Iako Hrvatska na europskom sredozemnom jugu dijeli štošta sa Španjolskom, od naslijeđa autokratskih režima i gotovo permanentne tranzicije do rentijerske ekonomije i nogometa kao nacionalnog ponosa, španjolska je politika ipak dinamičnija i manje predvidljiva od hrvatske. I u mnogo čemu ozbiljnija unatoč ozbiljnim posrtanjima španjolskih političara proteklih nekoliko godina. Pokazali su to i nedavno održani španjolski prijevremeni parlamentarni izbori, treći u posljednje tri i pol godine. I trenutačno najvažniji izbori u Europi prije onih za Europski parlament potkraj svibnja.

Na njima je u svom trećem pokušaju trijumfirao aktualni premijer Pedro Sánchez, 47-godišnji predsjednik Španjolske socijalističke radničke stranke (PSOE). Došavši prošle godine na čelo vlade preslagivanjem snaga u parlamentu zbog korupcijom načete vladajuće Narodne stranke, Sánchez je s gotovo 29 posto osvojenih glasova birača deklasirao drugoplasirane narodnjake koji su na izborima s manje od 17 posto glasova dotakli samo dno povjerenja španjolskih birača. No socijalisti tek moraju formirati novu vladajuću koaliciju, a u slučaju neuspjeha Španjolsku čekaju novi izbori.

Bernardić čeka 'španjolski model'

Što bi Sánchezov hrvatski kolega Davor Bernardić dao da je na njegovu mjestu? Možda i on misli da se na čelu SDP-a može održati i nakon poraza na parlamentarnim izborima, a onda dočekati da HDZ, poput španjolske Narodne stranke, porazi sam sebe. Uostalom, prije no što je SDP sa svojim koalicijama 2000. i 2011. pobijedio na parlamentarnim izborima, HDZ je prethodno sam sebe kompromitirao. Hoće li se povijest ponoviti, znat ćemo potkraj ovog ili sljedećeg izbornog ciklusa, a nije teško pretpostaviti ni kako bi djelovala Vlada na čijem bi čelu bio Davor Bernardić.

Dovoljno je pogledati kako čelnik SDP-a radi u oporbi. Ili, bolje rečeno, ne radi. Zato je nevjerojatno da one političke stranke i opcije u Hrvatskoj koje ciljaju na slično biračko tijelo kao i proteklih godina oslabljeni SDP ne čine ništa suvislo kako bi se afirmirale u javnosti i biračkom tijelu te barem djelomice došle u poziciju kakvu u Španjolskoj trenutačno imaju politička stranka Podemos i njezin čelnik Pablo Iglesias te koalicija koju oni okupljaju. Iako je Podemos na aktualnim izborima sa svojom koalicijom Unidas Podemos doživio znatan pad, Iglesiasova je lijeva opcija s oko 14 posto glasova birača četvrta po broju parlamentarnih mandata te i dalje presudna za formiranje većine kojom bi socijalisti zadržali premijersko mjesto.

Tko je 'hrvatski Podemos'?

Ako je PSOE najsličniji SDP-u, postoje li u Hrvatskoj stranke koje bi mogle doći u poziciju Podemosa? Dolazak je ovakvog SDP-a na vlast u Hrvatskoj još uvijek u sferi znanstvenofantastične komedije, ali i SDP-ovi izazivači s ljevice i lijevog centra također pokazuju znakove fundamentalnog nepoznavanja pravila političkog i izbornog natjecanja. I dok su HDZ-ovi suparnici s desnice, također razjedinjeni, makar u mogućnosti izboriti jedan mandat na predstojećim europskim izborima, bit će veliko iznenađenje uspije li neka stranka ili koalicija s ljevice i lijevog centra u Hrvatskoj u samoj završnici kampanje ponoviti uspjeh laburista 2013. i ORaH-a 2014.

