Unutar koalicije mjesecima su se lani svađali oko proračuna, a sada je sukob liberalnog ministra financija Christiana Lindnera i socijaldemokratskog kancelara Olafa Scholza dodatno eskalirao oko pitanja podizanja osobnih odbitaka na djecu uslijed velikog rasta dječjih i socijalnih doplataka.

Sunovrat popularnosti vlade

Prema ispitivanjima javnoga mnijenja, semaforskoj koaliciji kancelara Olafa Scholza snažno je pala popularnost, premda se on svojski trudi održavati svoju raznorodnu vladu na okupu. Podrška ne raste samo glavnoj oporbenoj stranci, demokršćanima koje predvodi Friedrich Merz, već i nacionalističkim euroskepticima iz AfD-a.

Dvije najnovije ankete, objavljene ove subote, pokazuju da su Scholzovi socijaldemokrati nastavili svoj pad te sada uživaju podršku 13,5 posto njemačkih građana, Zeleni su na 14 posto, a liberali na 4,5 posto. Nasuprot tome, demokršćani (CDU) i bavarski demokršćani (CSU) su zajedno na 30,5 posto. Međutim na poziciju druge po veličine stranke u zemlji popeo se AfD s 22 posto. Ljevica (Die Linke) prema anketama je već neko vrijeme čvrsto zaronila ispod petpostotnog izbornog praga te osvaja tek 3,5 posto. U njenim redovima je ovoga mjeseca dovršen i dugo tinjajući raskol između pobornika Sahre Wagenknecht i vodstva stranke. Wagenknecht, inače iranskog podrijetla po ocu, suprotstavila se, kako je isticala, rubnim temama kojima se, po njoj, bavi stranački mainstream, uključivši njezinu sada bivšu stranku, te stavila fokus na suzbijanje (ilegalnih) migracija i zaštitu domaćih radnika od njih. Prije dva tjedna i službeno je formirala novu stranku BSW (Savez Sahre Wagenknecht – razum i pravednost), a ona je za sobom uspjela povući već deset zastupnika u Bundestagu. Prema jednoj od recentnih anketa, BSW bi podržalo sedam posto njemačkih birača. Premda načelno lijeva stranka, ova nova opcija po svojim karakteristikama i fokusu na suzbijanje migracija neodoljivo podsjeća na svoj navodni antipod – AfD.

U rujnu ove godine održavaju se pokrajinski izbori u tri savezne države – Saskoj, Tiringiji te Brandenburgu. Nekadašnja Istočna Njemačka poznata je kao dio zemlje u kojemu mahom pobjeđuju bilo lijevi, bilo desni radikali.

Saska slovi kao najrazvijenija pokrajina u bivšem DDR-u, priča o uspjehu ujedinjenja. Pa ipak, baš ondje su još prije deset godina krenuli žestoki prosvjedi protiv (muslimanske) imigracije te je lokalno civilno društvo u Dresdenu iznjedrilo udrugu poznatu pod kraticom PEGIDA (Domoljubni Europljani protiv islamizacije Zapada). Sasku pokrajinsku vladu trenutno čini koalicija CDU-a, socijaldemokrata i Zelenih. Međutim, sudeći po anketama, saskom premijeru Kretschmeru bit će jako teško ponovno složiti ovakav kabinet. Naime AfD je prestigao CDU te ga podržava trećina (34 posto) svih ispitanika dok su demokršćani na 30 posto. Socijaldemokrati i Zeleni su pak na mizernih sedam, odnosno osam posto.

U Tiringiji AfD također vodi, s 31 naspram 20 posto, koliko prema anketama osvaja CDU. Ljevica je na 15 posto, BSW na 17, socijaldemokrati tek na šest, a Zeleni na pet posto. Trenutni pokrajinski premijer je Bodo Ramelow iz Ljevice, čiji kabinet uključuje socijaldemokratske i zelene ministre, a također se teško može nadati reizboru. U Tiringiji AfD inače predvodi Björn Höcke, pripadnik krajnjeg desnog krila stranke, gimnazijski profesor povijesti sklon povijesnom revizionizmu te relativizaciji zločina i naravi nacističkog režima.

