Da nam je netko u tadašnjoj atmosferi pozamašnog pesimizma i iscrpljenosti dugotrajnom recesijom kojim slučajem rekao kako će situacija na tržištu rada izgledati samo sedam godina kasnije, lako je moguće da bi bio proglašen ludim ili optužen za konzumaciju čaja od bunike.

Naime samo sedam godina kasnije, koncem 2022., stopa nezaposlenosti stropoštala se na 6,8 posto, a broj nezaposlenih bio je identičan broju radnih dozvola odobrenih stranim državljanima - 124 tisuće.

Ono za što smo u 2015. mislili da je moguće samo u ludilu intenziviralo se početkom ove godine. Trenutno je nezaposleno tek nešto više od 100 tisuća ljudi i sasvim je izvjesno to da će u sljedećih nekoliko mjeseci Hrvatska prvi put u svojoj povijesti imati peteroznamenkasti broj nezaposlenih.

Istovremeno je slobodno 25 tisuća radnih mjesta, a do sredine travnja već je odobreno 47 tisuća dozvola za rad strancima, što je porast od 57 posto u odnosu na prethodnu godinu. Ako se broj dozvola nastavi povećavati istim tempom, u Hrvatskoj će do kraja ove godine biti izdano čak 180 tisuća radnih dozvola za strance, što ujedno znači da će svaki deseti radnik u našoj zemlji biti stranac, a sve učestalije ti strani radnici nisu državljani zemalja regije. Oni koji žive u većim urbanim sredinama ili na obali sasvim sigurno uočili su to da sve veći broj taksista, dostavljača, građevinskih radnika, konobara i prodavača dolazi iz azijskih zemalja, a službeni podaci sugeriraju da je udio radnih dozvola koji se odnosi na državljane azijskih zemalja dosegnuo gotovo 40 posto.

Ovakvi trendovi predstavljaju ogromnu promjenu za Hrvatsku. I to ne samo ekonomsku, nego i društvenu promjenu. Otkako su 2020. ukinute kvote za uvoz stranih radnika, zemlja koja je i rasno, i etnički, i religijski vrlo homogena te praktički nema nikakvo institucionalno iskustvo s integracijom imigranata bilježi val useljenika, a to se što zbog naše demografske situacije, što zbog istovremenog trenda iseljavanja domicilnog stanovništva u bogatije europske zemlje, sasvim sigurno neće tako skoro zaustaviti. Našem tržištu rada naprosto trebaju novi ljudi spremni raditi. Bazeni radne snage zemalja u regiji su ispražnjeni, neaktivno stanovništvo u Hrvatskoj očito i dalje nije motivirano za rad, a ponuda domaće radne snage sve je manja zbog negativnih demografskih trendova i iseljavanja. U godinama pred nama stoga nas u javnoj domeni očekuju rasprave o radnim i životnim uvjetima imigranata, one koje u gotovo tri i pol desetljeća neovisnosti nismo još vodili.

Očekuje nas i prvi pravi test toga koliko smo kao društvo tolerantni prema onima drugačijima od nas. Očekuju nas i institucionalni pokušaji rješavanja problema integracije imigranata koje do sada nismo imali, niti znamo kako ih riješiti. Na kraju krajeva, te probleme ne mogu riješiti i mnoge institucionalno iskusnije i bogatije europske zemlje ni nakon desetljeća pokušavanja. Nedavni skup radnika iz Nepala u Zagrebu, koji se žale na robovlasničke uvjete rada, te novinski natpisi o rasističkim napadima na imigrante i praksama agencija koje posreduju pri zapošljavanju stranih radnika samo su prve laste koje navješćuju ono što očekuje naše društvo u nadolazećim godinama, u kojima će se useljenički val samo pojačavati, a broj useljenika koji će se trajnije nastanjivati u Hrvatskoj samo povećavati.