Naime, na prethodnim su europskim izborima i Dragutin Lesar i Mirela Holy sa svojim tadašnjim strankama uspjeli prijeći zakonski i prirodni prag te osvojiti jedno mjesto u Europskom parlamentu. Mogu li to ove godine, primjerice, Dalija Orešković sa START-om, Pametno, čiji je prvi čovjek na listi Ivica Puljak, ili koalicija okupljena oko političke platforme Možemo!, čija su vodeća imena Tomislav Tomašević i Rada Borić? Pritom nije riječ o opcijama koje su najbliže u ideološkom samodefiniranju, ali jesu u svijesti svojih potencijalnih birača koje zanimaju njihove sličnosti, a ne razlike.

Niski START

Najbolje je krenula Dalija Orešković, ali se sada četiri mjeseca nakon starta START-a čini da se njezin politički projekt nije pomaknuo s početka. Nova zvijezda hrvatske politike i dalje je prepoznatljivija osobno nego kao predsjednica političke stranke kojoj su ovogodišnji europski izbori bili idealan trenutak za predstavljanje vlastitih ideja, programa i ljudi. Ta je sinergija, ali i energija izostala te će START-ov eventualni prelazak izbornog praga od pet posto biti rezultat glasovanja u posljednji trenutak razočaranih SDP-ovih birača, umjesto da bude rezultat aktiviranja novih birača.

Rezultati ispitivanja javnog mnijenja zasad ostavljaju START ispod izbornog praga te bi se Daliji Orešković prije moglo dogoditi ono što je na europskim izborima 2014. doživio Nikica Gabrić sa svojom političkom opcijom, nego Mirela Holy. Usto, propuštena je prilika da se s političkom strankom Pametno formira koalicija koja bi imala znatno veće izglede za osvajanje jednog mjesta u Europskom parlamentu. Birači – osobito oni razočarani u svoje dosadašnje favorite – uvijek honoriraju suradnju i dogovor, a suradnja i dogovor s drugima bit će nužni dođu li stranke poput START-a i Pametnog uopće u prigodu jednoga dana preko parlamentarnih izbora odlučivati o vlasti. Ako se u vlastitom interesu ne mogu dogovoriti o nastupu na europskim izborima, što uopće mogu? Očito biti vječnom oporbom.

Pametno? Možemo!

Tako je, primjerice, čelnica Pametnog Marijana Puljak propustila ući u drugi krug gradonačelničkih izbora u Splitu 2017. jer nije osigurala podršku sličnih političkih opcija, a ulazak pa izlazak Pametnog iz Amsterdamske koalicije također djeluje brzopleto. Mislili su da mogu bez šire podrške, kao što to sada misli Dalija Orešković. Možda i mogu, ali nije riječ samo o taktici izbornog nastupa, nego i o strateškom promišljanju. Tko god od novih ili novijih političkih aktera na europskim izborima doživi neuspjeh, taj će ga rezultat pratiti. Čak i u slučaju dobrog rezultata, ništa im osim političke vizije i rada na terenu ne jamči uspjeh na parlamentarnim izborima. Dovoljno se sjetiti pada Mirele Holy.

Može li Možemo! u ovakvoj konstelaciji biti uspješnom iznimkom? Platforma agilnog vijećnika u Skupštini Grada Zagreba Tomislava Tomaševića, de facto jednog od rijetkih suvislih oponenata Milanu Bandiću, doslovce je preuzela naziv svoga španjolskog uzora Podemosa. Međutim, Podemos se otpočetka nametnuo kao nacionalni politički akter, dok Tomašević i kolege teško probijaju granice dosega Zagrebačkog električnog tramvaja. U njihovu bi slučaju stvarno trebalo preporučiti krilaticu 'misli nacionalno, djeluj lokalno' jer će u suprotnom ostati isključivo zagrebačkom pričom i kao takvom marginalnom pojavom na izborima na nacionalnoj razini. To je zapravo problem svih novih političkih opcija koje su mogle iole ozbiljnije konkurirati SDP-u unutar njegova biračkog tijela. Bez prave organizacije, povezanosti, prepoznatljivih imena i komunikacijskih apela prebrzo prijeđu put od novih zvijezda do zvijezda padalica. Dok je god tako, Davor Bernardić je miran. Njemu se ionako ne žuri...