Već nekoliko godina zaredom po nekoliko lipanjskih dana provedem u Beogradu, na snimanju televizijskog talk-showa 'Okruženje', međunarodnog projekta Centra za demokratski razvoj i suradnju u jugoistočnoj Europi. Bilo je tako i prošlog tjedna...

(Pričekajmo koju sekundu, da odmah na nešto drugo kliknu oni čitatelji kod kojih su takve uvodne rečenice izazvale trenutni alergijski osip, pa možemo dalje. Tako, hvala im.)

Dakle, u tom 'Okruženju' ozbiljni ljudi (a moj je posao da jedini u društvu budem neozbiljan) iz Slovenije, Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore, Kosova i Makedonije, a po novome i Albanije, ozbiljno razgovaraju o temama i pojavama koje su nam svima zajedničke, bez obzira na sve naše neovisnosti i državnosti. Položaj LBGT-zajednica, na primjer. Ili stanje u prometnoj infrastrukturi, borba protiv korupcije, nezavidnost zajedničkoga geostrateškog položaja s obzirom na revival hladnog rata, organizirani kriminal... Ni tračka jugonostalgije, ni spomena o nekakvom novom udruživanju 'zapadnog Balkana' ili 'regiona', niti ičega što bi onima koji su maločas otišli iz ovog teksta pogoršalo alergiju. Dapače, kad malo razmislim, puno bi im veće fleke na mozgu izbile kad bi znali što se tamo zapravo radi: sveučilišni profesori, svećenici, znanstvenici, mirovni aktivisti, doministri, glazbenici i sve takva uljuđena ekipa mirno i civilizirano razmjenjuje iskustva iz svojih država i društava, i dobra i loša. Baš kao što bi to radili i predstavnici zemalja iz nekog zapadnijeg, civiliziranijeg okruženja. 'Okruženje' se emitira u svim nabrojanim državama, u većini na nacionalnim televizijama (u nas na HTV4), a ima ga i na YouTubeu, pa možete provjeriti lažem li.

Svakog lipnja, kad završi snimanje 'mojih' dviju emisija, započinje mali ritual: prvo kasni ručak u 'Znaku pitanja', najstarijoj beogradskoj gostionici, a potom nalaženje s dvojicom prijatelja, Slavoljubom S. i Borisom K., u kafiću na Vračaru. Kafić se zove 'Liquid' i nas se trojica, kao jedan pravi Hrvat i dva prava Srbina, tamo tradicionalno kolektivno likvidiramo, dok nas god osoblje ne potjera zbog fajrunta. To što si mi tamo uzajamno izgovorimo, sve smijući se iznad piva, to su najmokriji snovi svakog tvrdog šovinista, i hrvatskog i srpskog. Takve rečenice i doskočice, hej, to ne da se Bujanec ni u paklu narkotika ne bi usudio uživo izgovoriti Šešelju, nego, kladim se, ni Šešelj Bujancu. Sitnije mahune, pardon boraniju, da ni ne spominjem. Takve idiotarije (što ih, nažalost, većina naših sunarodnjaka, s obje strane Dunava, ozbiljno smatra temeljem svojeg osobnog i nacionalnog ponosa) mogu si međusobno, u lice i oči, izgovarati samo nasmijani prijatelji koji bi se, da ih čuju u ikakvom drugačijem kontekstu, smjesta ispovraćali od muke ili barem s indignacijom napustili poprište.

E, ovaj je put bilo pinkicu drugačije. Prvo sam, malo nakon svršetka snimanja, žestoko uganuo skočni zglob. Onda su me njih dvojica iznijeli iz hotelske sobe i odvezli na Hitnu. Tamo je jedan grmalj kojemu su jamačno greškom obukli bijelu kutu, znalački ocijenio: 'Prelom. Al' nije otvoreni, a mi primamo samo otvorene. Morate na Banjicu, tamo primaju i ovakve.'

Ovi moji uglas: 'Kud bre na Banjicu, doktore?! Možemo mi malo da mu to otvorimo ovde, pa da ga vi primite?' Jedino sam se ja nasmijao.
Onda su me odvezli u privatnu bolnicu Bel Med, prvo zaglumili da su otišli čim su me ostavili, potom rezolutno odbili mogućnost da sam platim svoj pregled (ni traga prijelomu), kupili mi propisane lijekove, pa me odjavili iz hotela i odnijeli stvari u Slavoljubov stan, nedaleko od 'Liquida'. E, onda je tek naše tradicionalno 'likvidiranje' počelo, ali nekako invalidno, okljaštreno: ja sam, naime, samo stenjao od bolova, a stoka srbočetnička se naslađivala.

