Nalazimo se na pola puta francuskih predsjedničkih izbora, izbornog procesa koji treba odrediti ključnu komponentu izvršne vlasti u zemlji koja je druga po stanovništvu i gospodarstvu u Europskoj uniji te nakon odlaska Britanaca jedina nuklearna sila. U lipnju se pak održavaju izbori za Nacionalnu skupštinu, donji dom francuskoga parlamenta, koji bi potencijalno mogli zakomplicirati političku situaciju, no u stvari je mogućnost kohabitacije svedena na minimum.

Naime, počevši od izbora 2002., predsjednički je mandat skraćen sa sedam na pet godina kako bi izborni ciklusi postali sinkroni, tj. kako bi se izbori za predsjednika i za Nacionalnoj skupštinu održavali iste godine, prvi sredinom, a drugi krajem proljeća. Na taj način osigurava se da predsjednik do skupštinskih izbora (također u dva kruga, 12. i 19. lipnja) okupi takozvanu predsjedničku većinu, tj. blok stranaka (predsjednikova stranka obično nije samostalno dovoljno jaka) koje će biti sposobne osvojiti većinu u Skupštini te tako pružati podršku predsjedničkom mandatu i politikama vlade premijera kojega predloži.

Čak i kada bi se doista dogodila kohabitacija, tj. kada bi u Skupštini postajala neka druga većina koja bi potvrdila premijera i vladu iz suprotnog tabora, predsjednik bi mogao uložiti veto na imenovanje ključnih ministara, tj. utjecati na odabir kandidata za vođenje takozvanih državnih ministarstava – onih zaduženih za resore vanjskih poslova, unutarnjih poslova, obrane, te pravosuđa i uprave. Predsjednička većina Emmanuela Macrona trenutno ima 60 posto mandata u Nacionalnoj skupštini, a premijer je Jean Castex, koji je prije pridruživanja Macronovoj liberalnoj, centrističkoj stranci Republika u pokretu! bio član Republikanaca, glavne degolističke stranke desnoga centra.

U ovoj analizi francuskih izbora između dva kruga oslanjat ćemo se ponajprije na anketne podatke koje je prikupila i objavila francuska podružnica međunarodne agencije za ispitivanje javnoga mnijenja Ipsos.

Neobična kampanja

Francuska slovi za društvo koje je izrazito politizirano, u kojemu građani rado žustro i otvoreno raspravljaju o političkim, društvenim i ekonomskim pitanjima te se ne libe javno iskazati svoje mišljenje, niti sudjelovati u političkim aktivnostima, kako izbornima, tako i onima koje uključuju štrajkove, prosvjede i peticije. Međutim, ove godine je tik pred prvi krug čak jedna četvrtina ispitanika pokazivala nezainteresiranost za izbore, a tek polovica je bila izrazito zainteresirana za izbore (ocjene 9 i 10 na ljestvici od 0 do 10).

Prema Ipsosovim predizbornim istraživanjima, Francuze su zahvatili zamor i zasićenost politikom, djelomično zbog efekata pandemije, ali i dugog razdoblja pretkampanje. Rat u Ukrajini naposljetku nije imao prevelikog utjecaja na samu kampanju, ali jest prouzročio revidiranje pozicija i borbu za bolju prošlost među desnim kandidatima, tako da je Marine Le Pen isticala kako Putin, s kojim je spremno pozirala prije par godina (koji je, prema nekim navodima, i financijski potpomagao njene napore, kao i napore sličnih kandidata i stranaka diljem EU) nije ista osoba kao ovaj koji je krajem veljače navalio na Ukrajinu.

Birači su bili umorni od kampanje i zato što se, od dvanaest kandidata, njih čak 7 natjecalo i prije pet godina, a poneki i prije deset godina, a shodno tome su se tijekom proteklih mjeseci u francuskoj javnosti mogle uglavnom čuti iste ideje i mjere koje su kandidati predlagali i godinama ranije, bez puno inovacije.

