Prije nekoliko dana potpredsjednica Europske komisije zadužena za demokraciju i demografiju Dubravka Šuica pozvala je države članice da razmotre spuštanje dobne granice za glasanje. U tom kontekstu uputila je poziv Saboru da u idućem sazivu povede raspravu o toj temi. Dio je to kampanje europskih institucija kojom žele podići svijest građana o važnosti glasanja te osigurati veću izlaznost na nadolazećim izborima za Europski parlament 9. lipnja.

Tko je do sada snizio dobnu granicu, koji je uopće odnos dobi i biračkoga prava te što se o ovoj temi do sada zbivalo u hrvatskoj javnosti?

Glasanje prije navršenih 18

Izvan Europe aktivno biračko pravo omogućeno je mlađima od 18 u nekolicini zemalja u Srednjoj i Južnoj Americi te Aziji.

U Argentini i Brazilu obavezno je za sve birače, no dragovoljno je za 16-godišnjake i 17-godišnjake, kao i za starije od sedamdeset godina. Jednako pravilo vrijedi u Ekvadoru, s time da obavezno glasanje prestaje s navršenih 65 godina. U Nikaragvi nema obaveznog glasanja, a biračko pravo na svim izborima stječe se s napunjenih 16 godina. Na Kubi se također može glasati već sa 16, no budući da se radi o jednostranačkoj komunističkoj diktaturi, to nema nekakvog praktičnog utjecaja na izborni proces.

S napunjenih 17 godina moguće je ostvariti aktivno pravo glasa na svim izborima u Indoneziji te Istočnom Timoru. Biračko pravo stječe se sa 17 godina i u Sjevernoj Koreji te je obavezno za sve građane. Međutim, kao i u slučaju Kube, biračko pravo sa 17 ili 77 godina malo znači kada čovjek živi u represivnoj diktaturi.

U Europi sa 16 godina na svim izborima mogu glasati mladi Austrijanci i Maltežani, a mladi Grci koji pune 17 godina u godini održavanja izbora mogu sudjelovati na njima, bez obzira na njihov tip.

Krug zemalja je širi ako uzmemo u obzir i one koje omogućavaju maloljetnicima (prema hrvatskom zakonu, osobe između 15. i 18. godine života) sudjelovanje na barem nekim izborima (najčešće ne onim nacionalnim). Tako na lokalnim izborima mogu glasati šesnaestogodišnjaci u Estoniji, u nekim njemačkim saveznim državama (uključujući pokrajinske izbore), kao i na lokalnim, odnosno pokrajinskim izborima u Škotskoj i Walesu, na britanskim otocima Man, Jersey i Guersney te na lokalnim izborima u Izraelu.

U Norveškoj je moguće glasati i prije navršenih 18 godina ako ih osoba napuni u godini održavanja izbora na kojima će sudjelovati. Jednako tako, u Izraelu je moguće glasati s nepunih 18 ako se već napuni toliko godina prema židovskom kalendaru. Također, u Sjedinjenim Državama moguće je sudjelovati na mnogim predizborima i sa 17 godina ako punoljetnost bude dosegnuta prije ili najkasnije na dan općih izbora.

Na nadolazećim izborima za Europski parlament mlađi od 18 (16-godišnjaci i 17-godišnjaci) moći će glasati u Austriji, Belgiji, Njemačkoj i na Malti, a u Grčkoj 17-godišnjaci.

Dob i biračko pravo

Nakon što je poslije duge borbe postignuto opće biračko pravo, koje ne poznaje spolnu diskriminaciju ni obrazovne, imovinske ili porezne preduvjete, odnosno kvalifikacije, kao 'ulaznica' u svijet glasanja važe dva kriterija – dobna zrelost i punopravna pripadnost političkoj zajednici. Prvi kriterij odnosi se na dosezanje minimalne dobi koja se smatra oznakom prelaska u svijet odraslih, a drugi se tiče državljanstva, tj. formalnog pripadanja političkoj zajednici, bilo rođenjem, bilo prirođenjem (naturalizacijom).

Zašto bi dob, odnosno punoljetnost, bila uvjet za ostvarivanje biračkog prava? Zato što se punoljetnost temelji na dosezanju dobi koja jamči dovoljnu samostalnost u odlučivanju i promišljanju, a što proizlazi iz razvoja kognitivnih sposobnosti. Inače, prema neurološkim spoznajama, ljudski se mozak razvija sve do 24.-25. godine, što ustvari znači da je već sadašnja, više-manje univerzalno rasprostranjena definicija punoljetnosti s 18 godina relativno nisko postavljena.

