Prava je šteta da na ovogodišnjim izborima za novi saziv Hrvatskog sabora ne sudjeluje Josipa Pleslić, svima poznata kao Josipa Rimac. S obzirom na neprijeporni literarni dar sažimanja poruka, fokusiranja na ono najvažnije te osjećaj za konotativno značenje riječi, bivša bi HDZ-ova političarka i gradonačelnica Knina unijela prijeko potrebnu živost u inače suhoparnu izbornu komunikaciju ne samo svoje dugogodišnje stranke. A koliko zahvalnog materijala nudi njezina korespodencija sa svima od kojih je tijekom svoje karijere mogla imati koristi, hrvatska se javnost može uvjeriti na dnevnoj bazi.

Evo, jedan je od njezinih sugovornika bio i aktualni potpredsjednik Vlade te ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković. Šarmantna kakva već jest, Josipa Pleslić i njega je pokušala svojedobno uvjeriti i – uvjerila u potrebu zapošljavanja jednoga mladog inženjera. Ministar Butković sada izjavljuje da se tog dopisivanja ne sjeća, unatoč tomu što mu je bivša kolegica u Vladi tepala 'oko moje'. Novom državnom odvjetniku Ivanu Turudiću koji se primjerice u jednom televizijskom studiju nije sjetio da se neposredno prije ulaska u studio vozio s kasnijim bjeguncem od hrvatskog pravosuđa Zdravkom Mamićem, Josipa Pleslić tepala je pak 'radosti'. Treba pričekati tko ju je sve zaboravio.

Na ovaj je način bivša državna tajnica u Ministarstvu uprave u Vladi premijera Andreja Plenkovića, dokazala da se zna izboriti za svoje interese čineći to uz uvijek prave riječi i sugovornike. Tko je tako darovitu ne bi angažirao upravo u kampanji za parlamentarne izbore? Oleg Butković koji ju je u međuvremenu zaboravio sada je postao nova meta predsjednika Republike Zorana Milanovića s kojim se javno sukobljava oko toga je li mu se obitelj okoristila od njegova obnašanja ministarske dužnosti i štiti li, s druge strane, Milanović nekoga iza kojega stoji ruski kapital. Tako se izborna kampanja s obračunom HDZ-ove Vlade i SDP-ova neimenovanoga premijerskog kandidata svela na puki nastavak onoga čemu Hrvatska svjedoči gotovo četiri godine. Kao da je vrijeme stalo od kasnog ljeta 2020. kada se doznalo da su i Milanović, i pojedini članovi Vlade, među njima i Oleg Butković, usred pandemije obilazili podzemni klub Dragana Kovačevića. Jedina je novost koga je iz tog kluba trebalo izvlačiti 'vitlom'.

Amortizacija početnog šoka

Iako je izborna kampanja za novi, jedanaesti saziv Hrvatskog sabora počela šokantnim pojavljivanjem Zorana Milanovića uz predsjednika SDP-a Peđu Grbina koji je svom prethodniku prepustio mogućnost obnašanja premijerske dužnosti u slučaju izborne pobjede, sve je izglednije da će izbori 2024. rezultatski biti manje dramatični nego li se očekivalo.

Početni šok Milanovićeva uskakanja u izborno korito, ali bez formalne mogućnosti sudjelovanja jer niti je dao ostavku na predsjedničku dužnost, niti mu Ustav RH omogućuje sudjelovanje na parlamentarnim izborima na toj dužnosti, polako se stišao. I sada je sve isto kako je i bilo prije raspisivanja izbora, zapravo kako je već od posljednjih izbora za Hrvatski sabor održanih u srpnju 2020. HDZ i dalje vodi u ispitivanjima javnog mnijenja, i na razini cijele Hrvatske, i u većini izbornih jedinica, dok je SDP sa svojom koalicijom Rijeke pravde, upravo zbog isticanja Zorana Milanovića u prvi plan, uspio smanjiti zaostatak za HDZ-om. I to je to.

Milanovićeve najave o 'Vladi nacionalnog spasa' te o 'Trećoj Republici' ostale su deklaratorne pri čemu će ih teško poduprijeti takvi izborni rezultati kakve je SDP ostvario 2000. i 2011. kada je uz koalicijske partnere uvjerljivo pobijedio na parlamentarnim izborima uspjevši početkom stoljeća i realizirati najavljene ustavne promjene. Današnji se SDP pod vodstvom Peđe Grbina sveo na puku Milanovićevu ekspozituru na parlamentarnim izborima riskirajući ostvariti slabiji rezultat nego li sva četiri puta kada ga je i formalno vodio Zoran Milanović. Kao prvi SDP-ov predsjednik nakon smrti Ivice Račana, Milanović je predvodio stranku na izborima 2007. na kojima je SDP osvojio 56 mandata. I dok je tada ostao u oporbi, SDP je pod Milanovićevim vodstvom pobijedio 2011. osvojivši kao dio Kukuriku koalicije 80 mandata. SDP se na 56 mandata vratio na izborima 2015. s koalicijom Hrvatska raste te izgubio vlast, a bez dodatna je dva mandata ostao na prijevremenim izborima 2016. u okviru gubitničke Narodne koalicije kada je Milanović i napustio mjesto predsjednika stranke. Može li SDP-ova koalicija ove godine osvojiti veći broj mandata?

