Jer ljeta su duga i vruća i sparna i treba se nekako, bez suvišnih pokreta, zabavit u one gluhe sate između ručka i pet. Samo su Sonia i Willake, stalne gošće iz Holandije (danas Nizozemske), kojima smo ljeti iznajmljivali sobu na katu i koje su svoje apstraktne frizure učvršćivale pivom, u te sate hvatale boju na plaži – ne bih rekla da su onih dana pretjerano držale do literature. Ali uglavnom, tako ljetujući s knjigama, barem u sate od dva do pet, odrasla sam u ozbiljnoj i sretnoj zabludi da svi ljudi čitaju.

Kad je primijetio da čitam i poeziju, otac mi je počeo kupovati sabrana djela nekih pjesnika (Ujević, Jesenjin, a što bi drugo za početak…) u duguljastim kartonskim kutijama.

Kasnije je nabavljao i neke suvremene pjesnikinje i pjesnike, kao što mi je kupovao i ploče. Stvari su nekako išle tome u prilog, pa sam počela i pisati. Nikome od mojih takvo što nikad ranije nije padalo na pamet, oni su naprosto bili ona neobična vrsta – samo čitatelji.

Neko sam vrijeme te moje kućne čitatelje pomalo pokušavala privesti poeziji, ali uglavnom nisu dijelili moje oduševljenje. Bili su oni tvrdokorni gutači proze, publicistike, dnevnih i tjednih novina, eventualno stripova, i iako su se prema mojoj sklonosti odnosili s naklonošću (pročitali bi uvijek barem ono što sama napišem), bilo je u tome više političke ili poetičke korektnosti nego stvarnog zanimanja.

Već su i u razredu bili navikli da imaju jednu ufuranu frendicu koja u leksikonima ispod pitanja 'koji je tvoj hobby?' odgovara: poezija. A odmah u nastavku, za spas ugleda: salvete, marke i slije iz Brava.

Kasnije, više puta mi je došlo da razbijem nos nekom nadobudnom studentu kroatistike ili profi književnosti koji se imao potrebu pohvalit kako ne čita poeziju. I ja već deset godina imam vozačku i nisam baš savladala rikverc, ali strogo šutim o tom.

S druge strane, upoznala sam i impresivan broj npr. bankarskih službenika i računovođa koji jako vole poeziju, bez obzira pišu li ili samo čitaju, pa kad se sve zbroji i oduzme moram se složiti s općim mišljenjem da je broj onih koji poeziju čitaju nevelik, ali konstantan. Postoji tu naravno i najbrojnija grupacija primijećena u svakom žanru, a u poeziji osobito: oni koji pišu, ali uglavnom ne čitaju ništa.

OJ PJESNIČE S DUGOM KOSOM…

Kasnije sam uočila da, za razliku od poezije, svaki drugi tekst mora, osim razloga (a često i umjesto njega), imati i neki povod. Koji je, dakle, povod ovom tekstu? Nedavno je, kao odgovor na zahtjeve spisateljske inicijative Pravo na profesiju, Ministarstvo kulture raspisalo javni poziv za dodjelu stimulacija za najbolja ostvarenja na području romanesknog stvaralaštva.

Nagradit će petnaest najuspješnijih romana u protekloj godini, što je pomak naprijed koji treba pozdraviti, iako je iznos tog stimulacijskog fonda, komentiraju mnogi, neobično šparan.

Ono što je također izazvalo komentare je zaobilaženje ostalih žanrova, prema kojima je roman ionako u 'povlaštenom položaju': obično ima više čitatelja, veće naklade i honorare (koji se, da ne bude zabune, i kod romana kreću na relaciji bijedni-neisplaćeni-skromni), a i više je mogućnosti da se romanopisac razveseli nekom nagradom nego kratkopričaš ili pjesnik, pa i da netko za tu knjigu čuje, zainteresira se i pročita.

To da ćete iz medija dočuti za neku novu knjigu poezije, barem u formi puke informacije da je objavljena, male su šanse, osim ako autor nije uspješan u nekoj drugoj spisateljskoj disciplini ili je u pitanju neka frka kao što je trenutno slučaj s prijevodom Cvetajeve, što je također samo posljedica nebrige i sindroma 'dok nitko ne gleda'.

Ako čitatelj namjernik i čuje za nekog autora čiju je pjesmu najvjerojatnije pročitao na internetu, neće je uvijek lako naći u prvoj, a nekad ni u desetoj knjižari, jer mnoge knjižare za razliku od britvica i plišanih pizdarijica ne drže knjige poezije. Ipak, zainteresirani čitatelji, osim u periodici za kulturu, pjesničku kritiku mogu potražiti u Novom listu i Novostima (da ne bude nismo znali).

Što se općenarodnog odnosa prema poetskom diskursu tiče, kod nas je on odavno opjevan u rečenici: 'Oj pjesniče s dugom kosom, obriši mi… nosom.' I to je legitimno razmišljanje, barem dok ne odražava identičan stav većine izdavača, knjižara, urednika i novinara kulturnih rubrika, a kadikad i samih pisaca, da je poezija izumrla s malom voćkom poslije kiše.

S obzirom da imam neke informacije kako to nije tako, ako već ne za plažu, a onda za one mirne sate u hladu sobe od ručka do pet, predložit ću vam nešto egzotično, što se ostali neće usuditi, koliko god da se radi o dobrim naslovima – tri domaća pjesnička noviteta i sabrane pjesme jednog laureata.

Stjepan Gulin: 'Smokve od soli' (Meandar, Zagreb, 2010)

Kakve su to pjesme?
Koliko god bile pisane 'na način moderan' i kultiviranim jezikom, to su pomalo divije pjesme, greze i strastvene. Pjesme koje grizu.

Zašto treba pročitati ovu knjigu?
Zato što je Gulin ove godine zasluženo dobio Goranovu nagradu. Zato što je on neobično mlad pjesnik, jedan od najmlađih koje imamo, iako je zašao u ozbiljne godine.

Dorta Jagić: 'Kauč na trgu' (HDP, Zagreb, 2011)

Kakve su to pjesme?
To su čuda za svakodnevnu upotrebu. Lucidne i rafinirane pjesme u kojima je i Svevišnji neviđeno zabavan.

Zašto treba pročitati ovu knjigu?
Kad sam prošli put ušla u knjižaru i zatražila Dortinu knjigu, knjižarka mi je istu poklonila, a onda sam na ulici, izlazeći iz knjižare, ugazila na sto kuna. Slično se osjećam kad pročitam neku od pjesama iz 'Kauča na trgu', pa sad vi računajte koliko ste na gubitku.

Branko Čegec: 'Pun mjesec u Istanbulu' (Meandar, Zagreb, 2012)

Kakve su to pjesme?
To su bjelosvjetska skitanja i album portreta, čisti voajerizam.

Zašto treba pročitati ovu knjigu?
Zato što je alternativni vodič kroz Istanbul. Istanbul kroz objektiv, ali i kroz nišan, ključanicu.
Zato što su u ovim pjesmama uhvaćena sva lica i većina ritmova koji postoje.

Ivana Simić Bodrožić: 'Prijelaz za divlje životinje' (VBZ, Zagreb, 2012)

Kakve su to pjesme?
To su dnevne doze hrabrosti i odlučnosti.

Zašto treba pročitati ovu knjigu?
Zato što vam se sviđao roman 'Hotel Zagorje'. Zato što će vam biti bliske čak i ako inače nemate običaj čitati poeziju. Zato što će vam biti bliske čak i ako inače nemate običaj biti bliski.