U velikoj većini zemalja dob za samostalno stupanje u brak (bez suglasnosti roditelja) upravo je 18 godina. Također, u skoro svim zemljama u kojima nema restrikcija točenja alkohola iz vjerskih ili inih razloga legalna dob za uživanje u alkoholnim pićima također je 18 godina. Nadalje, samostalno upravljanje automobilima, bez nadzora starije osobe, u većini slučajeva postiže se s 18 godina.

Zagovaratelji spuštanja dobne granice obično ističu da su stariji srednjoškolci već dobro upoznati s društvenim problemima oko sebe, da se glasanjem sa 16 godina odgaja nova demokratska generacija, da se time širi krug građana koji odlučuju o odlukama što se odnose na sve u nekoj zemlji te da su zahvaljujući dostupnim tehnologijama i obrazovanju današnji 16-godišnjaci puno zreliji u političkom smislu od ranijih naraštaja.

Skeptici će reći da se kod maloljetnika radi upravo o tome – o osobama koje još nisu zrele jer su još u razvoju te nisu u poziciji samostalno donositi političke odluke. Također, isticat će se prethodno navedeni drugi primjeri gdje se dobna zrelost od 18 godina uzima kao kriterij ostvarenja nekog prava. Pored toga, bit će zabrinuti oko toga kako će 16-godišnjaci i 17-godišnjaci moći donositi političke odluke neovisno o svojim obiteljima.

Rasprava u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je udruga GONG otvorila raspravu o spuštanju dobne granice za glasanje te to argumentirala austrijskim iskustvom, željom za širenjem sudionika demokratskog procesa i idejom da će upravo sudjelovanje na izborima potaknuti i proces političkog obrazovanja maloljetnika. Kao važan argument u korist spuštanja dobne granice, GONG je istakao istraživanja koja su pokazala da nema neke ozbiljne razlike u razni političke pismenosti i političkog interesa između dobnih skupina 16-17 i onih 18-20 godina. Predstavnici nekih parlamentarnih stranaka, kao što su SDP, Socijaldemokrati, Možemo! i Centar, podržali su GONG-ovu inicijativu, premda tek treba vidjeti, ako ovo pitanje dospije u fokus javnosti, koje će konkretne stavove pojedine stranke zastupati u nadolazećoj izbornoj kampanji za Sabor, odnosno hoće li njihovi izborni programi imati jasno određenje prema ovom pitanju te bi li zagovaratelji spuštanja dobne granice bili spremni odmah implementirati to na svim izbornim razinama ili pak započeti ovaj stanoviti eksperiment.

U Hrvatskoj je, prema dostupnim podacima Svjetske banke iz 2017. godine, 92 posto maloljetnika pohađalo srednju školu. Drugim riječima, na tržištu rada je potencijalno bilo tek osam posto onih u dobnoj skupini od 15 do 18 godina za koje bi se moglo smatrati da nisu politički predstavljeni, a plaćaju porez. Obrne li se pak argument, može se reći da je 92 posto maloljetnika pohađalo neku odgojno-obrazovnu instituciju. Odgoj implicira proces u kojemu odrasli pojedinci usmjeravaju djecu i maloljetnike prema razvoju vještina koje će im omogućiti stasanje prema odraslosti i samostalnom životu. Nadalje, opći demokratski argument o tome da bi svi na koje se odluke odnose trebali o njima moći i odlučivati u sjeni je toga da 16-godišnjaci nisu zakonski u mogućnosti donositi niz samostalnih odluka bez svojih roditelja (od tetoviranja do stupanja u brak) upravo zato što još kognitivno i emotivno sazrijevanju, stoga njihove odluke (uključujući one političke) mogu lako biti plod nečijeg pritiska ili trenutnog hira.

Isticanje ovih nedostataka, odnosno negativnih strana spuštanja dobne granice, dakako ne znači da ne bismo trebali posvetiti vrijeme ovoj temi u javnom prostoru. Pored toga, svakako bi trebalo ozbiljno poraditi na građanskom odgoju i obrazovanju srednjoškolske populacije kako bi ih se pripremilo na punoljetnost, a shodno tome i na političko odlučivanje.