Svi izbori za Hrvatski sabor od 2000. nadalje pokazuju da je vlast nakon njih formirala ona politička opcija koja je sama u startu osvojila najmanje šezdeset mandata. Jedini slučaj kada se to nije dogodilo nakon izbora 2015. doveo je do nestabilne Vlade koju je podržalo 59 zastupnika HDZ-a te dio zastupnika Mosta nezavisnih lista i zastupnici Milana Bandića. Ta se Vlada urušila nakon nekoliko mjeseci, a nakon izbora 2016. i 2020. na čelu je HDZ-ove koalicijske Vlade Andrej Plenković. Plenkovićev je ostanak na premijerskom mjestu i dalje izgledan premda Milanović zaziva okupljanje svih HDZ-ovih suparnika od ljevice do desnice pod njegovim premijerskim vodstvom.

Što ako se to ne dogodi, te HDZ upravo s Plenkovićem na čelu uspije osigurati podršku najmanje sedamdeset i šest zastupnika, uključujući sam HDZ, zastupnike nacionalnih manjina te još pokoju ruku, od Domovinskog pokreta do regionalnih stranaka? Hoće li u tom slučaju Zoran Milanović priznati izborni neuspjeh te dati ostavku na mjesto šefa države kao znak prihvaćanja odgovornosti te uskrate podrške samih birača kada je riječ o njegovu političkom i (ne)izbornom djelovanju? Takvo bi što bilo logično jer SDP-ov mogući poraz znači nadasve Milanovićev.

Tresla se brda…

Ipak, može se dogoditi da, ne uspije li postati novim-starim premijerom, Zoran Milanović ostane predsjednikom Republike do završetka mandata te onda opet sudjeluje na izborima, ovaj put predsjedničkim. I to s ciljem da cijela izvršna vlast ne bude pod HDZ-ovim nadzorom. Ma kako god pravdao sadašnje i buduće poteze, Zoran Milanović se na aktualnim izborima suprotstavlja Andreju Plenkoviću i HDZ-u, i samo će jedan od njih dvojice biti zadovoljan ishodom 17. travnja. Možda istu večer, možda kasnije, ali je već sada jasno da hrvatska politika nije dobila ništa ključno novo ovakvim odnosima na parlamentarnim izborima.

U slučaju pobjede HDZ-a, treće zaredom, Hrvatska će se suočiti s bujanjem svega onog što je već donio prethodni mandat vladajuće koalicije s daljnjom privatizacijom politike te aferama u kojima se državni i javni resursi neprestance podvrgavaju osobnim interesima, od pravosuđa i zdravstva do lokalne samouprave i infrastrukture. To bi ujedno mogao biti i najlošiji HDZ-ov mandat bez ikakva učinkovitog nadzora, osobito kada se prorijedi europski i inflacijski novac.

U slučaju SDP-ove pobjede, parlamentarna bi većina mogla biti odveć heterogena, nestabilna i uvjetovana, tako da bi se HDZ veoma brzo mogao pojaviti kao 'stranka nacionalnog spasa', tim više podsjeti li se javnost na učinke prethodnoga Milanovićeva premijerskog mandata i općenito onoga što trenutačno nudi. SDP se još uvijek nije oporavio od načina na koji je on vodio stranku i Vladu te umjesto nuđenja nečeg novog, stranka se vratila na nešto već poraženo. Zajedno sa stranačkim imenima koja su gubila izbore i 2015., i 2016.

U ovakvom izbornom obračunu po svemu poznatih aktera i animoziteta, ostali sudionici izbora nemaju odveć velik manevarski prostor za skok u odnosu na prošle parlamentarne izbore. Na njima je Domovinski pokret, tada Miroslava Škore, osigurao zastupnički klub od dvanaest imena (četiri su se preostala okupila pod Hrvatskim suverenistima), Most njih osam, a Možemo! sedam. Na svoja zastupnička mjesta računaju i IDS, Nezavisna platforma Sjever, Fokus te još poneka stranka. Da je SDP ostao pri izvornoj 'antiturudićevskoj' koaliciji, barem bi djelovao u skladu s ustrajavanjem na poštivanju sustava koji neprestance testira zloporaba politike i pravosuđa. Ovako je odbio dio partnera i sve kojima je Grbinov potez prizivanja Milanovića potvrdio da je stranka ostala zarobljena u razlozima zašto u kontinuitetu gubi parlamentarne izbore od 2015. Tko god pobijedio, zemlju čekaju nelake godine spuštanja svih mogućih kriterija za obnašanje javnih dužnosti. Zato i poruke Josipe Pleslić zvuče vizionarski.