Življenje, poslovanje, upravljanje, a na kraju krajeva i liječenje preko veze i mimo institucija, koje bi nas u tim aktivnostima trebale podržavati, temeljni je razlog zbog kojeg Hrvatska i ekonomski i društveno stagnira. Iako načelno imamo institucije i iako u Europsku uniju nismo ni mogli ući dok toj istoj Uniji nismo dokazali da su nam institucije navodno zadovoljavajuće kvalitete, u brojnim životnim neprilikama postane očito kako u institucionalna rješenja ne vjeruje nitko. U njih ne vjeruju čak ni oni koji u njima rade i koji bi trebali najviše držati do njihove kvalitete i njihove vjerodostojnosti.

Ono u što se pak vjeruje jesu neformalna rješenja po sistemu druge narodne uzrečice - uzdaj se u se i u svoje kljuse. No dobro, možda ne baš u kljuse, već u neformalnu mrežu vlastitih veza i poznanstava koja se održava zlu ne zatrebalo. I baš zato su naši građani pohitali da pomognu ljudima nastradalima u potresu na Baniji - srce im je bilo na pravom mjestu, a nisu vjerovali da će relevantne institucije pružiti odgovarajuću pomoć nastradalima. I baš zato je moguće da se prvo cijepe uglednici umjesto onih kojima cijepljenje može činiti razliku između života ili smrti - jer neformalna rješenja u Hrvatskoj uvijek nadilaze doseg onih institucionalnih.

Prevaga neformalnog uređenja nad onim institucionalnim naš je toliko duboko ukorijenjen društveni problem te je do te mjere postao dio našeg svakodnevnog života da ga više ni ne doživljavamo kao problem. On je postao dio našeg mentaliteta i kolektivnog DNK. I tako neprimijećen funkcionira dok god on u nekoj novoj prilici ili neprilici ne eksplodira u svoj punini svog samoporažavajućeg jada. A pojave cijepljenja preko veze upravo su to, najnoviji i duboko ražalošćujući dokaz jada hrvatske svakodnevnice saplete u raznovrsna neformalna uređenja temeljena na osobnim vezama i poznanstvima, umjesto na predvidivim i transparentnim institucionalnim rješenjima. Ne treba nas stoga čuditi ni cijepljenja raznoraznih uglednika 'viškom' cijepova, ni šefica županijskog zavoda za javno zdravstvo koja se ne libi javno priznati da je osobno pozvala župana koji nije bio na redu da se cijepi, ni organizirano kolektivno cijepljenje preko veze u Karlovcu, ni ravnatelj zagrebačkog Nastavnog zavoda za javno zdravstvo koji sređuje cijepljenje bivšem ministru financija i uz to još konstatira da 'to nije nikakav big deal'.

Cijepljenje preko reda jest very big deal

Bez obzira na to u što vas pokušali uvjeriti, cijepljenje preko reda zaista je very big deal. Naime ako institucije ne odrade svoj posao ni onda kada su u pitanju ne jedan, ne nekoliko, nego ni ne znamo koliko ljudskih života potencijalno ugroženih zbog cijepljenja preko reda, možemo samo zamisliti što se događa u nekim drugim prilikama. Recimo, u prilikama kada institucije moraju donijeti odluke koje će nekome materijalno pogodovati, a nekom štetiti, a da pri tome te odluke nisu pitanje života ili smrti. Recimo, zaposliti malog preko veze u državnoj službi ili, još bolje, u javnom poduzeću, u kojem su plaće veće. Ili utjecati preko veze na suca kako bi ishodili povoljan ishod sudskog procesa. Ili si preko veze srediti ispit na faksu, ubaciti dijete u javni vrtić, ostarjelog roditelja u javni starački dom, dogovoriti operativni zahvat u bolnici, dobiti državno poljoprivredno zemljište u zakup, koncesiju za ležaljke i suncobrane na plaži, subvenciju za uzgoj krastavaca i tako dalje. Popis je zbilja dugačak i, vjerujem, svima nama dobro poznat. No nemojte misliti da popis staje na ovim svakodnevnim životnim i poslovnim problemima.

Može se zasigurno preko veza utjecati i na čitavo društvo ili ekonomiju. Primjerice, na zakonska i regulatorna rješenja koja prelijevaju javni novac u privatne džepove ili koja omogućuju različitim gospodarskim interesima značajne financijske uštede nauštrb zdravlja ljudi i zaštite okoliša. Može se, kako smo imali prilike vidjeti, preko veze sudjelovati i u pisanju zakona, da bi se zatim, nakon što se on donese, obilato zaradilo na konzultantskim uslugama vezanima za provedbu tog istog zakona. A može se i, što smo nedavno također imali prilike vidjeti, u podrumskim klubovima preko veze dogovarati javna nabava te vršiti isplata novca. Dakako, koruptivnog karaktera.

