Dobra je to vijest za ministra Branka Grčića i njegovu ekipu samo nekoliko mjeseci prije parlamentarnih izbora, no s druge se strane ponovno našla HDZ-ova europarlamentarka Ivana Maletić koja je u svojoj kolumni pokušala objasniti zašto ovaj uspjeh zapravo nije uspjeh.

I tako smo opet čitali o političkim prepucavanjima, kompleksnim procedurama, čudnim putevima fondova EU-a, a bez da je javnost zaista upoznata s time što brojka od 173,6 milijuna eura zaista znači i na koje se ona uplate odnosi.

Prije svega treba reći da je svakako pozitivno to što Hrvatska nije ušla u krug tzv. neto platiteljica, odnosno onih država članica koje više uplaćuju u proračun EU-a, u odnosu na novac koji izvlače. Taj je status uglavnom rezerviran za države koje su razvijene i one po samoj toj činjenici imaju pravo na manje sredstava za razvojne i druge projekte jer im to jednostavno ne treba. Dakle, kad uzmete u obzir da je jedna Njemačka neto platiteljica, vjerojatno se pitate u čemu je problem, no situacija je zapravo jednostavna – Njemačka je razvijenija i daje više u proračun EU kako bi države poput Hrvatske, koje su manje razvijene, imale na raspolaganju više sredstava.

Sada kad smo razjasnili jedan segment koji se odnosi na uplate i isplate u proračun EU-a, vratimo se na 173,6 milijuna.

Ako ste pročitali priopćenje koje je, uz spomenuti izvještaj, poslala Kristalina Georgieva, potpredsjednica EK-e zadužene za proračun, vidjet ćete da je naglasila kako se uplate odnose na razdoblje koje prethodi financijskoj perspektivi 2014. – 2020. Time je potredsjednica rekla vrlo mnogo i zapravo objasnila da se plus u kojem smo trenutno odnosi na korištenje IPA programa, ali i ESI fondova u drugoj polovici 2013. godine. Jednako je tako jasno naglasila da se ovdje ne radi o korištenju fondova EU-a za 2014. jer su se ta sredstva u državama članicama počela koristiti ili, bolje rečeno, stavljena su na raspolaganje korisnicima tek krajem te godine, zbog čega je bilo nemoguće u tako kratkom roku pripremiti projekte, ugovoriti ih i započeti s njihovom provedbom, odnosno potrošnjom sredstava.

Uspjeh ministra i njegovih suradnika ipak je donekle pod znakom upitnika. Naime, sada je već prilično jasno da su sredstva koja su obuhvaćena ovim izvještajem zapravo uplate iz Proračuna EU-a i ne znači nužno da će sav taj novac zaista biti iskorišten. Ovdje se zapravo radi o cash flowu, a ne o sredstvima koja su bila u alokaciji za 2014. i koja su zaista potrošena u toj godini.

Upravo je razlika između alokacija i njihove iskorištenosti te godišnjih uplata i isplata iz proračuna EU-a nešto što u Hrvatskoj malo ljudi razumije. Ona može značiti da je Hrvatska u plusu kada su u pitanju uplate i isplate iz proračuna EU-a za određenu godinu, ali istovremeno to ne mora značiti da je alokacija iz te iste godine iskorištena.

Zbog pravila korištenja sredstava - tzv. N + 3 pravilo, koje kaže da se sredstva iz jedne godine mogu koristiti u toj i još sljedeće tri godine, stvarno stanje potrošnje alokacije iz, primjerice, 2013. bit će nam poznato tek početkom 2017. kada će završiti sva izvještajna razdoblja i kada će biti verificirane sve isplate iz projekata koji su financirani tim sredstvima.

To nikako ne umanjuje činjenicu da je Hrvatska u plusu i dobro je da je tomu tako, no treba pošteno pokazati statistike i narodu objasniti što koja od njih znači.

Na žalost, u predizborno vrijeme teško da će građani zaista i dobiti relevantnu informaciju pa im ne preostaje ništa drugo, nego kopanje po internetskim stranicama Ministarstva financija i Europske komisije te usporedbe i donošenje vlastitih zaključaka koji mogu i ne moraju biti točni. No takva situacija s izvještavanjem u fondovima EU-a postoji već duži niz godina pa zašto bi sada bilo drugačije.