Očekivanja organizatora bila su oko pet tisuća, analize fotografija i brojenje ljudi upućuju na brojku od šest do sedam tisuća na Markovu trgu te u okolnim i pristupnim ulicama. Prilikom svakog sličnog događaja prosvjednici će pokušati napuhati, a oni protiv kojih se prosvjeduje umanjiti broj ljudi koji su sudjelovali u tome. Cinici će reći da veći trg nije bilo moguće ispuniti, no čini se da su stranke koje su ga organizirale htjele uokviriti ovaj skup kao prosvjed u obranu demokracije općenito i vladavine prava specifično. Već neko vrijeme jedna od retoričkih strategija oporbe lijevo od centra jest povlačenje paralela između Plenkovića i Orbána, odnosno Vučića. Premda je službeno zamišljen kao poziv na smjenu Turudića i raspisivanje što skorih izbora, ovaj je skup de facto bio predizborno okupljanje i opipavanje bila za stranke lijevo od centra.

Sadržaj govora stranačkih prvaka bio je zasjenjen činjenicom da ih je cijeli tucet govorio, tako da je bilo više pokliča, manje najava drugih i drugačijih javnih politika, a bila je očita i razlika u organizacijskoj snazi i biračkom potencijalu između SDP-a i Možemo s jedne strane te svih ostalih nazočnih stranaka s druge strane (izuzev onih koje su regionalističkog karaktera, poput IDS-a i PGS-a).

Uz to, krajnje dvojbene izjave, poput zabrane stranaka i uporabe pojmova kao što 'kvislinzi' i 'pakao', zasigurno neće dovući silne nebirače i nezainteresiranu mlađariju na birališta. Zazivanje kolektivne odgovornosti suprotno je liberalnom poretku, a valja podsjetiti da je upravo u Orbánovoj Mađarskoj kroz ustavne reforme progurana kolektivna osuda na način da je Socijalističkoj stranci stavljen trajni teret naslijeđa njene organizacijske prethodnice, Komunističke partije Mađarske.

O koalicijama

No dobro, nakon pokazne vježbe i motivacijskog skupa, što slijedi? Slijedi vrijeme u kojem će razne oporbene stranke procjenjivati na koji način što uspješnije parirati vladinoj većini na nadolazećim izborima, bili oni u svibnju ili tek u rujnu. Možemo je ponovno otklonilo mogućnost zajedničke liste sa SDP-om, inzistirajući na tome da dio birača to ne bi podupro, a i da oni samostalno žele i mogu privući mlade i prethodno političke nesocijalizirane građane. Jednako tako, Most nije prihvatio poziv Domovinskog pokreta za zajedničkim nastupom na izborima jer već imaju sklopljen dogovor sa Suverenistima. SDP je pak dao naslutiti da bi mogao pripustiti Socijaldemokrate na zajedničku listu (dok su oni već s HSS-om i Laburistima sklopili dogovor o zajedničkom izlasku). Centrističke liberalne opcije prije nekog vremena dogovorile su zajednički nastup (Fokus, IDS, PGS, Reformisti). Dakle preostaje vidjeti hoće li se GLAS i Centar pridružiti liberalnom bloku (što bi bilo logično, s obzirom na zajedničko članstvo ili aspiraciju prema članstvu u europskim liberalima, ALDE-u) te što će biti s Radničkom frontom, strankom koja je i na subotnjem prosvjedu demonstrirala da, kao protukapitalistička opcija, protiv NATO-a te uz stanovit euroskepticizam, predstavlja bijelu vranu među ostalima.