Problem je, zbog pandemije, predstavljala i činjenica što su kandidatkinje i kandidati puno manje provodili vremena izravno s biračima, tj. bilo je organizirano puno manje susreta s građanima, kao što je inače u Francuskoj uobičajeno. Neki su se dovinuli tako što su putem holografskih projekcija istovremeno imali predizborne skupove u čak 12 gradova, kao kandidat krajnje lijeve Nepokorene Francuske Jean-Luc Mélenchon.

Tijekom kampanje je izostalo i nekih sočnih skandala koje bi mediji mogli razvlačiti, a birače možda zainteresirati za izbore. Premda se iz hrvatske ili općenito europske vizure može činiti da bi činjenica da je dvanaestero kandidata u prvome krugu pokrivalo cijeli spektar od krajnje ljevice do krajnje desnice trebala potaknuti interes javnosti, Ipsosova istraživanja u Francuskoj ukazuju na razmišljanja birača kako su se programske razlike ljevice i desnice ustvari smanjile, a bez obzira na vlastite preferencije ili motivaciju na izlazak na birališta, dvije trećine ispitanika je i prije prvoga kruga smatralo kako će Macron naposljetku osvojiti novi predsjednički mandat.

Više od dvije trećine ispitanika nakon prvoga kruga kampanju je ocijenilo nezanimljivom, a kao dobra istaknuta je kampanja kandidata krajnje ljevice. Kao četiri glavna razloga za izbornu apstinenciju, ispitanici su naveli "prežvakavanje starih ideja", "nedoraslost kandidata položaju predsjednika", "već unaprijed dobivenom bitkom [za Macrona]" te time da "niti jedan kandidat ne odgovara njihovim vrijednostima".

Najmotiviraniji su bili birači populističkog izazivača Érica Zemmoura koji je svojim zapaljivim izjavama i govorima podigao mnogo medijske prašine, no naposljetku ipak nije uspio preoteti odveć puno glasova nepobitno glavnoj kandidatkinji na desnici Marine Le Pen. Ispitanici su istaknuli kako su im socijalna i ekonomska pitanja, poput kupovne moći, ali i imigracije, najvažnija. Ovo su ujedno pitanja na kojima su jednako "jahali" i Mélenchon i Le Pen te se može reći da su se, premda dolaze s dva različita kraja političkoga pola, sastali na istim ekonomski lijevim, socijalnopopulističkim stajalištima.

Nizak interes za izbore odrazio se naposljetku i izrazito niskom izlaznošću, koja je za hrvatske pojmove bila i dalje izrazito visoka. Zanimljivo je primijetiti da je povijesno najniža izlaznost u prvome krugu bila upravo tada kad je u drugi krug ulazio kandidat krajnje desnice: godine 2002. otac, Jean-Marie Le Pen, a 2022. (ponovno) kći, Marine Le Pen.

Kandidati i birači u prvome krugu

Predizborne ankete u Francuskoj, barem one Ipsosove, pokazale su se poprilično preciznima, te su tako Macron i Le Pen doista završili u drugome krugu, dok je Mélenchon dospio na treće mjesto. Ono gdje su stvarni rezultati iznenadili jest to da je čak i kandidat Nepokorene Francuske osvojio više od 20 posto glasova, dok je Zemmour naposljetku dobio tek 7 posto, a kandidatkinje dugogodišnjih stožernih stranaka desnog (Republikanci, Valérie Pécresse) i lijevog (Socijalistička stranka, pariška gradonačelnica Anne Hidalgo) centra ukupno privukle manje od 10 posto podrške izašlih birača.