Naposljetku, u Brandenburgu AfD vodi s 28 naspram 18 posto podrške za demokršćane. SDP se drži na 17, a Zeleni na osam posto. Ljevica je tek na šest posto, a liberali ispod izbornog praga, no nova stranka Sahre Wagenknecht je na čak 13 posto. U sva tri slučaja se, dakle, za AfD smiješi situacija u kojoj će biti najjača stranka te će je biti jako teško izbaciti iz kombinatorike za parlamentarnu većinu.

Sanitarni kordon ili suradnja?

Friedrich Merz nedavno je digao mnogo prašine u svojoj stranci kada je signalizirao da bi, barem (za sada) na lokalnoj razini, trebali 'podići vatrozid' te omogućiti suradnju CDU-a s AfD-om. Je li ovo uvod i u moguću suradnju na nacionalnoj razini nakon izbora u jesen 2025. godine, ostaje nam vidjeti. Općenito, etablirane stranke se diljem Europe uvijek iznova susreću s istom dvojbom – izgraditi sanitarni kordon oko novih, izazivačkih, mahom populističkih stranaka te im onemogućiti ikakvo sudjelovanje u odlučivanju ili ih pak brže-bolje prigrliti kao potencijalne koalicijske partnere te ih potom kroz suradnju u izvršnoj vlasti raskrinkati kao obične bundžije i šarlatane koji nemaju istinskih upravljačkih sposobnosti.

Dexit

Rast AfD-a potaknuo je i niz protuprosvjeda, pa i poziva na zabranu ove stranke koja otvoreno govori o potrebi repatrijacije velikog broja osoba stranog podrijetla. Naime čelni ljudi Alternative za Njemačku, kao što je Alice Weidel, jedna od dvoje njenih supredsjednika, zalažu se ne samo za brz povrat ljudi kojima nisu odobreni azil ili supsidijarna zaštita te stoga nemaju pravo na boravak u Njemačkoj (nešto što niti drugim državama članicama Europske unije ne polazi za rukom), već i za opsežnu istragu postojećih njemačkih državljana useljeničkog podrijetla, za koje, prema njoj, postoji opravdana sumnja da su stekli državljanstvo na temelju lažnih podataka ili iskaza. U tom kontekstu spominje se i 'remigracija' (često shvaćena kao eufemizam za izgon ili progon stranaca) državljana stranog podrijetla za koje se može ustvrditi da nisu 'dovoljno integrirani'.

Vodstvo stranke je prije nekoliko dana 'dalo nogu' jednom od ključnih suradnika Alice Weidel, Rolandu Hartwigu, nakon što je u javnost izašlo to da je nazočio okupljanju neonacista i Identitetskog pokreta. Premda se stranka pokušala distancirati od okupljanja koje je promicalo ideje remigracije, njena službena politika o ovom pitanju također govori o potrebi povrata (barem) onih azilanata kojima je izdano negativno rješenje.

Weidel je pitanje Dexita povezala s pitanjem reforme Europske komisije (smanjenje njenih ovlasti) i drugih europskih institucija. Ustvari, AfD želi da se Unija vrati na postavke prije Ugovora iz Maastrichta, odnosno jedino na trgovinski savez. Svojedobno je i David Cameron obećao da će u pregovorima isposlovati bolje uvjete za Britaniju, a ako to ne bude moguće, građani će na referendumu reći svoje. Ostalo je povijest.

Weidel i AfD pitanje imigracije i integracije vide kao pitanje svih pitanja u suvremenoj Njemačkoj, stoga periodično u javnosti podižu buru idejama kao što je zabrana nošenja islamskog vela u javnosti (bilo koje vrste, uključujući puku maramu na glavi), kao i komentarima koji daju naslutiti da stranka podržava skup ideja i objašnjenja geopolitičkih implikacija skoka u izvaneuropskim migracijama prema Europskoj uniji posljednjih godina, a što se među teoretičarima zavjera počesto naziva 'velika zamjena stanovništva'.

