Turizam je, nema u to nikakve sumnje, najvažnija hrvatska ekonomska grana. U 2019. godini izravno je generirao 11,8 posto ukupno ostvarenog BDP-a. U usporedbi s drugim zemljama, u koju ne uključujemo tri egzotične otočne zemlje da ne bismo uspoređivali kruške i jabuke, turizam je generirao veći udio u BDP-u samo u Macau, specifičnom po kockarskom turizmu, te u Španjolskoj.

Rekordima međutim tu nije kraj. Prihodi od turizma tako su u 2018. i 2019. godini iznosili čak 18,3 i 21 posto BDP-a. U 2020. i 2021. smanjeni su doduše na 8,9 i 15,8 posto BDP-a zbog negativnih učinaka pandemije na turističku potražnju, no čak i tako smanjeni prihodi od turizma u dvjema pandemijskim godinama i dalje su bili, kad se izraze kao udjel u BDP-u, uvjerljivo najveći u Europskoj uniji.

Nadalje, kada se zbroje aktivnosti svih djelatnosti koje ili u potpunosti ili djelomično servisiraju turističku potražnju, njihova dodana vrijednost čini čak četvrtinu ukupne dodane vrijednosti koju ostvaruju sve ekonomske grane u Hrvatskoj. I baš zbog svega navedenoga, kad svjetska turistička potražnja dobije prehladu, hrvatska ekonomija završi na respiratoru; što se najbolje vidjelo po rekordno velikom padu BDP-a u Hrvatskoj u prvoj godini pandemije, kad je zbog epidemioloških mjera turistička aktivnost bila krajnje ograničena.

Koji su pozitivni učinci turizma?

Ovako velik utjecaj koji ostvaruje turizam na našu ekonomiju ima mnoge pozitivne učinke. Turizam osigurava financijsku opstojnost mnogih hrvatskih obitelji, generira dodanu vrijednost, BDP i zaposlenost, stimulira investicije u infrastrukturu i turističke objekte, stvara novu mogućnost za razvoj u jedinicama lokalne samouprave u primorskom i dalmatinskom zaleđu, u kojima je ekonomska aktivnost bila gotovo zamrla, te pridonosi, što izravno, što neizravno, aktivnosti drugih ekonomskih grana u turističkim destinacijama, ali i u čitavoj zemlji. Zbog svega navedenog, svake godine svi mi tijekom ljetnih mjeseci prisiljeni smo sudjelovati, htjeli mi to ili ne, u brojenju turističkih dolazaka i noćenja. A krajem godine onda se još skoro pa pobožno iščekuje da Hrvatska narodna banka (HNB) objavi procjenu prihoda od turizma u trećem tromjesečju te godine. Nije to ništa čudno, ipak su nama te brojke, za razliku od drugih razvijenijih država koje nisu ovisne o njemu, okosnica pitanja biti ili ne biti.

No u toj našoj turističkoj brojalici turističkih pluseva, čini se, uvijek iznova zaboravljamo da plusevi u životu uglavnom dolaze i uz neke minuse. Lice turizma tako nas stalno zanima i stalno ga opsesivno analiziramo, što i nije čudno kada pogledamo koliko ljudi i kompanija izravno ili neizravno ovisi o njemu. No naličjem turizma uglavnom se ne želimo baviti, iako se njegov ukupan doprinos na društvo može procijeniti tako da procijenimo i usporedimo sve, kako ekonomske, tako i šire društvene koristi i troškove. Drugim riječima, da bismo znali stvarni utjecaj turizma na našu zemlju, treba nam društvena bilanca koja bi popisala sve njegove pluseve i sve minuse, nakon čega tek možemo podvući crtu i zaključiti nešto o neto učinku turizma na društvo i ekonomiju.

A koji su negativni učinci turizma?

Zasad se čini da tu crtu na vjerodostojan način, procjenjujući ekonomske i društvene troškove turizma, podvlače samo znanstvenici. Analiza Instituta za turizam pokazuje da intenzivan razvoj turizma negativno utječe na spremnost maturanata da upisuju fakultete, što znači da turistički razvoj negativno utječe na kvalitetu ljudskog kapitala. Drugim riječima, što se više bavite turizmom, manje ćete biti skloni ulagati u vlastito obrazovanje. U analizi se zaključuje i da bi iz tog razloga dugoročni oportunitetni troškovi naslanjanja na rast zasnovan na turizmu mogli biti izuzetno visoki. Takav zaključak posve je opravdan i treba ga učestalo ponavljati u nadi da će se zalijepiti za kolektivnu svijest.

Jer upravo je kvaliteta ljudskog kapitala ključan čimbenik ekonomskog razvoja zasnovanog na razvoju uslužne ekonomije. Naime iz naše Nacionalne razvojne strategije i više je nego vidljivo da je Hrvatska izabrala mukotrpan razvojni put zasnovan dominantno na uslužnim djelatnostima. A da bi taj put bio uspješan, Hrvatska treba inzistirati na što kvalitetnijim institucijama i na što kvalitetnijem ljudskom kapitalu. Mukotrpnost takvog razvojnog puta, ako je suditi po analizi Instituta za turizam, bit će dodatno intenzivirana nemotiviranošću onih koji žive od turizma da se obrazuju.

