Kao što je napad na Blizance imao duboke simbolične odjeke u američkoj politici i američkom društvu, tako se sada Europska unija okuplja oko ideje da se na ukrajinskim poljanama brani slobodni svijet. Kao što se prije dvije godine Europa 'prešaltala' u pandemijski modus, sada se 'prešaltala' u hladnoratovski ambijent.

Paket sankcija, ograničenja i isključenja Rusije i ruskoga gospodarstva doista je po svojem opsegu i žestini dosada neviđen. Međutim istodobno je nedosljedan, bez jasnog cilja, a u svojim pojedinim segmentima i kontraproduktivan. S jedne strane sastavljeni su popisi izrazito imućnih pojedinaca s imovinom u inozemstvu, za koje se opravdano smatra da su usko vezani uz moskovski režim. S druge pak strane rusko je gospodarstvo djelomično odsječeno od svjetskoga ekonomskog sustava ograničenjima u bankarskom i kartičnom poslovanju, kao i u zrakoplovnom prometu. Pored toga, brojne svjetske sportske organizacije privremeno su onemogućile natjecanje ruskim reprezentativcima.

Što je točno cilj sankcija?

Ključno je pitanje što je točno cilj sankcija? Je li cilj financijski udariti na stupove režima u Moskvi i time ga prisiliti na obustavu napada na Ukrajinu ili pak stvoriti takvu situaciju u kojoj će unutar same Rusije, uslijed pogoršane ekonomske situacije i međunarodne izolacije, doći do mijenjanja ili čak promjene režima? Naposljetku, je li cilj jednostavno izolirati Rusiju kako bi se izrazilo nezadovoljstvo njenim ratovanjem protiv Ukrajine, tj. na neki način kazniti tu zemlju?

Ako je cilj financijskim slabljenjem Rusije spriječiti daljnji rat, postavlja se pitanje zašto se i dalje uvoze energenti iz te zemlje. I prije eskalacije u Ukrajini bilo je uputno poticati donositelje političkih odluka u Europskoj uniji da konačno donesu stratešku odluku koja ima i ekološku i sigurnosnu komponentu – otkačiti Europu od ovisnosti o energentima koji dolaze iz autokracija, što se, dakako, odnosi i na zemlje Arapskoga poluotoka, a ne samo na Rusiju. Nadalje, po svemu sudeći, do mijenjanja ili promjene režima u Rusiji neće tek tako doći uslijed ekonomske recesije i međunarodne izolacije.

Dapače, u uvjetima izolacije i svojevrsne autarkije autoritarni mehanizmi mogu samo jačati te podgrijavati mentalitet opsade. Što se pak tiče simboličkog kažnjavanja, ono ima svoje presedane u, primjerice, privremenim suspenzijama SR Jugoslavije iz FIFA-e i UEFA-e 1990-ih godina, no također mora biti uravnoteženo između toga što doista šteti režimu, a što samo zagorčava život običnim građanima. Zabrana nastupa ruskim paraolimpijcima neće zaustaviti ruske tenkove.

Globalne kompanije preslikale kulturu otkazivanja

Pored službenih sankcija, svojevrsnoj izolaciji Rusije na svoju se ruku pridružio niz svjetskih medijskih, zabavnih, tehnoloških, modnih i inih kompanija. Tako, primjerice, u Rusiji sada više nećete moći kupiti Levi'sove traperice ni novi iPhone, ništa od gledanja serija i dokumentaraca na Netflixu vikendom, a ruski nouveau riche neće moći više ni dokazivati svoj status Guccijevim torbicama. Drugim riječima, nakon što je generacija Z modom i glazbom vratila retro štih osamdesetih neslužbene sankcije vratile su Rusiju u vrijeme prije pada Berlinskoga zida.

Globalne kompanije u ovoj su situaciji zapravo preslikale suvremenu kulturu otkazivanja (cancel culture) na pitanje međunarodne reakcije na agresiju ruske vojske na Ukrajinu. Kao i u slučaju kulture otkazivanja u području političkih i kulturnih prijepora u medijima, na društvenim mrežama, na sveučilištima i u sferi popularne, ali i visoke kulture, predstavnici kompanija vrlo se aktivno natječu, bez puno promišljanja, u takozvanom signaliziranju vrlina (virtue signaling), gdje svatko želi pokazati da će što više blokirati dostupnost svojih roba, usluga i sadržaja Rusiji, bez obzira postoji li smislen razlog za to s obzirom na ranije spomenute ciljeve sankcija. Smisao blokiranja ne može biti tek puko demonstriranje vlastite moralne superiornosti, već treba biti uglavljeno u širu akciju koja treba rezultirati prekidom napada na Ukrajinu i u drugom koraku eventualnim promjenama u samome režimu koje bi trebale osigurati neponavljanje sličnih agresija u budućnosti.

