine troškovi poduzetnika za energiju bi mogli dosegnuti i 10 posto BDP-a. Najveće rashode za energiju bilježi prerađivačka industrija (5,8 milijardi kuna), a slijedi sektor prijevoza i skladištenja (4 milijarde kuna). Visoke ukupne troškove bilježe još i građevinarstvo, hoteli i restorani, trgovina te poslovanje nekretninama. No ako pogledamo koji sektori bilježe najveći udio troškova energije u ukupnim poslovnim rashodima, slika izgleda poprilično drugačije. Najveći udio od 10,5 posto bilježi sektor prijevoza i skladištenja, zatim rudarstvo i vađenje (8,7 posto), te hoteli i restorani (5,7 posto). Ti sektori su ujedno i najranjiviji na bilo kakva nagla povećanja cijena energenata.

Njihovu ranjivost možemo opisati i udjelom njihovih troškova za energiju u ukupnoj neto dobiti. U rudarstvu i vađenju su troškovi energije za više od 500 posto veći od ostvarene neto dobiti, u prijevozu i skladištenju za 221, dok u hotelima i restoranima na troškove energije odlazi 72 posto dobiti.

Prema ovim podacima, jako ranjivim se doima i sektor poljoprivrede čija neto dobit je tek nešto malo veća od troškova za energiju. Dobit ili mogući gubitak ovih, ali i poduzetnika iz drugih sektora čije poslovanje također u značajnijoj mjeri ovise o energiji će stoga u 2022. ovisiti o tome koliko će učinkovito ti sektori racionalizirati svoje troškove, koliko će uspješno prebaciti dio povećanih troškova poslovanja na svoje kupce, ali ako bude bilo potrebno, i koliko će intenzivno morati smanjiti investicijsku aktivnost planiranu za ovu i sljedeću godinu. Rezultati njihovih poduzimanja bit će indirektno prepoznati već u ovogodišnjim podacima o ostvarenom BDP-u, no za stvarni direktni učinak ove energetske krize na poslovanje i profitabilnost poduzetnika trebat će, nažalost, pričekati objavu njihovih godišnjih financijskih izvješća za 2022., koja će biti raspoloživa tek za nešto manje od godinu dana. Do tada nam ostaje nadati se da će se rast cijena energije zaustaviti, a ekonomija vratiti (ako je to ikako moguće) u staro pretpandemijsko i predukrajinsko normalno.