Čak i kada bi se okupila jedna koalicija stranaka lijevo od centra (premda je to malo do nimalo vjerojatno), to bi bila široka, a ne velika koalicija. Velika koalicija je situacija u kojoj vladu formiraju dvije najveće stranke, uz eventualno sudjelovanje još pokoje manje. Koga zanima kako to izgleda kada su HDZ i SDP u istoj vladi, može baciti oko na Vijeće ministara u Bosni i Hercegovini. Budući da je za osvajanje mandata u Saboru dovoljno prijeći izborni prag u makar jednoj izbornoj jedinici te uzimajući u obzir to da tek nekoliko stranaka ima doista razgranatu mrežu podružnica u svim dijelovima zemlje, kao alternativa klasičnoj predizbornoj koaliciji u posljednjim izbornim ciklusima nudi se i takozvana točkasta koalicija, gdje stranke izlaze na zajedničkoj listi samo u nekim izbornim jedinicama, obično u onima u kojima jedna ili obje samostalno ne bi mogle prijeći prag. Premda se neka stranka može bojati da će se 'utopiti' u zajedničkoj listi s većim partnerima ili pak veće stranke mogu smatrati da su manjima 'poklonile' mjesta na listi, pa shodno tome i možebitne mandate, valjda podsjetiti na mogućnost davanja preferencijskog glasa, tako da možemo biti sigurni da smo time unutar liste dali podršku ne samo konkretnoj osobi, već i konkretnoj stranci.

Kada se pogledaju rezultati prethodnih izbora prilagođeni granicama novih izbornih jedinica, moguće je, barem ugrubo, analizirati potencijal zajedničkog, odnosno samostalnog nastupa nekih od oporbenih stranaka.

U slučaju hipotetskog zajedničkog nastupa, SDP i Možemo povećavaju svoj ukupni broj mandata s 49 na 52 (+3), a Most i Domovinski pokret s 22 na 28 (+6). Pa ipak, za lijeve stranke ovaj sinergijski učinak postoji samo u III. i VII. izbornoj jedinici, a za desne u I., II., V. i VI. izbornoj jedinici (podsjetimo, nova VI. više nije sisačko-moslavačka izborna jedinica, već od Svete Gere do zagrebačkog Avenue Malla).

Međutim treba podsjetiti da ovakav tip analize treba uzeti s rezervom. Naime on govori o mehaničkom sinergijskom učinku računatom na temelju prethodnih izbora i uzimajući zbroj glasova za pojedinačne liste. Ono što on ne uzima u obzir jest stav birača o zajedničkom, odnosno samostalnom izlasku na izbore. Nove, izazivačke stranke, kako na ljevici, tako i na desnici, upravo se hrane kritikom starih, etabliranih stranaka te dio svoje podrške zasigurno crpe od birača razočaranih njima. Uzevši to u obzir, sasvim je logično i opravdano razmišljanje Možemo da ide samostalno, a Mosta da se distancira od Domovinskog pokreta jer se on počesto percipira kao (tek) desno krilo HDZ-a.

O izbornim šansama

Uzmu li se u obzir sve javno objavljene ankete od prethodnih izbora do danas te se ubace u vrlo jednostavan model ARIMA (autoregresijski integrirani pokretni prosjek), može se ekstrapolirati očekivani prosječni postotak glasova koji pojedine stranke mogu očekivati na izborima, primjerice u svibnju ili rujnu. Uz ovaj prosjek treba uzeti u obzir raspon rezultata, pri čemu postoji vjerojatnost od 95 posto da će se stvarni rezultat nalaziti unutar navedenog raspona. Što je raspon uži, to je podrška nekoj stranci u prethodnom razdoblju bila stabilnija, stoga je lakše, ceteris paribus, predvidjeti budući rezultat.

Na temelju ovih podataka, HDZ može očekivati oko 25 posto, SDP oko 15 posto, Možemo oko devet posto, Most oko osam posto te Domovinski pokret oko sedam posto. Dakako, ovo su rezultati na nacionalnoj razini i više su orijentir u opipavanju nečije izborne snage jer se zastupnici biraju u deset izbornih jedinica.

Za kraj, premda i lijeva i desna oporba zazivaju što skorije izbore, ustvari im više odgovara kasniji datum. Naime organizacijski još nisu spremni ni posloženi, a neki eventualni novi korupcijski skandal u javnom sektoru samo im može ići na ruku. Premda je stranački sustav u Hrvatskoj postao sve više fragmentiran, a biračko ponašanje nije do kraja predvidljivo, treba spomenuti i to da pobjede lijevog centra 2000. i 2011. nisu bile nužno plod zajedničkog nastupa na izborima, već i loše ekonomske situacije te frakcijskih borbi unutar HDZ-a, ali i artikuliranih programskih alternativa. U svakom slučaju, očekuje nas burna i uzbudljiva superizborna godina.