Stupila je na snagu nova Vladina uredba o koeficijentima za radna mjesta u javnim i državnim službama, no nisu svi zadovoljni. Dok su se obrazovni sindikati već odlučili na prosvjed te najavljuju i daljnje akcije, sindikati zdravstvenih radnika uglavnom miruju. Premda u zdravstvu (poglavito u izvanbolničkoj hitnoj službi i bolničkom hitnom prijemu), baš kao ni kod policajaca i vatrogasaca, nije ni moguće koristiti potpunu obustavu rada kao sredstvo pritiska u borbi za kolektivna radno-materijalna prava, radi se o dijelu javnog sektora u kojemu se najviše osjeća to da je reforma 'zaboravila' u nove izračune koeficijenata ugraditi dodatke koji su do sada postojali, a usko su vezani za specifične uvjete rada.

Općenito je proces definiranja novih koeficijenata sadržanih u uredbi otvorio konceptualna pitanja o tome koje je radno mjesto važnije ili odgovornije, a mnogi u javnom i državnom sektoru krenuli su se uspoređivati s drugima koji primaju plaću iz javne blagajne te se osjetili zakinuti i obezvrijeđeni. Ono što je specifično u zdravstvu jest smjenski rad, rad noću, rad vikendom i blagdanom, kao i nebrojeni prekovremeni sati, koji ustvari premašuju zakonski propisan maksimum, ali bi u protivnom, zbog kroničnog manjka osoblja na svim razinama, sustav jednostavno krahirao. Uz to je usko vezan takozvani dodatak za posebne uvjete rada (PUR), a on kao da je jednostavno 'ispario' te nije adekvatno ugrađen u plaće zdravstvenih radnika koji su ga dobivali prije reforme. Ima i drugih zaposlenika u javnom i državnom sektoru koji su zbog rada s opasnim tvarima i sličnih usporedivih radnih mjesta također ostvarivali pravo na dodatak, no pitanje njegova utjecaja na konačna primanja prije svega je vezan uz zaposlenike u zdravstvenom sustavu. Liječnicima i drugom medicinskom osoblju poručeno je da oni 'ionako puno mogu zaraditi' te su im prezentirane projekcije o tome kolike će im plaće biti u konačnici.

Međutim te navodno silno visoke plaće (da su doista toliko visoke, vjerojatno ne bi bio toliki egzodus medicinskog osoblja u zapadnu Europu) zaposleni u zdravstvu postižu jedino tako da rade prekovremeno preko svake mjere dobrog ukusa i zdravog razuma. Premoreni, iscrpljeni i, naravno, upitno adekvatno kompenzirani, ponekad rade i greške ili ne stižu pružiti skrb u kratkom roku. Međutim, umjesto da se otvaraju pitanja o dubinskim problemima održivosti ovoga javnog sustava, medicinsko osoblje je u dijelu medija redovito vreća za šutanje, krnjo na kojeg će se projicirati različite frustracije i društveni problemi te paušalno upirati prstom.

Sustav puca po šavovima

Digitalni atlas hrvatskog liječništva, koji vodi Hrvatska liječnička komora (HLK), zorno prikazuje stanje u kojemu se nalazi hrvatsko zdravstvo. Trenutno je evidentirano 1208 liječnika u inozemstvu, a radi se mahom o mlađim liječnicima, uz prosječnu dob od 36 godina. Od ulaska u EU, lanjska godina bila je najgora sa 158 liječnika koji su napustili zemlju. Daleko ih je najviše (356) otišlo u Njemačku te u Ujedinjeno Kraljevstvo (163), za 141 liječnika Komora nema podatak kamo su točno otišli, a još njih 120 je u Austriji te 107 u Švedskoj. U susjednoj Sloveniji je 52 hrvatskih liječnika. Dodatno zabrinjava podatak o 897 liječnika (pet posto ukupnog broja) koji su izrazili namjeru odlaska, odnosno izvadili su potvrdu Komore u tu svrhu. Međutim dobra vijest je to da se broj u ovoj kategoriji ipak ponešto smanjuje.

