Situacija nije ništa bolja ni u ostatku Europske unije gdje muškarci zaposleni u korporativnom sektoru u prosjeku zarađuju 14,7 posto više nego žene, s tim da u zemljama poput Njemačke, Austrije i Estonije jaz u plaćama se penje i na preko 20 posto. Razlike između iznosa plaća muškaraca i žena u Hrvatskoj doduše uvelike variraju po sektorima, pa tako su tako u financijskom sektoru i prerađivačkoj industriji plaće muškaraca za čak 24 posto veće od plaća žena, u trgovini 19 posto, u sektoru hotela i restorana te u kreativnoj industriji 15 posto, dok u sektoru poslovanja nekretninama jaz plaća između muškaraca i žena iznosi svega 1,7 posto.

Ovo su podaci koje objavljuje Eurostat koji se odnose na neprilagođeni jaz u plaćama koji se definira kao razlika između prosječne bruto zarade po satu muških i ženskih zaposlenika, prije odbitka poreza na dohodak i socijalnih doprinosa.

Dio razlike u visini plaća muškaraca i žena može se objasniti strukturnim razlozima koji su povezani s sektorskom i profesionalnom segregacijom po spolu. Dio razlika se može objasniti i individualnim karakteristikama zaposlenih muškaraca i žena, njihovom razinom obrazovanja i radnim iskustvom. Žene tako zbog brige za obitelj češće rade nepuno radno vrijeme i prekidaju karijeru zbog rađanja i odgoja djece. Žene također učestalije rade u slabije plaćenim sektorima te se rjeđe zapošljavaju na bolje plaćenim upravljačkim radnim mjestima.

Podaci Eurostata o rodnom jazu u plaćama stoga nisu nužno realni pokazatelj stvarne razlike u plaćama jer u biti uspoređuju kruške i jabuke, odnosno ne uzimaju u obzir navedene individualne i strukturne razlike između muškaraca i žena na tržištu rada. Međutim, čak i kada se sve ove individualne i strukturne karakteristike uzmu u obzir, odnosno kada uspoređujemo nadnicu po satu za isto radno mjesto, za istu vrstu rada, muškaraca i žena koji su jednako obrazovani i imaju slično ili jednako radno iskustvo, rodni jaz u plaćama i dalje postoji.

Taj jaz u plaćama zovemo prilagođenim rodnim jazom. Mnogobrojna istraživanja pokazuju da se prilagođeni rodni jaz u plaćama doduše s vremenom smanjuje, i to ponajviše zahvaljujući činjenici da su tijekom vremena žene postale obrazovanije, što im je omogućilo da zarađuju više. No čak i kada se u obzir uzmu sve individualne i strukturne razlike između muškaraca i žena, odnosno kada u obzir uzmemo sve ekonomske razloge za razlike u plaćama po spolu za isto radno mjesto i vrstu rada, muškarci su i dalje bolje plaćeni od žena.

Preostalu razliku u višim plaćama muškaraca u odnosu na žene za isto radno mjesto i vrstu rada može se dijelom objasniti psihološkim razlikama u razini samopouzdanja i kompetitivnosti te načinu samoprocjene muškaraca i žena. Istraživanja tako pokazuju da kada se testira percepcija muškarca i žena o vlastitim kompetencijama za izvršavanje pojedinih radnih zadataka, muškarci u pravilu imaju tendenciju svoje kompetencije ili procijeniti točno ili ih precijeniti, dok su žene sklonije svoje kompetencije ili procijeniti točno ili ih podcijeniti.