Važnost slobode medija

Posebice je u tom kontekstu opasna medijska blokada ruskih korisnika medija, odnosno njihovo isključivanje iz globalnih društvenih mreža i zatvaranje pristupa medijskim sadržajima iz inozemstva. Naime, prema rezultatima istraživačkog projekta Varieties of Democracy (V-Dem), upravo je sloboda izražavanja, koja uključuje medijske slobode, ona stavka koja se najviše mijenjala u posljednjih deset godina kako u pozitivnom smjeru (demokratizacija), kako u negativnom smjeru (autokratizacija). Prema istoj bazi podataka (koju krasi njen isključiv akademski karakter, tj. neovisnost, za razliku od indeksa demokracije vezanih uz djelomično javno financirane organizacije civilnoga društva poput Freedom Housea ili Economistovog Intelligence Unita), Ukrajina je izborna demokracija s pozitivnom tendencijom u posljednjih deset godina, a Rusija je izborna autokracija koja u posljednjem desetljeću ustvari nije doživjela neke doista važne pomake ni u smjeru više slobode ni u smjeru manje slobode.

Izborne demokracije su prema ovom indeksu demokracije koncipirane kao širok spektar država koje su više ili manje defektne demokracije, za razliku od Freedom Housea, koji pod tim pojmom podrazumijeva sve države koje omogućavaju minimalne uvjete za održavanje kompetitivnih izbora. Izborne autokracije, ponekad nazivane i takozvanim otvorenim autokratskim režimima, budući da ipak nude određen spektar građanskih prava i sloboda te neki oblik barem polukompetitivnih izbora, najčešći su oblik režima u suvremenome svijetu. Sloboda govora, a u tom kontekstu i sloboda interneta, ponajviše su na udaru novog autoritarnog protuvala kojemu svjedočimo na svjetskoj razini u posljednjih desetak godina te su jasan signal represije u zemljama u kojima sloboda izražavanja nije zajamčena.

Medijske sankcije kao samoudar na slobodu govora

Onemogućavanje pristupa društvenim mrežama i medijskim sadržajima ruskim korisnicima zapravo puše u isti rog s autokratskim cenzorima koji već godinama ne samo u toj zemlji, već poglavito u Kini, ali i od Turske do Irana, guše slobodu interneta. Je li RT (Russia Today) medijska kuća u državnom ruskom vlasništvu koja drži režimsku liniju? Da, složit ćemo se. Međutim na gušenje slobode govora ne odgovara se zabranama (toj televizijskoj kući sada se više ne može pristupiti sa Zapada). Na Zapadu svatko ima pravo informirati se kako želi, pa i dezinformirati se. Ustavno je pravo nekoga vjerovati medicinskim besmislicama koje šire antivakseri, no jednako tako jest ustavno pravo konzumirati razne medije, pa bili oni i ruski režimski mediji.

Zbog načina izvješćivanja o ratu u Ukrajini, ruska medijska regulatorna agencija Roskomnadzor ograničila je pristup radijskoj postaji Eho Moskvi i televizijskoj postaji Dožd (Kiša). Ovi rijetki neovisni mediji u toj zemlji već su i ranije bili na udaru vlasti te su bili optuženi da su strani agenti zbog djelomičnog financiranja kroz fondove međunarodnog civilnog društva. Diljem Rusije masovno se privode i uhićuju ljudi zbog toga što progovaraju o ratu u Ukrajini te sudjeluju u proturatnim prosvjedima. Tim ljudima nećemo pomoći da se suprotstave Kremlju tako što im blokiramo pristup Twitteru, a Putina Twitter ionako ne zanima, niti ga razumije.

Ako želimo ne samo prekid rata u Ukrajini (za što nije sasvim sigurno da će biti moguće postići ekonomskim sankcijama koje zaobilaze naftni i plinski sektor), trebamo zapljusnuti Rusiju medijskim sadržajem koji će još većem broju običnih ruskih građana otvoriti oči o tome što njihova vojska doista radi u Ukrajini te ih tako potaknuti da dignu glas protiv Kremlja. Za vrijeme Hladnoga rata, Zapadni Berlin bio je prozor DDR-a u svijet i izlog slobodnoga svijeta - koje bi vajde tada imalo blokirati Ossijima televizijske signale zapadnonjemačkih postaja?

Radio Luxembourg, Radio Slobodna Europa i Voice of America medijskim konzumentima iza željezne zavjese pokazivali su da je moguć drugačiji svijet i ljudi su tada jako puno riskirali da bi navečer osluhnuli kakve vijesti ili emisiju s ovih radijskih postaja, a danas mislimo da ćemo u navali naknadne pameti i moraliziranja, kojeg nigdje nije bilo kada se sumnjivim novcem oligarha financiralo britanska sveučilišta i kupovalo posrnule prvoligaše, srušiti Putina tako da mu pomažemo u onome što ionako želi – držati svoje sugrađane u medijskom mraku, izložene isključivo režimskoj verziji istine.

Da sumiramo, liberalizam se ne brani zabranama, a mišićava demokracija ne može se manifestirati gašenjem medija, ma kakvi god bili.