Teško je, a i poprilično nezahvalno, donositi neke konačne stavove o cijeloj toj zavrzlami koju je izazvao nemušti pokušaj Vlade Zorana Milanovića da baš sad, nakon što je okončana i posljednja ratifikacija hrvatskoga pristupnog ugovora u nekoj od država članica EU-a – i to, gle slučaja, baš u samoj Njemačkoj – izbjegne neke obveze koje je Hrvatska tijekom samih pregovora već preuzela. Kao i u svakom napetijem filmu kroz čiju radnju defiliraju prepredeni obavještajci i neiskreni diplomati, pa se pravo niti ne vidi tko tu koga mulja i drži u šahu, tako će i u ovoj špijunsko-diplomatskoj trakavici u jugoslavensko-hrvatsko-njemačkoj koprodukciji puna istina eventualno izaći na vidjelo tek na njenome kraju. U međuvremenu, pak, ništa što ovih dana gledamo ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo jer, otkad se priča s tim čuvenim 'Lex Perković' zakotrljala, svako novo pojašnjenje zvuči još neuvjerljivije od onog prethodnog.

Party za ekipu

Je li, za početak, njemačka kancelarka Angela Merkel, koju su domaći organizatori sve donedavno najavljivali kao zvijezdu večeri predstojeće hrvatske proslave ulaska u EU, odustala zbog 'nedostatka vremena', kako njeni glasnogovornici službeno priopćuju, ili pak zbog skorih njemačkih izbora, kako nam se to jučer dosjetio premijer Zoran Milanović? No, nije li ona za te izbore znala i prije dva tjedna, kad je predstojnik Milanovićeva ureda s navodnom potvrdom njenog dolaska službeno mahao kao s poslasticom prestojeće zagrebačke proslave? Ako je stvarno odustala, onda je to mogla jedino zbog nečega što se u ta dva tjedna promijenilo, a potpisniku ovih redova pritom ništa drugo, osim te nezgrapne zakonske promjene europskog uhidbenog naloga, zasad ne pada napamet. No, znajući slučajno i za neka ranija petljanja oko nekih drugih službenih poziva koji su se gubili po hodnicima sjedišta Vlade, ne bi me na kraju začudilo da njemačka kancelarka ne samo da uopće nije potvrdila svoj dolazak, nego da ni sam poziv nije na vrijeme dobila.

Što tek reći na maštovitu konstrukciju ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić kako Merkeličin nedolazak i nije bogzna kako važan jer je skora proslava hrvatskoga ulaska u Europsku uniju ionako zamišljenja prije svega kao proslava hrvatskih građana? Jest, dabome! Evo, svi već hrle prema Trgu bana Jelačića na kojem će im netko pjevati i svirati, a potom će moći čuti i govore omiljenih političara.

Zakon za 'ekipu'

No, sva ta petljanja oko same proslave i dolaska ili nedolaska ovoga ili onoga još su i sasvim benigna usporede li se s Milanovićevim objašnjenjem zbog koga se uopće krenulo u promjenu spornoga zakona. Njegova mrtvo-hladno izgovorena tvrdnja kako time zapravo želi zaštititi branitelje od mogućih budućih izručenja, ili je opasno podmetanje ili pak naivno neznanje. Kome bi to Hrvatska danas-sutra morala izručivati svoje branitelje i od koga ih on to točno brani? Od Austrije, Njemačke, Slovenije? Ili od Srbije i BiH, koji još nisu započeli niti pregovore, a u kojima ćemo kao država članica i sami sudjelovati. Zašto baš branitelje, nakon svega što su prolazili, još i dodatno uvlači u priču koja s njima nikakve veze nema? Jer baš postojeći Zakon, čije se promjene predlažu, jasno propisuje da se europski uhidbeni nalog ne mora provesti za djela koja su 'počinjena na području Republike Hrvatske' ili pak 'izvan države izdavanja' (Čl. 21, st. 8a; 8b). Bilo bi poštenije otvoreno priznati da Hrvatska nikome ne želi dati svoje obavještajce, jer to ne rade ni drugi nego ih, kao što to svjedoči i aktualni američki lov na njihovog nižerangiranog operativca Edwarda Snowdena, pošto-poto žele zadržati unutar vlastitoga dvorišta. Pa, ma koliko Hrvatska i ne bila Amerika, to bi pojašnjenje kod dijela javnosti možda i naišlo na kakvo-takvo odobravanje.

Dakako, ni s druge strane barikade nema baš puno nevinih. Jer, kome bi još moglo izgledati uvjerljivo sadašnje HDZ-ovo naglo zauzimanje za to da se nalogodavci i izvršitelji ubojstva Stjepana Đurekovića, ali i tolikih drugih, izruče Njemačkoj, a još manje da im se sudi u Hrvatskoj, kad su godinama i sami činili sve što su mogli da se to ne dogodi?

270476,270422,270367,270334
Žaljenje umjesto slavlja

Zbog svega toga hrvatske građane uistinu ne treba brinuti to što Angela Merkel ne dolazi u Hrvatsku. Ne treba ih toliko brinuti ni to što bi natezanje sadašnje Vlade s Europskom unijom oko ograničavanja europskog uhidbenog naloga već sutra našu zemlju moglo dovesti pred zid nekih novih kazni i sankcija, nakon što joj je ta iznenadna epizoda već i dosad narušila jedva stečeno povjerenje. Ono što ih uistinu treba brinuti jest to što ni sami ne vjeruju da su hrvatska država i hrvatsko pravosuđe u stanju do kraja provoditi svoje zakone, a još manje rasvijetliti tamne strane i aktere recentne prošlosti. Jer, kako to i sami osjećaju, i dalje postoje oni čija moć i utjecaj nadilaze zakone i dosege pravne države, a još ne vide da bi to netko tako skoro mogao promijeniti.

Upravo bi zbog toga, umjesto slavlja, hrvatski građani možda zapravo trebali žaliti što europske zemlje, pa i sama Njemačka, nisu bile još dosljednije u svojim zahtjevima da Hrvatsku prime tek onda kad stvarno, a ne samo formalno, postane demokratska zemlja vladavine prava. Kad to već sami nismo bili u stanju izvesti. Kratkoročno bi to, istina, i za same građane bilo bolno – kao što svaka katarza boli dok traje – ali bi im zato dugoročno možda bila i najveća usluga koju su od te Europe mogli dobiti.