Problem stoga nije u tome što žene nužno pate od kroničnog nedostatka samopouzdanja, već ga u nekim slučajevima muškarci imaju previše. Nadalje, istraživanja pokazuju da su žene manje sklone pregovaranju da bi dobile ono što žele u radnom okružju, bilo da je riječ o povišici, napredovanju ili boljem radnom mjestu. Muškarci pak s druge strane imaju tendenciju da si pripisuju prevelike zasluge za poslovne uspjehe što im omogućava da brže napreduju i dobivaju veće plaće. Eksperimentalna istraživanja također pokazuju da žene u natjecateljskim radnom okružju manje učinkovito obavljaju poslove u odnosu na radne uvjete koji nisu natjecateljski. Drugim riječima rečeno, muškarce više motivira natjecanje, a žene suradnja, što u konačnici može umanjiti vjerojatnost da žene budu jednako plaćene za isto radno mjesto i istu vrstu rada.

Vjerojatno je dijelom i zbog navedenih psiholoških i kulturoloških razloga koji i dalje tvrdoglavo egzistiraju u radnom okružju, Europski parlament nakon godine dana pregovaranja koncem ožujka usvojio Direktivu o jačanju primjene načela jednakih plaća muškaraca i žena za jednak rad ili rad jednake vrijednosti. Direktiva nalaže da tvrtke moraju uvesti javno dostupnu platnu strukturu muškaraca i žena kojom se jamče iste plaće za jednak rad i rad pod jednakim uvjetima. Tvrtke će također morati redovito objavljivati razlike u plaćama i dodacima kako bi žene znale jesu li plaćene manje od svojih muških kolega za isti rad. Ukoliko radnici (što dakako uključuje i muškarce i žene) zahvaljujući ovoj Direktivi spoznaju da su plaćeni manje jednaki rad ili rad iste vrijednosti, moći će tražiti povrat razlike u plaći, naknadu za izgubljene prilike i nematerijalnu štetu. Ukoliko se utvrdi da je razlika u plaćama veća od 5 posto i da ju poslodavac nije otklonio u roku od šest mjeseci, zemlje članice Unije će morati propisati mjere kako bi se ustanovljeni jaz u plaćama ispravio. Zemlje članice su dobile tri godine za prilagodbu svojeg zakonodavstva kako bi se ova Direktiva u potpunosti primijenila.

Vrag je naravno uvijek skriven u detaljima, pa tek treba vidjeti kako će biti osmišljena primjena ove Direktive u Hrvatskoj. No bez obzira na neizvjesnosti vezane za učinkovitost njezine primjene, ova Direktiva predstavlja veliku pobjedu za ženska prava i pomoći će osnaživanju uloge žena u radnom okružju kako u Europskoj uniji, tako i u Hrvatskoj. Naime, nevidljive prepreke punoj rodnoj jednakosti na radnom mjestu je teže otkloniti u odnosu na one vidljive i očite poput niže razine obrazovanja i nedostatak radnog iskustva. Oku nevidljive, duboko ukorijenjene psihološke i kulturološke prepreke koje rezultiraju predrasudama prema ženama i rodnoj pristranosti se u radnom okružju se ujedno često perpetuiraju i stvaraju zatvoreni krug u kojem je ženama vrlo teško izboriti potpunu rodnu ravnopravnost na radnom mjestu.

Stoga je uvođenje transparentnosti u rodne razlike u plaćama i definiranje mehanizama kojima žene mogu izboriti svoje pravo na jednake uvjete rada vrijedan civilizacijski iskorak kojeg treba ne samo podržati, nego i proslaviti. Neprilagođeni rodni jaz u plaćama će vjerojatno i dalje opstati jer će žene i dalje učestalije birati raditi nepuno radno vrijeme i vjerojatno će češće raditi pauze u karijeri zbog rađanja djece. No prilagođeni rodni jaz u plaćama bi trebao s vremenom, nakon što se Direktiva u potpunosti primjeni, ili u potpunosti nestati ili se u značajnoj mjeri smanjiti. O ovako fantastičnom, mada pomalo zakašnjelom, daru za Dan žena naše bake i majke koje su na svojim leđima iznijele glavninu tereta borbe za ženska prava su mogle samo sanjati!