Hrvatska je mlada država koja je stekla svoju neovisnost ne tako davne 1991. godine. Od tog dana pa do danas svi mi koji živimo u Hrvatskoj, a koji na ovaj ili na onaj način sudjelujemo u radu njezinih institucija, prolazimo kroz kolektivni proces učenja kako organizirati život i poslovanje u demokratskoj državi koja funkcionira na načelima tržišne ekonomije. Tijekom trideset i dvije godine naše neovisnosti prošli smo dugačak put, prepun uspona i padova, put obilježen naporima da uspostavimo sve sustave, mehanizme i institucije neophodne za učinkovito upravljanje našom zemljom. Pri tome smo u nekim stvarima bili više, a u nekima manje uspješni
Jedno od područja u kojima smo definitivno jako podbacili jesu uspostava i održavanje registara. Problem su za početak neuređeni postojeći registri. Evo nekoliko primjera. Imamo čak 236.000 više zdravstvenih osiguranika nego stanovnika. Imamo i više registriranih osoba s pravom glasa nego punoljetnog stanovništva. Značajan dio građevina uopće nije zaveden u prostornim i vlasničkim registrima. Katastarski registar zasnovan je na geodetskim mjerenjima iz doba Franje Josipa, a entiteti znani kao 'društveno vlasništvo' ili 'narodno vlasništvo' te preminule osobe i dalje su učestali nositelji vlasničkih prava nad nekretninama.
Ništa manji problem nisu ni registri koji ne postoje, a nasušno su neophodni. Naprimjer, jedinstveni registar adresa, registar zgrada (građevina) te najavljeni registar stanovnika, obitelji i kućanstava. Dobra vijest je to da se u posljednjih nekoliko godina doista primjećuje pomak kada je u pitanju sređivanje registara i njihova digitalizacija, što dobrim dijelom možemo zahvaliti sredstvima iz Nacionalnog plana za oporavak i otpornost. Primjerice, rezervirana su sredstva za geodetsku izmjeru zemlje, radi se na registru zgrada, sređuju se registri vezani za sustav zdravstvene skrbi. Na red je sada konačno došao i registar stanovnika, obitelji i kućanstava.
vezane vijesti
U razvijenim zemljama s izdašnim socijalnim davanjima i uređenim sustavima, mehanizmima i instrumentima upravljanja, a koji omogućuju provedbu učinkovitih javnih politika, registar stanovnika, obitelji i kućanstava možda može primarno služiti kao instrument za identificiranje onih koji na prevaru primaju naknade na koje nemaju pravo. U takvim zemljama, a u medijima su se spominjale Danska i Nizozemska, do problema je došlo jer su algoritmi umjetne inteligencije identificirali prevarante tako gdje ih nije bilo, što je u konačnici dovelo do rasprava o tome do koje mjere takvi registri zadiru u pravo građana na privatnost. Hrvatska međutim nije takva država. Odnosno kamo sreće da se i kod nas vodi debata o tome do koje mjere algoritmi bazirani na umjetnoj inteligenciji koristeći podatke iz javnih registara zadiru u prava građana na privatnost - to bi značilo da Hrvatska ima funkcionalne i interoperabilne registre koji nam omogućavaju učinkovito upravljanje državom.
Naprotiv, Hrvatska je država s ili neuređenim ili nepostojećim registrima, u kojoj treba uložiti još puno truda da institucije, kako to volimo reći, 'rade svoj posao'. A bez uređenih registara institucije zbilja ne mogu raditi svoj posao. Hrvatska je ujedno država u kojoj su i porezna evazija i korupcija epidemijske pojave, administrativni ustroj ekstremno je rascjepkan i neučinkovit, porezni sustav složen i prepun raznovrsnih izuzeća, a mnogobrojne naknade i subvencije dodjeljuju se stanovništvu bez ikakve koordinacije raznovrsnih tijela javne vlasti. Registar stanovništva, obitelji i kućanstava stoga je neophodan da bi ne samo porezna politika, već i druge javne politike mogle biti optimalno dizajnirane, što znači da svojom provedbom što manje zadiru u tržišne mehanizme, da preveniraju korupciju i poreznu evaziju, da ne rasipaju javni novac te pomažu onim građanima kojima je državna pomoć stvarno potrebna.