Uoči drugoga kruga, valja reći i pokoju o sociodemografskim razlikama Macronovih birača i birača Marine Le Pen. On bolje kotira među biračima starijima od 60, a poglavito onima starijima od 70 godina. Le Pen podržavaju radnici, dok Macron dobro stoji među umirovljenicima, ali i osobama na upravljačkim položajima u javnome i privatnom sektoru. Socioekonomski rascjep između ovo dvoje kandidata vidljiv je i po tome što je u prvome krugu 34 posto nezaposlenih ispitanika bilo za Mélenchona, 29 za Le Pen, a tek 12 za Macrona. Slični postotci dobiveni su i prema kategorijama mjesečnih neto primanja, čime je potvrđeno da su Macronovi birači značajno bolje stojeći od birača krajnje ljevice i desnice. Inače, anketna nezaposlenost je u zadnjem tromjesečju 2021. u Francuskoj iznosila 7,4 posto.

Jasne razlike vidljive su i obrazovnome profilu. Dok se 33 posto ispitanika koji imaju tri ili više godine obrazovanja nakon mature u predizbornom istraživanju odlučilo za Macrona (te 26 posto za Mélenchona), tek njih 13 posto izrazilo podršku za Le Pen. Sve ovo govori o dvije Francuske, jednoj imućnoj i otvorenoj i drugoj socioekonomski depriviranoj i više zatvorenoj. Zanimljivo, premda je pokret "žutih prsluka" bio uzdrmao Macronov prvi mandat, sociodemografski rascjep među biračima nije se poklopio i s teritorijalnim rascjepom, tj. nije moguće razaznati jasne obrasce podrške kandidatima prema veličini naselja u kojima žive anketni ispitanici. Naposljetku, vjerski rascjep je potvrđen između Mélenchonovih birača i birača Macrona i Le Pen, pa tako kandidat krajnje ljevice uživa znatno veću podršku upravo među biračima koji nisu katolici ili nisu vjernici, dok razlike između Macronovih birača i birača Marine Le Pen u ovom pogledu nisu toliko značajne.

Očekivanja za drugi krug

Što možemo očekivati u drugome krugu? Premda mu se izrazito približila i svakako mu puno više puše za vrat nego prije pet godina, Le Pen i dalje ima puno teži zadatak u drugom krugu od Macrona, koji ulazi u pripetavanje kao očiti favorit. Premda se Mélenchon nije htio izjasniti, tj. izravno dati podršku Macronu (za razliku od Pécresse i Hidalgo), za očekivati je neku inačicu raspleta iz 2017. (ali i 2002.) godine, kada su lijevi birači mahom glasovali protiv, tj. kako bi spriječili pobjedu krajnje desnice, a ne nužno zato što su podupirali Chiraca, odnosno Macrona.

Pa ipak, Ipsosovo istraživanje o namjerama glasovanja u 2. krugu pokazuje da bi trećina birača kandidata Nepokorene Francuske mogla iduće nedjelje ostati doma, dok bi po trećina zaokružila Macrona, a trećina Le Pen. Za Macrona bi glasovalo i 59 posto zelenih birača, koji su prvom krugu podržali Yannicka Jadota, te 45 posto birača Valérie Pécresse. Također, više od 60 posto ispitanika koji su podržali Mélenchona u prvom krugu ne želi da on da službenu podršku za drugi krug izbora. Nasuprot tome, čak jedna četvrtina birača Le Pen očekuje Macronovu pobjedu krajem ovoga tjedna, a i više od 55 posto Mélenchonovih birača vidi to kao izgledni ishod.

Pobjeda Le Pen bila bi doista politički potres za cijelu Europsku uniju, posebice u kontekstu rata u Ukrajini, napora oko jačanja sigurnosne suradnje i borbene spremnosti kako u okviru NATO-a, tako i u okviru Europske unije (PESCO). No, premda mu je prvi mandat bio obilježen odustajanjem od niza reformskih ideja, od mirovinskog sustava do izbornog zakonodavstva, Emmanuelu Macronu se vrlo vjerojatno smiješi još pet godina u Elizejskoj palači.