'Ma ja ću poludjet', napisala mi je u poruci prijateljica Maja i usput 'šibnula' fotografiju nekih slatkih pingvina, napravljenih od kaširanog papira.

'Joj, kak' su slatki', rekla sam i onda, brže bolje, da ne ispadnem neempatična, pitala: 'Zašto? Što se dogodilo?'

'Kako zašto? Pa ne vidiš?'

'Ne', iskreno sam odgovorila. Meni je sve bilo u najboljem redu. Pingvini su bili siti i nasmijani, led ulašten, a nebo plavo. 'Kako ne vidiš? Svi su isti. Potpuno isti. Cijeli razred jednoobraznih pingvina, s istim glupim osmijehom na licu. Ni jedan nije niži, deblji. Niti jedan nema fleku. Svi na parove razbroj, kao su iz Sjeverne Koreje, a ne s Južnog pola.'

'Vidi, stvarno', rekla sam. 'Ali, zašto je to bitno?'

Dobro. Ja sam socijalni pedagog i nemam puno doticaja s pingvinima. Ako bih i imala, to bi za pingvine bilo nepovoljno jer bi značilo da su pokradeni, prebijeni ili pokojni.

Maja je učiteljica. Izgleda da se odlično razumije u pingvine.

'Gle', rekla je Maja. 'Taj 'odred' pingvina totalni je promašaj. Napravljeni su svi jednaki. Kolegica je koristila najjadniju moguću stvar, a to je šablona. Svi su pingvini divni, ali isti i ni po čemu ni jedan nije bio poseban ni svoj. Nastavna jedinica koja bi takvo što obuhvatila može biti samo statička ravnoteža, s tim da bi i u toj nastavnoj jedinici bilo dobro kad bi pingvini ipak bili različiti, barem lica im…'

'Da', napokon mi je sinulo.

'Tada bi svaki pingvin imao svoje ime, svoju priču, svoj kapacitet za dječju predodžbu. Za nadgradnju. Novu kreaciju i maštu.'

Duga, ali važna priča o pingvinima, u vrijeme kad s vrha (grada, a i šire) dolaze ideje da od školske djece načinimo iste takve pingvine. Razlozi za 'pingviniranje' djece samo su naizgled različiti. U svojoj suštini su isti. Licemjerni i stupidni.

'Želimo neutralizirati socijalne razlike i tako zaštititi djecu od neugodnih situacija u kojima su izloženi podsmijehu i izrugivanju jer su nižeg socijalnog statusa.'

Ma, zbilja? Želite neutralizirati te razlike tako što ćete djeci navući iste kute i majice? Neće to baš tako ići. Oni će se i dalje razlikovati po svom socijalnom statusu. I dalje će jedno nositi najnovije modele 'Najkica', a drugi će hodati u tenisicama starijeg brata. I dalje će jedni tipkati po zadnjem modelu Samsunga, a drugi će se sramiti izvaditi svoju 'kantu' iz ruksaka. I ti ruksaci će im biti različiti. I traperice. I frizure. Estetika i zdravlje zubića. Ispeglanost ili zgužvanost majica. Mirisi istih.

Netko će svoje majice poderati treći dan. Što će onda? Ići sa zakrpama u školu, što kod djece sklone ismijavanju neće izazvati neželjene reakcije? Nećete neutralizirati razlike. Samo ćete umiriti vlastitu savjest. Praviti se da te razlike barem privremeno nema.

OK, djeca kao pingvini. A praksa?

Umjesto da djecu učite kako je to materijalno manje bitno. Umjesto da im razvijate empatiju. Umjesto da kažnjavate one koji, unatoč svom vašem trudu, gaze po kolegama i vršnjacima čiji su roditelji iz ovih ili onih razloga manje ekonomski uspjeli.

Dakle, da bismo obukli djecu u pingvine, trebale bi nam dvije kratke i dvije duge majice po učeniku. To bi značilo da majice perete na dnevnoj bazi i ako nemate sušilicu, pušete u nju fenom za kosu. A što ako ste koji dan na službenom putu? A što kad vam se od silnog pranja ili nezgodom vašeg djeteta majica potpuno uništi ili raspadne? A što ako vam dijete naraste više centimetara od onih koje je država/lokalna uprava predvidjela?

Javljaju se glasovi koji kažu da će biti moguće da se unutar jedne škole neki razredi odluče na odore, a drugi ne. A što ćemo s djecom unutar istog razreda? Imaju li neka od njih pravo reći 'ne'? I jesmo li uopće računali na to što žele djeca, ne njihovi roditelji, jer, naposljetku, neće oni nositi školske odore, nego će u njima pisati, crtati, učiti, skakati, družiti se i zaljubljivati učenici.

Ukalupljeni, a imperativ kreativnost

'U našoj školi nema previše socijalnih razlika, pa nije to razlog, nego osjećaj zajedništva koji bi djeca imala. Prekrasno bi to izgledalo', kaže jedna mama.

Ne postoje li drugi načini za poticanje djece na osjećaj zajedništva? Nije li to korisnije postići nekim zajedničkim ciljem, a ne površnom stvari poput jednoličnih odora. Odora koje znače jednoličnost, potiranje individualnosti, pokornost, služenje.

Umjesto da kod djece potičemo svu onu različitost koju u sebi nose i s kojom će sutra u svijet.

Ove generacije učenika doživjet će takav tehnološki tsunami u kojem će strojevi preuzeti većinu danas poznatih i potrebnih zanimanja.

Na njivama, za blagajnama, tvorničkim trakama, u građevini i medicini, mnoga će radna mjesta 'riješiti' strojevi. Nove generacije djece moramo pripremiti da se u takvim okolnostima snađu. Da rađaju nove ideje, pokreću nove poslove. Da pršte kreativnim i inovativnim vatrometom. A ne da ih umjetno poravnavamo, kao da su proizvedeni na istoj proizvodnoj traci.

Opet navika kalupljenja

Nikako da se iščupamo iz navike kalupljenja. Da potaknemo kod djece kritičku misao. Da nam se ne događa situacija u kojoj dijete iz lektire dobije manju ocjenu jer je pod točkom 'Osobni dojmovi o knjizi' napisalo: 'Meni je ova knjiga užasno dosadna'.

Dajte nam razigrane i šarene pingvine. Male i malo manje. Bucmaste i malo bucmastije. S novim tenisicama i s tenisicama koje nose u školi… Zaštićeno i prihvaćeno dijete.

Ne budimo površni i licemjerni. Učimo djecu empatiji, a ne mimikriji. Možda Maja i ja griješimo, ali bojim se da nije tako. Pitajte djecu i dijete i sebi, reći će vam sve.