Dužnost predsjednika Republike u Hrvatskoj i mnogim drugim državama ograničena je na maksimalno dva mandata. Koja je još dužnost ili funkcija u našoj javnoj vlasti ograničena na dva mandata? Koliko takvih pozicija uopće ima? Je li to uobičajeno ili je iznimka? Pogoduju li naši zakoni stvaranju tzv. šerifa, faraona, nedodirljivih, vječnih, moćnih šefova ili propisuju obvezu povremenih promjena na pozicijama čelnika tijela javne vlasti? Ima li to i kakve veze s koruptivnim potencijalom i trebamo li u skladu s tim možda mijenjati propise?

Dekani fakulteta biraju se na maksimalno dva mandata, rektori sveučilišta također, baš kao i predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Načelnik Glavnog stožera imenuje se na jedan četverogodišnji mandat. Članovi Državnog sudbenog vijeća biraju se na dužnost na najviše dva mandata, predsjednici sudova imenuju se na dužnost u sudu istog stupnja na najviše dva mandata uzastopce, osim za Ustavni sud, za koji nema ograničenja ni za broj mandata članova ni predsjednika.

S druge strane premijer i ministri mogu biti imenovani na te dužnosti teoretski u neograničenom broju mandata. Ista je stvar sa saborskim zastupnicima, županima, gradonačelnicima, načelnicima općina, čelnicima državnih agencija, državnih ureda, financijskih državnih tijela, Hrvatske narodne banke, pravobraniteljima, ravnateljima javnih ustanova, ili npr. glavnim ravnateljem policije. Ukratko, velika većina dužnosnika te čelnika tijela javne vlasti i javnih ustanova mogla bi biti na dužnostima i funkcijama do kraja radnog vijeka ili čak doživotno, bez ikakvih ograničenja.

Isto vrijedi za zdravstvene ustanove. Ne postoji ograničenje obnašanje mandata ravnatelja zdravstvenih ustanova. Čelne pozicije ovise o politici, odnosno političkim strankama. Kada je riječ o zdravstvu, to konkretno znači da će ravnatelje ustanova kojima je osnivač Republika Hrvatska birati aktualna državna vlast, a ravnatelje ustanova čiji je osnivač županija ili Grad Zagreb birat će aktualna područna (regionalna) vlast. Zakon naravno propisuje da upravna vijeća javnim natječajem biraju najboljeg kandidata. U teoriji. U stvarnosti to izgleda tako da čim se promijeni vlast slijedi akcija postavljanja novih ravnatelja zdravstvenih ustanova.

Na posljednjim lokalnim izborima održanim 2021. godine promijenila se lokalna vlast u tri županije i Gradu Zagrebu, i po već poznatom obrascu u ova je četiri slučaja došlo do promjena ravnatelja pripadajućih općih bolnica, domova zdravlja itd. Ravnatelji koji su otišli bili su bliski dotadašnjem županu ili bivšem gradonačelniku Zagreba, a novi koji su postavljeni došli su iz ekipe sadašnjih župana ili aktualnog zagrebačkog gradonačelnika. Niti je za prethodne bilo bitno jesu li doista bili dorasli tom zadatku ili nisu, niti je to itko pitao za nove. Jedino je važna, ključna, mjerodavna i ultimativna bila bliskost stranci i/ili bespogovorna lojalnost županu, odnosno gradonačelniku Zagreba. Tomu smo, kada je riječ o čelnicima zdravstvenih ustanova, svjedočili i prilikom svih prijašnjih promjena vlasti na nacionalnoj ili lokalnoj razini, bez obzira na stranačke boje ili ideološko usmjerenje vlasti. U sredinama s dugotrajno stabilnom lokalnom vlasti, u kojima postoji kontinuitet stranačke vlasti, postoje primjeri da iste osobe upravljaju zdravstvenim ustanovama i više od 20 godina. To su tzv. vječni ravnatelji te se ustanova poistovjećuje s tom čelnom osobom, a s vremenom se stvara dojam da se nekoga drugog ne bi ni moglo zamisliti na toj poziciji.

Doživotni foteljaši

Kakvo je stanje pak s unutarnjim ustrojem naših zdravstvenih ustanova? Postoji li tu ograničenje u broju mandata na voditeljskim mjestima klinika, zavoda, službi i odjela? Bolji poznavatelji zdravstva sjetit će se da je bivši ministar Siniša Varga ne tako davne 2015. godine uveo ograničenje na broj mandata šefova ustrojstvenih jedinica na maksimalno dva i ograničio dob za kandidiranje za te dužnosti. Šef odjela, zavoda, službe ili klinike nije mogla tako postati osoba koja bi tijekom mandata navršila dob za odlazak u starosnu mirovinu. No takav avangardni pravilnik bio je vrlo kratkog vijeka. Naime tri godine kasnije, sredinom 2018., izmijenio ga je tadašnji ministar Milan Kujundžić i vratio stanje na početne postavke, bez posebnog objašnjenja.