Evo primjera kako bi registar mogao pomoći u dizajniranju učinkovitijih javnih politika. Dobro je poznata činjenica da hrvatska kućanstva sva tri desetljeća hrvatske neovisnosti plaćaju subvencioniranu cijenu struje. Pri tome subvencioniranu cijenu struje, uz socijalno ugrožena kućanstva, potpuno neopravdano dobivaju sva ostala kućanstva, uključujući ona bogatija, koja koriste energetski učinkovita trošila električne energije i koja mogu bez problema plaćati tržišnu cijenu struje. Istovremeno, trošak subvencioniranja cijene struje za kućanstva djelomično je prebačen na poduzeća te im to poskupljuje poslovanje. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, kada su cijene energenata enormno porasle, Vlada je zamrznula cijene struje za kućanstva, što je zapravo samo povećalo iznos subvencije po potrošenom kilovatsatu za kućanstva.
I naravno, cijena je zamrznuta za sva kućanstva, umjesto da bude zamrznuta samo za ona koja doista nisu u stanju plaćati veću cijenu struje. Kao posljedicu zamrzavanja cijena, HEP je u prvoj polovici prošle godine ostvario gubitak od 145 milijuna eura. Poslovne rezultate HEP-a za čitavu prošlu godinu još uvijek ne znamo, ali s obzirom na to da je Vlada najavila nastavak mjera subvencioniranja struje i dokapitalizaciju HEP-a u iznosu između 600 i 900 milijuna eura, oni će zasigurno biti puno gori nego polugodišnji. Međutim, da je postojao registar stanovnika, obitelji i kućanstava, tada bi bilo moguće identificirati i subvencionirati ona kućanstva koja doista nisu u stanju plaćati veće cijene struje, umjesto da se isti iznos subvencije primjenjuje na sva kućanstva. HEP možda tada ni ne bi završio u gubicima, a porezni obveznici ne bi morali s vremenskom odgodom financirati ogromne troškove subvencije kroz dokapitalizaciju HEP-a javnim novcem.
Ovakvih primjera neučinkovite javne potrošnje ima bezbroj. Kome je primjerice potrebna subvencionirana cijena plina, a kome ne? Trebaju li svi kojima država plaća dodatno zdravstveno osiguranje takvu potporu? Kome zbilja trebaju besplatni udžbenici, dječji doplaci i subvencionirana cijena vrtića i školske prehrane? Kako je moguće da pojedini učenici i studenti primaju više stipendija financiranih iz javnih sredstava? Trebaju li doista socijalnu pomoć svi oni koji je primaju? Dok god ne budemo imali registar stanovnika, obitelji i kućanstava, u kojem će se na jednom mjestu moći dobiti uvid u sav dohodak i ukupnu imovinu građana, na ova pitanja nećemo moći dobiti informirane odgovore, potrošnja javnog novca bit će nepravedna, pretjerana i neučinkovita, oni kojima pomoć stvarno treba primat će manje nego što bi mogli dobivati da postoji takav registar, a pomoć dobivaju oni koji je nisu ni tražili.
No to nije jedina korist od registra stanovnika, obitelji i kućanstava. Takav registar omogućio bi i integralnu reformu poreznog sustava. On je trenutno, ovakav kakav jest, duboko nepravedan jer je zasnovan na porezima na potrošnju, onima koji najviše opterećuju upravo najsiromašniji sloj stanovništva. Istovremeno, budući da nerazmjerno mnogo opterećuje dohodak od rada, a ne dohodak od kapitala, trenutni porezni sustav demotivira rad i potiče špekulacije na nekretninskom tržištu. Uvođenje ovog registra stoga je jedinstvena prilika da se temeljito analizira raspodjela dohotka, imovine i poreza kako bi se utvrdila optimalna porezna politika u funkciji ekonomskog rasta i razvoja. Hoće li rezultat te analize biti uvođenje sintetičkog poreza na dohodak, porez na dohodak od turističkog najma, porez na nekretninsku imovinu ili nešto treće, to tek treba vidjeti, no činjenica je da bez takvog registra sve izmjene porezne politike radimo barem dijelom naslijepo, nadajući se najboljim mogućim ishodima.
Stoga, uz devizu 'bolje ikad nego nikad', uvođenje ovog registra treba svesrdno podržati. Naravno, treba se pri tome pobrinuti da on ne zadire u prava na privatnost građana te da se vodi računa o tome da se podaci iz njega ne zlorabe. Velika je šteta što ga već odavno nemamo, jer iz današnje perspektive možemo samo nagađati koliko smo javnog novca mogli uštedjeti i koliko smo manje poreza mogli platiti, a koliko smo istovremeno mogli više pomoći onima kojima je pomoć uistinu najpotrebnija.
