Za točno 12 mjeseci i 4 dana, odnosno s prvim danom srpnja 2023. godine, istječe desetogodišnji moratorij koji je onemogućavao državljanima članica zemalja Europske unije da u Hrvatskoj stječu vlasništvo nad poljoprivrednim zemljištem. Hrvatska je, podsjetimo, tijekom pristupanja Europskoj uniji prvotno bila ispregovarala sedmogodišnji moratorij na prodaju poljoprivrednog zemljišta državljanima Europske unije s mogućnošću produljenja na još tri godine.

Motivacija za uvođenje moratorija bila je prevelika razlika između cijena poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj u odnosu na ostatak Europske unije. Ta razlika je naime mogla dovesti do toga da poljoprivrednom zemljištu u Hrvatskoj, uslijed očekivanog otvaranja tržišta i potencijalno velike potražnje za njim uzrokovanom njegovom niskom cijenom, naglo naraste kupoprodajna cijena, što bi onda u konačnici moglo ugroziti profitabilnost poslovanja onih hrvatskih poljoprivrednika koji recimo unajmljuju zemljište ili koji se spremaju na proširenje proizvodnje.

Službeni i prikriveni moratorij

Prvotni moratorij je na zahtjev Hrvatske u 2020. godini produljen na dodatne tri godine, pri čemu je prevelika razlika u cijeni zemljišta između ostalih zemalja članica Unije i Hrvatske opet bila navedena kao jedan od razloga za produljenje moratorija. Cilj moratorija je bio omogućiti Hrvatskoj potrebno vrijeme da sredi stanje poljoprivrednog zemljišta kroz olakšavanje postupka povrata i privatizacije poljoprivrednog zemljišta, sređivanje zemljišnih knjiga, razminiravane i okrupnjivanje poljoprivrednog zemljišta te povećavanje učinkovitosti poljoprivredne proizvodnje, što bi onda u konačnici dovelo i do povećanja cijena poljoprivrednog zemljišta. I premda je prvotni sedmogodišnji moratorij i njegov trogodišnji produžetak odobren kako bi Vlada mogla koncentrirati na provedbu navedenih aktivnosti i tako utjecati na smanjenje razlika između cijena poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj i Uniji, godinu dana pred ukidanje moratorija ta razlika ne da nije smanjena, nego se ona od 2017. naovamo počela povećavati.

Vlada stoga ususret ukidanju moratoriju reagira vatrogasnim mjerama koje bi valjda za posljedicu trebale imati usporavanje prodaje poljoprivrednog zemljišta u bescjenje strancima jednom kada moratorij istekne, pa u veljači ove godine u Sabor upućuje izmjene i dopune Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Sabor izmjene i dopune ovog zakona usvaja u svibnju, a kao najveća novina Zakona ističe se odredba koju možemo proglasiti novim prikrivenim moratorijem - poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj naime više nitko neće moći prodati ako ga najprije ne ponudi državi, odnosno Ministarstvu poljoprivrede po tržišnoj cijeni.

Poljoprivreda najzapušteniji sektor

Kako smo se našli u situaciji da moramo administrativnim mjerama ograničavati normalne tržišne aktivnosti poput neometane kupoprodaje poljoprivrednog zemljišta svih državljana bilo gdje unutar Europske unije koje su, da stvar bude zanimljivija, zagarantirane europskom pravnom stečevinom? Tako da nismo poduzimali ništa. Odnosno tako da smo dopustili da poljoprivreda bude uvjerljivo najzapušteniji ekonomski sektor u državi, zbog čega smo uludo protratili desetogodišnji moratorij koji je trebao biti iskorišten za unaprjeđivanje stanja poljoprivrednog zemljišta i povećanje učinkovitosti poljoprivredne proizvodnje s krajnjom svrhom povećanja cijena poljoprivrednog zemljišta i zaštite domaće poljoprivredne proizvodnje.

Prije pandemije, kada su tek rijetki poljoprivredu proglašavali strateškom djelatnošću i kada je raspoloživost poljoprivrednih proizvoda iz uvoza bila neupitna, ovaj propust se možda i nije činio tako velikim grijehom protiv održivosti jedne zemlje. No nakon pandemije, a posebice sada kada cijene hrane zbog rata u Ukrajini i drugih disrupcija na svjetskim tržištima nezadrživo rastu i kada nam se prijeti njezinim nestašicama, Vladino desetogodišnje poljoprivredno nečinjenje može imati ipak malo ozbiljnije posljedice.

Jaz između cijena u Hrvatskoj i EU se povećava...

Koje su uopće cijene poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj? Prema Eurostatovim podacima, hektar obradivog poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj je u 2020. vrijedio 3.440 eura. Hrvatska je ujedno zemlja članica Unije sa najnižom prosječnom cijenom hektra poljoprivrednog zemljišta. Cijenu manju od 4 tisuće eura po hektru, ali i dalje veću od cijene u Hrvatskoj, bilježe još i Estonija te Slovačka. Istovremeno, prosječna cijena hektra obradivog zemljišta u ostalim zemljama članicama Unije je iznosila 13,2 tisuće eura. U starim zemljama članicama Unije hektar obradivog poljoprivrednog zemljišta je pak vrijedio više od 18 tisuća eura, dok je u novim zemljama članicama on vrijedio u prosjeku 7,8 tisuća eura.