Pored toga, AfD ima vrlo egzotične ideje oko europske politike, od izbacivanja pojedinih članica iz eurozone (primjerice, Španjolske i Portugala) do povratka na zlatni standard te – naposljetku izlaska same Njemačke iz eurozone, ali i referenduma o njemačkom izlasku iz Unije (famoznom Dexitu). Premda se može činiti da su ovo rubni stavovi koji nemaju prolaza u glavnini njemačkog društva, ne može se smetnuti s uma činjenica da je mnoštvo građana ogorčeno onime što percipiraju kao nesposobne (i korumpirane) elite mainstream stranaka te svoj novi politički dom pronalaze upravo kod AfD-a jer im izgledaju i zvuče kao austrijski slobodari (FPO) na steroidima. Inače, prema njemačkom zakonu, referendum na saveznoj razini nije moguć, a skup tema o kojima se može odlučivati na njemu također je zakonski jasno definiran, tako da je njemački pandan Brexita u samom organizacijskom smislu teško zamisliv. Pored toga, zvuči apsurdno to da bi iz Unije i područja zajedničke valute izašla zemlja koja de facto dominira europskim institucijama, itekako profitira od eurozone te je neupitan motor europskog gospodarstva.

Gospodarska kriza

Valja reći da je upravo ovo područje u pozadini uspona ovakvih političkih opcija. Naime Njemačku muči rast cijena i manjak priuštivog stambenog fonda u velikim gradovima s jedne strane, a s druge strane prenapuhani regulatorni okvir koji zelenu tranziciju te transformaciju autoindustrije i drugih teških industrija ne uspijeva (barem za sada) izvesti na način koji ne bi gušio ekonomsku aktivnost. Uz to, dio građana smatra da u situaciji rastućeg siromaštva i nejednakosti u velikim njemačkim gradovima problem postaje porast primatelja socijalnih transfera u vidu velikog priljeva azilanata.

Weidel i društvo su s jedne strane postali okupljalište za razne vrste desnih i krajnje desnih kritičara njemačke političke elite, od monarhista, desnih anarhista, kritičara globalizacije, euroskeptika, djece protjeranih s europskog istoka, revizionista naslijeđa nacizma do razočaranih demokršćana i konzervativaca, a s druge strane se ubrzano trude postati etablirana stranka poput ostalih u njemačkom političkom prostoru. Weidel, inače lezbijka, tako kritizira stranke semaforske koalicije da provode skup obrazovnih politika o spolnosti nazivajući ih 'rodnim ludilom', osim toga se u AfD-u svako malo pronađe pojedinaca koji imaju razumijevanja za neki aspekt nacionalsocijalističke diktature, a istovremeno stranka, baš poput drugih u Njemačkoj, ima unutarstranačku zajednicu LGBT članova, ali i zajednicu Židova u AfD-u. Pored toga, stranačko vodstvo voli kritizirati i Katoličku i Evangeličku crkvu u Njemačkoj da su politizirane te da je Alternativa za Njemačku jedina 'istinski kršćanska stranka u zemlji'.

Ovoga mjeseca došlo je i do velikih prosvjeda poljoprivrednika, iza kojih se AfD promptno svrstao, iskoristivši priliku da udari po Scholzovoj vladi. Naime vlada u Berlinu izašla je s paketom mjera koji predviđa kresanje poreznih olakšica za poljoprivredna gospodarstva. Nakon što su tisuće seljaka s traktorima došle blokirati ceste po glavnome gradu, kancelar je djelomično reterirao i popustio pred pritiskom, no u najavi su nove demonstracije.

Ako Scholz i Lindner ubrzo ne smisle način da zaokrenu njemački brod u neke mirnije vode, najesen će AfD biti na vlasti u barem jednoj istočnonjemačkoj pokrajini, a lukavac iz Kremlja moći će zadovoljno trljati ruke zbog toga što je uspio dati poticaj urušavanju europskog jedinstva iznutra.