I dok ćemo možda biti u napasti da sređivanje preko veze pregleda u bolnici, upisa djeteta u vrtić ili roditelja u starački dom proglasimo opravdanim 'preživljavanjem na hrvatski način', za koruptivne procese u javnoj nabavi i pogodovanje u zakonskim rješenjima određenim interesnim skupinama bez problema reći ćemo da je to kriminal proizašao iz duboko ukorijenjenog klijentelizma i ortačkog kapitalizma. I očito ne vidimo, ili ne vidimo dovoljno jasno, to da klijentelizam i sređivanje mjesta u vrtićima i staračkim domovima uključuje i cijepljenje preko reda kao posebno sramotan oblik te da on zapravo samo kulminira u korupcijskim aferama u kojima se javni novac prelijeva na nezakonit način u privatne džepove. Na toj kulminacijskoj nacionalnoj razini klijentelizma, koji onda zovemo i ortački kapitalizam, priprosta matematika uz primjenu vrlo konzervativnih procjena sugerira nam da se u četiri godine političkog ciklusa samo iz javnih poduzeća preko procesa javnih nabava na ime korupcije izvuče minimalno 740 milijuna kuna.

Dakle na toj nacionalnoj razini, nakon brojnih korupcijskih afera, svima je valjda postalo jasno da je to neformalno društveno uređenje, ono koje zaobilazi institucije te koje neformalnim putem omogućava političkoj eliti i s njom povezanim interesnim skupinama kontrolu i preraspodjelu nacionalnih resursa, vrlo štetna pojava.

Lice i naličje istog neformalnog društvenog uređenja

No to neformalno društveno uređenje jednako je štetno i u svojim partikularnijim, ali istovremeno puno raširenijim oblicima koje ćemo okarakterizirati kao preživljavanje, jer ne samo da potvrđuje nacionalni mentalitet i temeljna pravila klijentelizma i ortačkog kapitalizma, nego i kooptira širok sloj stanovništva koje također, u nekom trenutku, od svoje vlastite neformalne mreže može imati neke koristi. U takvim uvjetima, bez obzira na dobro poznatu hrvatsku kuknjavu zbog lošeg stanja u državi, ne postoji ni politička volja ni široka podrška birača za ikakve promjene, a posebice radikalne reforme koje su potrebne Hrvatskoj da se izvuče iz gliba u koji je zapela.

I ne manje važno, iz takvog neformalnog društvenog i ekonomskog uređenja najčešće su isključeni upravo najranjiviji slojevi društva, oni bez minimalno potrebnog socijalnog kapitala za snalaženje u tom neformalnom uređenju, a koji bi od institucionalnih rješenja trebali imati najveću relativnu korist. Ti će ujedno biti prvi koji će svoju sreću potražiti u nekoj drugoj zemlji s uređenijim institucijama, u kojima će moći lakše nego u rodnoj zemlji ostvariti svoja zakonom zagarantirana prava.

Drugim riječima, cijepljenje preko reda i ortački kapitalizam lice su i naličje istog prevladavajućeg neformalnog društvenog uređenja. To neformalno uređenje kroz čitav niz nepisanih pravila kodificira zakon jačeg, odnosno zakon onog s više značajnih brojeva mobilnih telefona u imeniku, a sve sa svrhom osiguravanja i prisvajanja koristi koje tom jačem u normalno uređenim društvima vrlo vjerojatno ne bi pripale jer bi ih preraspodjeljivale institucije po unaprijed poznatim zakonima i pravilima. Jednom će korist biti cjepivo, drugi put stotine milijuna kuna izvučenih kroz koruptivne aktivnosti, no i jedno i drugo podjednako je dio iste toksične spirale hrvatskog propadanja. Spirala koja združuje različita, naoko beznačajna, no svejedno neprihvatljiva partikularna ponašanja poopćava ih do razine velikih korupcijskih afera i od njih stvara degradirajuće nacionalne trendove.

Što će reći glasači nakon šok-terapije

Ima li nam uopće spasa? Ima! No zbog dugogodišnje prakse potvrđivanja nadmoći neformalnog uređenja nad onim institucionalnim razina nepovjerenja građana u institucije toliko je visoka da se ne može očekivati kako će se ovaj problem početi rješavati ispravljanjem partikularnih ponašanja građana. Riba smrdi od glave, pa se u ovom slučaju treba i čistiti od glave. To pak znači da su političari oni koji moraju preuzeti odgovornost za to da se u ovoj tri desetljeća staroj državi konačno ustoliči istinski funkcionalno institucionalno uređenje i zamijeni ovaj kolektivni neformalni lov u mutnom.

Političari moraju to napraviti i vođenjem drugih vlastitim uzornim primjerom te provedbom javnih politika usmjerenih na jačanje institucionalnog okvira, vraćanjem povjerenja građana u institucije i bespoštednom borbom protiv korupcije i klijentelizma na svim razinama. Slučajevi poput cijepljenja preko veze mogu stoga biti iznimno korisni jer pomažu tome da na pomalo šokantan način osvijestimo što je to ključni problem naše države i glavni razlog za njezino ekonomsko zaostajanje. A dok god se glasači ne osvijeste u dovoljno velikoj mjeri, političke stranke neće biti motivirane ozbiljnije se pozabaviti tim problemom. Dugačak je to i neizvjestan put do zdravijeg i uređenijeg društva, no barem ne možemo reći da nemamo dovoljno motivirajućih povoda da učinimo prvi korak.