Kako turizam utječe na promjenu ekonomske strukture?

Analiza Ekonomskog instituta, Zagreb dokazuje da turistička aktivnost izravno utječe na povećanje stope razbojstava i krađa, i to posebice u priobalnim područjima zemlje. Turizam nepovoljno utječe i na pojavu novih brzorastućih poduzeća u Hrvatskoj. Brzorastuća poduzeća su sva ona poduzeća koja u uzastopnom trogodišnjem razdoblju ostvare godišnje stope rasta prihoda preko 20 posto. Ona se obično smatraju katalizatorima ekonomskog rasta i razvoja te se u mnogim svjetskim gospodarstvima na njih odnosi i do 50 posto novih radnih mjesta u uslužnom sektoru. Analiza napravljena u sklopu istraživačkog projekta Hrvatske zaklade za znanost TOURCRO pokazuje da je u jedinicama lokalnih samouprava u kojima je turistička aktivnost intenzivnija, a pogotovo u jedinicama u kojima je turistička sezona izraženija, manje brzorastućih poduzeća.

Štetnost kratke turističke sezone

U sklopu istog istraživačkog projekta objavljena je i analiza utjecaja turističke aktivnosti na priuštivost stanovanja stanovnika u lokalnim jedinicama. I ovdje je turistička aktivnost dežurni zlikovac, pa što je turistička aktivnost u lokalnoj jedinici intenzivnija, odnosno što je lokalna jedinica ranjivija na turističku aktivnost, to je priuštivost stanovanja za lokalno stanovništvo u prosjeku manja. Kao i kod prethodnog utjecaja turizma na formiranje brzorastućih poduzeća, i ovdje je učinak kratke i izražene turističke sezone onaj aspekt turističke aktivnosti koji daje najveći negativan doprinos smanjenju priuštivosti stanovanja. Može se očekivati da je razlog za to činjenica da u lokalnim jedinicama s izraženijom turističkom sezonom dominira privatni, a ne hotelski smještaj, a privatni smještaj naprosto ne pridonosi u tolikoj mjeri ni razvoju destinacije ni njezine ekonomije, istodobno smanjujući ponudu stambenog prostora za lokalno stanovništvo i radnu snagu koja radi u turističkoj industriji te čineći stambeni prostor manje priuštivim.

Ovo su dakako samo neki od novijih nalaza koji indiciraju da negativno naličje turizma moramo početi razmatrati jednako ozbiljno, jer dok neke društvene skupine od turizma imaju samo koristi, druge ostvaruju troškove. U takvim uvjetima sasvim je moguće da turizam pridonosi generiranju još većih ekonomskih nejednakosti, odnosno da pridonosi povećavanju jaza između najbogatijih i najsiromašnijih regija i građana naše zemlje. Ne manje važna je i činjenica da on izmjenjuje ekonomsku strukturu zemlje čineći ju manje konkurentnom. To se događa bilo uslijed pada kvalitete ljudskog kapitala, bilo zbog njegovog nepovoljnog utjecaja na stvaranje brzorastućih poduzeća. Može se tako očekivati da u duljem roku istisne proizvodne djelatnosti iz jedinica lokalne samouprave sklonih turizmu, no tu tezu tek treba znanstveno potvrditi.

Održivi, a ne intenzivni turizam

Zaključno treba reći da je Hrvatska vrlo vjerojatno već dosegnula svoj maksimum u smislu apsorpcije turističke potražnje. S ukupno 0,26 turističkih postelja po stanovniku, uvjerljiv smo rekorder među mediteranskim zemljama kad je u pitanju koncentracija smještajnih kapaciteta.

Nije nebitno ni to da našu zemlju pritom karakterizira vrlo nepovoljna struktura smještajnih kapaciteta, pa se od ukupnog broja postelja u pretpandemijskoj 2019. na privatni smještaj odnosilo čak 61,3 posto, što je gotovo dva puta veće nego u Italiji, Grčkoj i Španjolskoj.

Istodobno, Hrvatska je mediteranski rekorder i po intenzitetu turističke potražnje s ostvarenih 22,4 turistička noćenja po stanovniku. To znači da turistička aktivnost već sada u mnogome previše opterećuje i prostor, i okoliš, i infrastrukturu, i kvalitetu života stanovništva koje se ne bavi turizmom. Nije li stoga krajnje vrijeme da povedemo brigu i o negativnom naličju turističke aktivnosti? Nije li došlo vrijeme da doista procijenimo i koristi i troškove od turizma, podvučemo crtu i iznađemo načina da turističku aktivnost od kratkoročno intenzivne učinimo dugoročno održivom?