Ono što posebice zabrinjava jest da se od 2017. godine pa naovamo jaz između cijena poljoprivrednog zemljišta u Uniji i u Hrvatskoj povećava, iako je cilj desetogodišnjeg moratorija bio smanjenje tog jaza. U 2017. je tako hektar poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj bio za 72,3 posto jeftiniji u odnosu na prosjek ostatka Unije, dok je u 2020. taj isti hektar bio 74 posto jeftiniji u odnosu na ostatak Unije. Situacija je još gora ako usporedimo cijene poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj u odnosu na nove zemlje članice Unije iz kojih se zbog njihove blizine može očekivati i intenzivnija potražnja za hrvatskim poljoprivrednim zemljištem. U 2017. hrvatsko poljoprivredno zemljište je bilo za 48 posto jeftinije od prosjeka nove zemalja članica, a u 2020. to isto zemljište je bilo 56 posto, odnosno za 8 postotnih bodova, jeftinije u odnosu na nove zemlje članice.

...jer se poljoprivredna proizvodnja smanjuje

Otkud uopće ovako velike razlike u cijenama poljoprivrednog zemljišta? Cijena bilo kojeg oblika imovine je uvijek rezultat prihoda (odnosno novčanih tijekova) koje je taj oblik imovine u stanju generirati u sadašnjosti i budućnosti. Stanovi su stoga u Hrvatskoj relativno skupi u odnosu na europski prosjek jer oni zbog njihovog korištenja u svrhu turističkog najma generiraju velike i slabo oporezovane sadašnje i (očekivane) buduće prihode. Poljoprivredno zemljište je pak u odnosu na ostale zemlje članice Unije izrazito jeftino jer ono nije u stanju generirati adekvatne tekuće ni buduće prihode, što zbog činjenice da je neuređeno, a što zbog činjenice da nam je poljoprivredna proizvodnja neučinkovita.

Primjerice, u 2021. godini proizvodnja žitarica je bila 15 posto manja u odnosu na rekordnu 2009. godinu, proizvodnja ostalih poljoprivrednih proizvoda 18 posto manja, dok je proizvodnja stoke smanjena za čak 23 posto. Strategija razvoja poljoprivrede do 2030. navodi neke od razloga za ovakvo loše stanje: 'Većinu hrvatskih poljoprivrednika karakterizira niska produktivnost, loše vođenje poslovnih evidencija, slabo planiranje i vođenje poslovanja, nedovoljno osiguranje i slaba povezanost s vrijednosnim lancem te ih se, od strane komercijalnih kreditnih institucija, percipira kao visokorizična i slabo isplativa ulaganja čime im je pristup kapitalu za financiranje investicija ograničen. Nedostatak ulaganja u kapital, tehnologiju, istraživanje i razvoj dodatno koči produktivnost.'

Cijena zemljišta raste zbog izravnih plaćanja

U uvjetima u kojima se poljoprivredna proizvodnja smanjuje, potražnja za poljoprivrednim zemljištem i rast njegovih cijena u Hrvatskoj su gotovo sigurno podržani činjenicom da je vlasništvo poljoprivrednog zemljišta (ili dokaz o njegovom najmu) dovoljna osnovica za ostvarivanje izravnih plaćanja, odnosno isplatu poljoprivrednih poticaja. Naime, čak 85 posto izravnih plaćanja u poljoprivredi u Hrvatskoj se odnosi na proizvodno nevezana plaćanja, pri čemu su izravna plaćanja činila čak 37,8 posto neto dodane vrijednosti koju su ostvarili hrvatski poljoprivrednici, dok u Europskoj uniji taj udio iznosi 26,5 posto. Izravna plaćanja za hrvatsku poljoprivredu koja bi u razdoblju od 2021. do 2027. trebala iznositi 2,5 milijardi eura, stoga ne samo da ne potiču proizvodnju jer se ona kontinuirano smanjuje, nego ona čine i značajniji dio dohotka hrvatskih poljoprivrednika u odnosu na prosječnog europskog poljoprivrednika koji se financira iz dobiti od poljoprivredne proizvodnje. Izravna plaćanja međutim zbog činjenice da je vlasništvo nad zemljištem osnovica za isplatu plaćanja ujedno služe kao snažan generator potražnje za poljoprivrednim zemljištem.

Pravo prvokupa nije rješenje

U takvim uvjetima nije stoga izvjesno da će Vladin prikriveni moratorij na prodaju poljoprivrednog zemljišta strancima pridonijeti poboljšanju stanja u poljoprivredi. Jedna administrativna mjera naime ne može nikako nadoknaditi ni hrabrost potrebnu za suprotstavljanje interesnim skupinama u poljoprivrednom sektoru, a ni dugogodišnji trud i rad potreban da se poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj uspostavi na zdrave, učinkovite i održive temelje. Također, država se u dosadašnjem razdoblju pokazala kao prilično loš vlasnik vlastitog poljoprivrednog zemljišta, koji nije bio u stanju ni naplatiti prihode od vlastitog zemljišta danog u zakup, a kamoli ga recimo okrupniti. Država se također, ako je suditi po podacima o obujmu poljoprivredne proizvodnje i cijenama poljoprivrednog zemljišta, pokazala nesposobnom i za sređivanje stanja poljoprivrednog zemljišta i povećanja učinkovitosti poljoprivredne proizvodnje.

Drugim riječima, koliko god domoljubno izgledalo na prvi pogled, pravo prvokupa poljoprivrednog zemljišta neće pridonijeti poboljšanju stanja u poljoprivredi. Baš suprotno, sudeći po dosadašnjim rezultatima državnih poljoprivrednih politika, ako se država doista bude odlučivala na te prvokupe, stanje u poljoprivrednoj proizvodnji će vjerojatno postati samo još gore. A nama, s obzirom na globalnu situaciju sa ponudom i rastom cijena poljoprivrednih proizvoda nasušno više nego ikada do sada treba da stanje u poljoprivrednoj proizvodnji čim prije postane puno, puno bolje.