'Ej, Mišo, jesi gledo ti onaj film 'Mizeri'?'
'Normalno. Može taj fazon. Al pazi, sad je kod mene, a ti ga dobijaš kad padne prvi sneg'.
'Može. U stvari, ne. Vidi, sad će Australija izručiti kapetana Dragana, pa da Hrvatskoj predložimo razmenu?'
'A da ga zadržimo, uz uslov da Hrvati zadrže Vulina, sad kad im je sve objasnio? Snašo bi se Vule među njima, koliko sutra.'
'Hm... Ček, zvoni mi mobilni... Alo? Razumem... Jebiga, stiglo naređenje: nema zarobljenika!'

I sve tako redom, a u meni snage tek za povremeno osmjehivanje. Sav otrov spustio mi se u otečeno stopalo. Još dan i pol, do povratnog leta za Split, proveo sam uglavnom ležeći kod Slavoljuba i Nataše i čudom se čudeći naslovima u srpskom tjedniku Novi magazin (dva zadnja broja donijela mi je njihova novinarka Julijana M. D., prijateljica i bivša splitska nevista). Evo, na primjer: 'Hoćemo li ostati bez lekara i zašto' ili 'Borba protiv korupcije - (Ne)zaštićeni uzbunjivači'. Onda 'Odlazi svako ko može', pa 'Papa Franjo hoće mostove, ne zidove', pa 'Naličje srpske tranzicije: I poništene privatizacije - sporne', pa 'Nemačka kao mogući uzor', pa 'Jača li desnica u Srbiji'. Potom 'Kraj agonije ili novi krug?', 'Našli smo recepte pravde za žrtve silovanja u ratu', 'Mirisalo je to na državni udar', 'Otpuštanja od septembra', 'Ustavni sud je opasna pojava', 'Agrobiznis: Diskriminacija seljaka'... Ima tu i nešto pozitive, recimo 'Jake i pametne žene u muškom poslu', ili 'Literatura novog doba', ili 'Učenici kakve se retko sreće'.

Nisam ih prevodio, ne samo zato što znam da i vi znate srpski, nego i zato što biste, kad bih to napravio, mogli pomisliti da su prepisani iz hrvatskih novina. Ne znam jesam li vam pričao o TV-emisiji 'Okruženje'?

Televiziju sam tamo gledao samo nekoliko minuta, ali dovoljno dugo da u izravnom prijenosu vidim desetke mladih ljudi zaogrnutih crnim zastavama lokalnoga kvislinškoga pokreta iz Drugog svjetskog rata i poklopljenih odgovarajućim kapama te da čujem izbornika srpske mlade nogometne reprezentacije kako na dočeku novopečenih svjetskih prvaka, promuklim glasom u mikrofon, ispred pedesetak tisuća okupljenih i zajedno s njima, moli 'Oče naš', da bi odmah nakon 'amin' opet poveo skandiranje 'Srbija, Srbija!'. Ugasio sam televizor, dopola od zgroženosti, otpola od porazne pomisli da ni u Hrvatskoj takva prigoda ne bi prošla bez pandana iz ovdašnjega pandemonija.

Dajte me podsjetite, jesam li vam možda spominjao neko tamo 'Okruženje'?

U uvodniku najnovijeg 'Novog magazina' glavna urednica Nadežda Gaće piše o tome kako je Srbija trenutno u širokom mentalnom raskoraku između Jadovnog (gdje je Vulin Srbiji učinio ogromnu štetu okrivivši cijeli hrvatski narod, i pretke i potomke) i Srebrenice (gdje će Vučić napraviti još i veću ako ne ode ponizno u Potočare), a najvažnija rečenica iz te kolumne je, barem meni: 'Mi jesmo nečiji potomci, ali bićemo i nečiji preci; šta će prva, druga, treća generacija uraditi, priznati, pitanje je za svakog moralnog, savesnog i svesnog građanina koji ne može postojati bez ponosnog dostojanstva pobune'.

Boris, Slavoljub i ja nečiji smo preci. Budu li i naša djeca, poput nas, samo kamenčići koji ponosno ometaju besprijekorno glatko kruženje mržnje i beznađa u okruženju - nama će biti dovoljno. A vi sami vidite što ćete sa svojom.