A da će se nastaviti trend useljavanja radnika, jasno je i iz najava Ministarstva unutarnjih poslova o promjeni zakonskog okvira s ciljem pojednostavljenja i ubrzanja procedura zapošljavanja stranih radnika te omogućavanja njihovog trajnijeg rada u zemlji. Između ostalog, planira se produljenje roka važenja radne dozvole za strane radnike s jedne na tri godine te produljenje dozvola za sezonski rad u poljoprivredi i turizmu sa sadašnjih šest na maksimalnih devet mjeseci. Za hrvatske poslodavce, koji se već sada suočavaju s nedostatkom radne snage u mnogim djelatnostima, ovo je dobra vijest. No tek treba vidjeti hoće li to biti dobra vijest i za hrvatske radnike.

Naime osnovna ekonomska logika nalaže da bi povećanje ponude radne snage trebalo smanjiti cijenu rada, što znači da bi povećan uvoz radne snage trebao dovesti ili do smanjenja plaća ili barem do smanjenja pritisaka za njihovo povećanje. Stvari dakako nisu tako jednostavne jer se istodobno uz uvoz radne snage u Hrvatskoj događa odljev domicilne radne snage u bogatije europske zemlje, a zbog starenja stanovništva broj onih koji odlaze u mirovinu i samim time postaju radno neaktivni veći je od broja onih koji tek ulaze na tržište rada nakon što su završili obrazovanje. Nije nebitno ni to konkurira li uvezena radna snaga za ista radna mjesta kao i domaća ili se ona zapošljava u onim profesijama u kojima ne postoji ponuda domaće radne snage. S obzirom na intenzivan proces iseljavanja iz Hrvatske, nije nebitno ni to smanjuje li uvozna radna snaga trajno razinu plaća ljudi onih zanimanja koji se trenutno intenzivno iseljavaju iz zemlje, jer se u tom slučaju umanjuje vjerojatnost da se jednog dana i vrate.

Utjecajno meta-istraživanje, objedinivši rezultate desetine istraživanja utjecaja uvoza radne snage na razinu plaća, zaključilo je da povećanje udjela uvozne u ukupnoj radnoj snazi za jedan postotni bod u prosjeku smanjuje nacionalnu razinu plaća za 0,12 posto. Ako ovu procjenu primijenimo na Hrvatsku, mogli bismo zaključiti da bi prosječna plaća u Hrvatskoj u razdoblju od 2015. do 2022. rasla za otprilike jedan posto više da nije bilo uvoza radne snage. Ovdje govorimo, naravno, o promjeni prosječne nacionalne plaće, no valja zapamtiti da će potencijalno veći učinak uvoza radne snage na smanjenje plaća biti zabilježen u onim djelatnostima u kojima se strana radna snaga najčešće zapošljava, a manji ili nikakav u djelatnostima u kojima nema takvog zapošljavanja.

Isto istraživanje sugerira da se plaće u Europskoj uniji više smanjuju zbog uvoza radne snage nego što je to slučaj, recimo, u Sjedinjenim Američkim Državama. Također, što je zemlja geografski manja i što je manja mobilnost radne snage unutar nje, smanjenje plaća uslijed uvoza radne snage bit će veće. S obzirom na to da je Hrvatska geografski mala članica Europske unije i s obzirom na to da je mala unutrašnja mobilnost naše radne snage, moguće je da je učinak uvoza radne snage na potencijalno smanjenje plaća u zemlji veći no što bi to sugerirale procjene iz spomenutog meta-istraživanja. No to sa sigurnošću nećemo znati dok god ne provedemo istraživanja na hrvatskim podacima. Međutim, s obzirom na snažan rast zapošljavanja stranaca koji su spremni raditi za nadnice za koje hrvatski radnici više ne žele raditi i kako se očekuje daljnje pojednostavljenje izdavanja radnih dozvola za strance, može se očekivati da će pojačan uvoz radne snage u najmanju ruku smanjiti pritiske na povećanje plaća u onim djelatnostima koje bilježe najveći nesrazmjer između premale ponude i prevelike potražnje za radnicima. A takvo što sasvim sigurno neće proći bez ekonomskih, društvenih, pa i političkih posljedica.