Najveće zdravstvene ustanove u Hrvatskoj su klinički bolnički centri i kliničke bolnice. Pridjev 'klinički' govori da se radi o bolnicama koje su nužno vezane uz sveučilišta, odnosno medicinske i druge biomedicinske fakultete. U većini europskih država takve se bolnice nazivaju sveučilišne. Sveučilišta, odnosno medicinski fakulteti njihov su nedjeljivi dio i tek zajedno predstavljaju jednu cjelinu. No ono što začuđuje jest da pravila koja vrijede za ustroj takvih bolnica ne slijede pravila koja vrijede za sveučilišta i fakultete, čija su nastavna baza. Ponovimo, mandati rektora sveučilišta i dekana medicinskih fakulteta ograničeni su na maksimalno dva. I tu dolazimo do svojevrsnog apsurda. Rektori i dekani moraju se mijenjati nakon maksimalno dva mandata, a šefovi klinika istih tih fakulteta i ravnatelji pripadajućih kliničkih bolnica mogu to biti 'doživotno'. Gdje je tu logika? Koja je logika u pitanju? Teško ju je pronaći, točnije nema je. Radi se o običajnom pravu, čiji je pokušaj promjene neslavno završio.

Nije tajna također da se šefovi klinika, zavoda i odjela u bolnicama nerijetko biraju, nažalost, prema političkoj podobnosti. Naime prilikom promjene vlasti počesto, uz promjene ravnatelja, politika mijenja i brojne nižerangirane šefove. Takva praksa često završava na štetu same struke, ali i na štetu korisnika zdravstvenih usluga, pacijenata. I onda tako politički postavljeni šefovi klinika, zavoda ili odjela, čiji mandat nije propisima ograničen, s vremenom i trajanjem na dužnosti počesto postaju sve jači, ponekad jači i od uprave fakulteta čiji su sastavni dio. Nije rijetkost pronaći predstojnike klinika koji traju dvadesetak godina, pročelnike zavoda ili voditelje odjela koji jednom kada 'zasjednu' na dužnost ne ispuštaju je do mirovine. Tako se onda stvaraju mali faraoni, moćni i nedodirljivi šefovi koji desetljećima vedre i oblače. Postaju jači i od ravnatelja bolnice i od dekana fakulteta i nitko im ništa ne može. Odjeli, zavodi, klinike, pa i cijele bolnice, tako postaju njihovo 'vlasništvo', a djelatnici svojevrsni taoci. A sve skupa najčešće na štetu samih bolesnika.

Mali korak za Hrvatsku, velik za zdravstvo

Kako onda sustavno riješiti ovo pitanje? Vratimo se na početak priče. Zašto postoji institut ograničenja broja mandata ako se unutar naše javne vlasti i javnih institucija vrlo restriktivno i tek selektivno primjenjuje, prema nejasnoj logici? Kada je riječ o zdravstvu, problem vječnih ravnatelja i vječnih šefova klinika, zavoda i odjela može se prilično učinkovito riješiti uvođenjem instituta ograničenja mandata na najviše dva. Osoba koja zna pravila igre, koja zna da je na voditeljskom mjestu 'prolazna' po defaultu, ponašat će se drukčije od osobe koja je 'došla da ostane'. Ako znate da su pred vama četiri ili maksimalno osam godina mandata, onda ćete u tom roku dati najviše od sebe da unaprijedite funkcioniranje odjela, službe, zavoda i klinike, podignete stručne dosege i osigurate najbolju skrb za bolesnike. Imajući cijelo vrijeme na umu da ste prolazni i da ćete se jednom vratiti među kolege kojima privremeno upravljate, aktivno ćete poticati razvoj svojih nasljednika. Ako pak znate da ste zasjeli u šefovsku fotelju 'do daljnjega', onda vam prioritet možda može biti na sve načine eliminirati moguću konkurenciju i stvoriti preduvjete da postanete vječni šef. Stručni napredak, kvaliteta skrbi i ishodi liječenja bolesnika ostaju tada, nažalost, u drugom ili trećem planu. Ono što je najtragičnije je da se takav negativan obrazac ponašanja prenosi na sljedeće generacije i postaje duboko ukorijenjen. Biti 'vječni, nedodirljivi šef' postaje ideal kojem mnogi teži. Propisi i pravila to im i omogućuju.

Hrvatska liječnika komora, koja je i sama statutarno ograničila broj mandata svojeg čelnika na maksimalno dva, u kontekstu aktualnih promjena Zakona o zdravstvenoj zaštiti snažno zagovara uvođenje instituta ograničenja broja mandata u zdravstvene ustanove. I to kroz preciznu, jasnu i nedvosmislenu zakonsku odredbu, a ne kroz neki podzakonski akt, pravilnik, koji svaki ministar može promijeniti kada god poželi. Odredbu koja će vrijediti za sve razine upravljanja u zdravstvenim ustanovama, od ravnatelja i upravnih vijeća do šefova klinika, zavoda i odjela. Na taj će se način, mišljenja smo, promijeniti paradigma upravljanja u hrvatskom zdravstvu. Promijenit će se logika, motivacija i način obnašanja voditeljskih funkcija. Činjenica prolaznosti svih voditelja trebala bi izvući najbolje od njih u pozitivnom, kreativnom smislu, a eliminirati negativne učinke koje sa sobom nosi vječno šefovanje. Negativnih strana je mnogo, od koruptivnog potencijala koji s vremenom raste, preko izostanka preispitivanja i objektivne evaluacije rada, do vođenja negativne i nekompetitivne kadrovske selekcije.

Držimo da ova naizgled mala i na prvi pogled možda ne toliko važna promjena može donijeti puno dobroga našem zdravstvu. Ministar Vili Beroš, barem za sada, nije ju prihvatio u sklopu svoje reforme zdravstva koju je nedavno predstavio. Očito se o ovom pitanju slaže sa svojim prethodnikom Kujundžićem, demonstrirajući tako kontinuitet politike vladajućih.

Kada je riječ o hrvatskom društvu u cjelini, zašto ne bismo počeli razgovarati o ograničenju broja mandata i za neke druge državne i javne funkcije. Logika je ista.