Osim što svi već znamo da Hrvatska ima ozbiljan demografski problem i što je jasno da vrlo staro stanovništvo nužno znači i stanovništvo kojemu treba sve više zdravstvene skrbi, trebamo se podsjetiti i na to da su nam liječnici sve stariji, tako da je pitanje tko će nas liječiti za godinu, dvije. Čak 15,9 posto liječnika navršilo je 60 godina, a 631 liječnik, odnosno njih 3,8 posto, radi iz mirovine (na četiri sata dnevno). U bolničkom sustavu 11 posto liječnika ima 60 i više godina, a dva posto su umirovljenici koji i dalje rade. Kada govorimo o starijim liječnicima, onima s navršenih 60 godina, treba reći da je takvih među obiteljskim liječnicima 37 posto (40 posto ako gledamo samo specijaliste obiteljske medicine), ginekolozima 35 te pedijatrima 35 posto. Najviše ljudi nedostaje upravo u obiteljskoj medicini, a s obzirom na broj specijalizanata, postoji manjak od 24 posto. Manjak ljudi u ovom segmentu zdravstvenog sustava povezan je i s drugim problemima u Hrvatskoj – nejednakim razvojem pojedinih dijelova zemlje te velikim raskorakom između kvalitete javnih usluga dostupne u ruralnim sredinama i velikim gradovima. Drugim riječima, kako se budu praznile ordinacije obiteljske medicine po manjim mjestima, tako će se i ta mjesta dodatno prazniti od mladih ljudi te polako umirati. Inače, u zemlji u kojoj se mnogi muče s različitim ovisnostima te u kojoj se u mnogim obiteljima i dalje osjećaju posljedice ratnih trauma, nezahvalan je i podatak da je čak 21 posto psihijatara navršilo 60 godina, što znači da će u budućnosti nedostajati i te vrste medicinske skrbi.

Doktori u saborskim klupama

Zanimljivo je primijetiti da pitanje zdravstva, za razliku od školstva, ne pobuđuje toliki interes javnosti niti se političari toliko fokusiraju na njega da bismo mogli očekivati da će se raditi o jednoj od najistaknutijih tema na nadolazećim parlamentarnim izborima. Posebno je to začudno jer u Saboru, poglavito iz redova vladine većine, sjedi nemali broj liječnika i drugoga medicinskog osoblja. Prema aktualnim podacima, od 151 zastupnika, njih 16 su zdravstveni radnici, od čega 12 liječnici. Od njih 16, osmero ih je iz HDZ, a kada se pribroje i oni koji su članovi drugih stranaka što podupiru Vladu (HSLS, HDS), brojka se penje na 10. Dakle desetina svih zastupnika dolazi iz zdravstva, a sedmina zastupnika vladine većine su zdravstveni radnici.

Ključni dio proračuna

Zdravstvo spada i među glavne proračunske komponente. Prema Vladinom tekućem planu rashoda za ovu godinu i projekcijama za iduće dvije godine, u ovoj će godini 13,1 posto svih proračunskih rashoda biti izdvojeno za zdravstvo, u iduće dvije godine može se očekivati pad na 12,9 te potom rast na 13,7 posto. Usporedbe radi, najveća proračunska kategorija je socijalna zaštita (33,9 posto u ovoj godini, 2025. 34,4 posto te 2026. 36 posto), a nju slijede ekonomski poslovi (što uključuje energetiku, rudarstvo, promet, šumarstvo i sl.) s udjelom u proračunskim rashodima od 15,9 u ovoj godini te projiciranim padom na 15,2 posto iduće i 14,2 za dvije godine. Usporedbe radi, cjelokupni izdaci za obrazovanje čine 5,1 posto proračunskih rashoda, u 2025. bit će na 6,3 posto, a za 2026. planiran je udio od 5,2 posto. Kada se uzme samo najveća pojedinačna stavka unutar proračunske kategorije Zdravstvo, a to je bolnički sustav, vidi se da samo na bolnice godišnje u proračunu otpada 9,2 posto, s time da bi iduće godine to trebalo skočiti na 9,6 posto, a u 2026. godini na 10,4 posto. Unutar najvećeg proračunskog korisnika, kategorije socijalne zaštite, glavna stavka je ona pod nazivom Bolest i invaliditet, što iznosi 7,6 posto ove godine, a projekcije za 2025. i 2026. govore o 7,8 i 8,1 posto.

Pitanje održivosti javnoga zdravstvenog sustava i zdravstva općenito u Hrvatskoj neraskidivo je vezano uz pitanje demografije, jednakosti pristupa javnim uslugama i ravnomjernog razvoja zemlje. Sustavno rješavanje otvorenih pitanja u ovom sustavu moralo bi doći na vrh političkoga dnevnog reda te se trebamo nadati da će nadolazeća proljetna predizborna kampanja za parlamentarne izbore stvoriti priliku da se konačno i o ovim pitanjima povede računa.